Koncerti Kriesa su uvijek događaj nimalo nalik drugim događajima takve vrste. Rijetko koji bend, ne samo u regionalnim okvirima uspijeva tako naizgled lako spojiti sve rezone etno glazbe u jednu pristupačnu, a opet toliko prepoznatljivu cjelinu da nema sumnje od kuda dolaze i čiju glazbenu tradiciju njeguju. Dok većina drugih etno bendova svoju privlačnost temelje ili na keltskim ili sličnim poskočicama ili na psihodeličnom stvaranju atmosfere ili na potpuno jednoličnom minimalnom drone-u. Kries sve navedene karakteristike uspijeva spojiti u jednu smislenu cjelinu koja istovremeno služi za razmišljanje, opuštanje i plesanje uz neophodnu suvremenu instrumentalizaciju koja kojom se cijela priča odmiče od glazbe za šašicu purista. Da im je jedna od pozadina elektronska glazba vidljivo je i po samoj set listi. Tako su nakon a capella uvoda Oj Lado Lado počeli sa laganijim, takoreći pjesmama za zagrijavanje poput Kolende, Ivo Sadi Bora Zelenog, Čuj Marice, Pisan Jelen i Lepi Juro Kries Nalaže, kako bi publiku uveli u ritam i raspoloženje. Svaki put me iznenadi koliku moć projekcije imaju ove laganije pjesme i to ne samo prirode već i scena iz prošlih navodno jednostavnijih vremena koje oni koji ih nikada nisu doživjeli zamišljaju. Prvo veće sjedinjavanje publike i benda nastalo je na Grličici koje se više-manje nije smirivalo do kraja nastupa. U tom trenutku su pametno ubacili par pjesama sa novog albuma kojeg su promovirali Selo na Okuke. Album se odmah na prvu razlikuje od prethodnika po drugačijoj produkciji. Dok su se prva dva albuma temeljila na prozračnom zvuku koji je više ciljao na atmosferu i u kojoj su se instrumenti pojavljivali po potrebi, novi album ima tzv. in your face produkciju koja stvara zvučnu sliku gdje je svaki instrument jednako bitan i stalno prisutan i više je naglaska na tribalnom ritmu. Iako je album izašao nedavno, dostupan je bio još prošle godine zbog čega je dobar dio publike ne samo bio upoznat sa novim pjesmama već su određene nove pjesme postali koncertni favoriti ravnomjerni sa starijim uspješnicama. To se ponajviše odnosi na Selo na Okuke, Skoči Kolo, Dodole i Buj Buja. Cijeli taj dio nastupa je bio najbliže pokladnom plesu čiji osjećaj se želi prizvati. Kako bi se sve završilo na najbolji mogući način pobrinule su se Moj Javore i Kočarina koje su situaciju dovele do usijanja. Ništa manje bitan dio cijelog događaja nije scenski nastup prvenstveno Mojmira Novakovića kao avatara benda čiji šamanski ples u prepoznatljivom lajbeku dovodi publiku do ludila. Ostali članovi su scenski u drugom planu, ali su esencijalni za zvuk pa tako Ivo Letunić sa lijericom, Andor Vegh na sijasetu egzotičnih instrumenata poput dipli, kavala i ostalih i Krešimir Oreški na raznim perkusijama odvode glazbu u neke nepoznate sfere dok ju Ivan Levačić na bubnjevima, Konrad Lovrenčić na basu i Erol Zejlinović na gitari drže čvrsto na zemlji. Koncert je bio rasprodan što se i vidjelo u doslovce načičkanom Boogaloo-u. Gibanje je bilo konstantno, komunkacija između benda i publike odlična, svi su dobili ono što su htjeli pa i više. Odlično je vidjeti kako etno nisu samo klape i tamburice već ima i onih šire razmišljaju. Kries jesu diskografski škrti, ali isto tako znaju da je jedini pravi način da se njihova glazba osjeti i doživi onako kako treba nastup uživo zbog toga se i trude svako malo podsjetiti domaću publiku zbog čega ih tako cijene vani. Ovo je vjerojatno bio najveći koncert Kriesa i nisu razočarali i sada preostaje samo povisivati letvicu što obzirom na statsu kakav sad imaju ne bi trebao biti problem. Koncert Kriesa je kandidat za koncert čim se najavi, tako je bilo i ovaj put, bend i publika su se pobrinuli za to i jedva čekam sljedeći sastanak.

tomislav // 24/02/2018

> vidi sve fotke // see all photos