home > koncert > TOTO @ Dom Sportova, 09/03/2018

kontakt | search |

TOTO @ Dom Sportova, 09/03/2018

Kad bend koji dođeš slušati u rasprodani Dom sportova ima 40 godina staža u svojem radu, par neprikosnovenih evergreen hitova u svojem opusu, i kad znaš da ti hitovi potječu iz vremena u kojem je tvoja mama tek možda razmišljala o trudnoći iz koje ćeš nastati, jasno ti je da napisati nekakav sažeti opis koncertnog događanja mora biti veoma promišljen. Ili to, ili se svesti na dvjestotinjak riječi o zagrebačkim slavnim osobama viđenima u publici, te popratiti to konstatacijom kako se radilo o velikom koncertu velikih velikana kakvi rijetko kada dolaze u Hrvatsku. Može i pokoji hešteg.

Rado bih da se mogu zakleti u veličinu zvijezda koje su se u 9.3.2018. navečer zatekle na pozornici male dvorane Doma sportova, ali činjenica je da je Zagreb vidio i kvalitetnije koncerte. Dok je istina i da je Zagreb isto tako i poprište koncerata pomalo ocvalih zvijezda koje pokušavaju temeljem stare slave zaraditi još koji dolar (da, o tebi govorim, Skunk Anansie!), isto tako je istina da ovaj grad već barem desetljeće i pol nije koncertna periferija u koju je dogodovština dovući izvođača koji je istovremeno i popularan i aktualan. A Toto je, na kraju krajeva, nažalost, ispao samo popularan.

Toto, odnosno Toto u Frankenstein-sastavu koji je nakon 40 godina pretrpio smrti, neopozive ostavke članova benda koje su s vremenom opozvane, prekide, raspade, hiatuse i slično, na pozornici se ponaša dovoljno uvjerljivo da donekle može publiku uvjeriti da svira zbog toga što još uvijek voli održavati koncerte, a ne zbog novca. Nastup koji počinje točno u minutu je svakako dobrodošla novotarija zagrebačkih koncertnih događanja, jednako kao i veliko bijelo platno koje se teatralno prije početka podiže prema dolje, uz gromoglasne urlike odobravanja i iščekivanja koji dopiru iz publike.

Samim time, mala dvorana Doma sportova ukazuje se kao puna pobjeda, jer je zbog smanjenog kapaciteta bilo lako ambijentalno istaknuti rasprodanost karata i prepunjenost dvorane. Pa čak i u trenu u kojem se može postaviti pitanje nije li možda nedostatak interesa uvjetovao izostanak premještanja koncerta u veći prostor. Promatranjem parcele praznog mjesta koja se do kraja koncerta oko mene povećala na gotovo dva kvadratna metra (da ne bi bilo dodatnih pitanja, u prostoru pred pozornicom se zadnjih nekoliko redova do kraja koncerta značajno osulo), mogu uočiti samo da je pred koji mjesec jedan Sigur Rós, kao bend disproporcionalno kraćeg radnog vijeka i bitno manje popularnosti, ali daleko više aktualan, uspio u predmetnoj dvorani postići i veću gužvu.

Neću sad pokušavati artikulirati svoje mišljenje da je Toto jedan od onih bendova koji je barem zadnjih dvadeset godina u principu irelevantan, ali još uvijek uspješno može zaigrati na kartu filtrirane nostalgije za prošlim vremenima kao primarnim obrascem današnje kulturne produkcije i time iskamčiti, primjerice, 260 kuna za kartu za koncert u Zagrebu. Ono što želim istaknuti ilustrirat će se kronologijom posljednjih triju godina Totova stvaralaštva. Dakle, vratimo li se u 2015. godinu, otkrit ćemo da Toto prvi puta nakon 2006. izdaje novi album, Toto XIV, kronološki smješten između tri kompilacije, a na koji zapravo nitko nije obratio pažnju. Iako u nazivu evocira značajnu nostalgiju za Toto IV, albumom koji je od ovog benda učinio ime koje ne zastarijeva već, eto, 40 godina, novi album osim iskušanih formula ne donosi ništa novo. Allmusic.com tu pojavu čak umotava u lijepe riječi, tvrdeći da time Toto pokazuje "ono što je u proteklih 40 godina naučio". S druge strane, nakon tog albuma, i ubrzo nakon smrti bivšeg basista Mikea Porcara, započinje se rad na 40 Trips Around the Sun, što je još jedna u nizu Totovih kompilacija i izlika za jubilarnu turneju. Jer kako lakše privući publiku, kad već ne možeš novim albumom, nego kompilacijom najvećih hitova i tri nove pjesme, i slavljeničkom turnejom, drugom po redu u pet godina?

Naravno, nitko tko suvislo razmišlja neće argumentirati protiv činjenice da je Toto jedno od najznačajnijih imena pop/rock glazbe u povijesti. Isto tako, nitko neće argumentirati protiv činjenice da je doprinos sveukupnoj pop kulturi koji je Toto uspio proizvesti gotovo nemjerljiv. U konačnici, to se vidi i ogulimo li broj prodanih ploča i zaradu kao najjasnije pokazatelje značaja benda i pogledamo pretvaranje Tota u pop-kulturne artefakte, kao što su citiranje tekstova pjesama na internetu, pretakanje u memove, ili uvrštavanje na repertoar vjerojatno svake radio-postaje ili prijateljeve zabave u studentskom domu uz gemišt i djedov pršut. Tako postaje jasno da je Toto do danas postao jedno od općih mjesta pop-kulture. Gotovo svatko će znati otpjevati refren Afrike ili Hold the Linea, i moći dovoljno uvjerljivo odmumljati kitice između refrena, pritom uspješno pogađajući predvidljivu pop-rimu. Možda naš zamišljeni pojedinac neće ni znati da je to Toto što sluša, ali će itekako poznavati pjesmu i znat će je svrstati u osamdesete. I to je zapravo najveća ostavština koju Toto ima, ta činjenica utkanosti u pop-kulturno tkivo koja je toliko duboka, da se Totu teško može pobjeći.

Atribuirajmo to okolnosti da je Toto projekt nastao od glazbenika koji su već u vrijeme nastanka benda kasnih sedamdesetih bili iskusni muzičari, sa solidnim poznavanjem scene i metodologije proizvodnje hitova. Iskustvo u brojnim uspješnim bendovima tog vremena samo je dodatni plus. Prema tome, izbacivanje hitova im je došlo kao posao u kojem su bili iskusni, te je samim time i projekt kao što je Toto logičan nastavak njihove karijerne evolucije. Uspješnost formule je do izražaja došla 1983. godine, kad je album Toto IV pomeo top-liste i bend smjestio u zvijezde donijevši mu nekoliko Grammyja.

Tako je Toto konačno prešao u zvjezdana imena glazbenog stvaralaštva druge polovice XX. stoljeća. Problem je u tome da je tamo zapravo i ostao, ne ponudivši neku posebnu reinvenciju koja bi s vremenom opravdano održala zvjezdani status. Pokušaj kao što je neuspješni Tambu iz 1995., i koketiranje s ne pretjerano dubokim filozofskim uvidima u drugačijim aranžmanima, samo potvrđuje navedeno. Isto potvrđuju i desetljeća razmaka između pjesama koja dopiru na top-liste. Ali budimo i iskreni, samo jedna Africa je dovoljna za vječnu popularnost, makar ni sama ne bila pretjerano inovativna za svoje razdoblje.

Takav pristup stvaranju glazbe rezultira opusom niske zahtjevnosti, koji ima dovoljno potencijala da svakih nekoliko albuma osigura hit zvjezdanih proporcija, zatim jedan umjereni hit na svakom ili svakom drugom albumu, i između toga jako puno prostora potrošenog na glazbu veoma sličnog suzvučja i istog konfekcijskog rukopisa, koja služi za popunjavanje prostora. Začinimo li to s nikakvim pomicanjem granica i pedantnim igranjem na kartu trenutno najpopularnijeg zvuka, dobit ćemo ono što karakterizira Totov opus. Iako iza takve glazbe stoji i iskreni sentiment, ona je prvenstveno namijenjena kreaciji dohotka, i zato podilazi najširem broju slušatelja i probija se u sve pore društva. I to podilaženje najširem spektru publike, od devedesetih godina naovamo vješto kombinirano s konstantnim izvlačenjem triju najvećih hitova kao džokera iz rukava, rezultira rasprodanom malom dvoranom Doma sportova u Zagrebu 2018. godine.

Eto, slijedom navedenog, Toto osim igre na kartu nostalgije i veličine svog imena nije pružio puno više.

Ne vidim smisla da se trudim opisati kako je teklo sviranje najvećih hitova kao što su Rosanna, Africa (očekivano ostavljena kao nagrada za dva i kusur sata koncerta), ili Hold the Line, jer se na te pjesme publika raspleše i dok sluša vidno pijanog mladića kako na lokalnim karaokama daje sve vrijeme svijeta svojoj kongenitalnoj amuziji. Ono što treba izdvojiti, s druge strane, je nepregledni prostor koji se između ta tri hita sakrio i pojeo sve ostalo vrijeme koje je bend imao na raspolaganju.

Nominalna idejna raspodjela elemenata naporno dugačkog seta bila je usmjerena prema tome da ga se koncipira kao sasvim tipičnu set-listu jubilarne turneje. Jedan hit na početku (Hold the Line), jedan u sredini (Rosanna), i jedan na kraju (Africa), a između toga se izmjenjuju sporiji i energičniji sklopovi pjesama, malo urlanja, malo raspredanja s publikom, malo plesnih dionica, malo smirivanja; a sve skupa u ulozi sentimentalnog presjeka stvaralaštva iz cijele karijere. Međutim, u sredinu je ovdje ubačen sklop od nekoliko pjesama, gdje je svatko iz benda odabrao pjesmu koja mu je iz nekog razloga bitna. Tako je publika imala prilike čuti sentimentalne ispade poput srcedrapateljne pričice o kćeri koja trpi vršnjačko nasilje u školi, a što rezultira pisanjem hita za Michaela Jacksona, dok se djevojčičin otac sjetno vozi u autu na probu s bendom. Uvjeren sam da ta priča baš nikoga nije ganula do suza. Iako zamišljen kao zgodan dodatak koncertu koji će dovesti do povezivanja publike i benda na pozornici na emotivnoj razini, ovaj ulet je rezultirao otpjevanom pjesmom Human Nature na kraju gore navedenog narativa. Nije mi jasno i ne mogu objasniti kako se Michaelu Jacksonu na ovom koncertu našlo mjesto. Naime, polazeći od konstatacije da Toto slavi 40 godina karijere, mislim da je u tom periodu bilo dovoljno vremena da se proizvede dovoljno vlastitih pjesama, bez potrebe da se zadire u neke druge repertoare, koliko god članovi benda bili autori i velikih hitova za druge. Nadalje, našlo se ovdje i While My Guitar Gently Weeps, i to u izvedbi koja ne dostiže ni iskonsku snagu The Beatlesa, a niti emotivnu iskrenost Regine Spektor.

Premda je povezivanje bendova s publikama putem improvizacija na pozornici uvijek dobrodošla stvar, i podiže koncerte na novu razinu doživljaja, potrebno je da takvi događaji budu ili spontani, ili barem kvalitetno izrežirani. Ovako, Toto se nije uspio udaljiti od dojma da im je i ovaj koncert jednostavno još jedan u nizu kojem više ne pamte početak, te da ga odrađuju kao i svaki dobar posao: s maksimalnom profesionalnošću i srdačnim osmijehom na licu. Ne znam mogu li zamisliti gori oblik frigidnosti spram publike.

Sličan dojam je ostavilo i neuvjerljivo pozivanje Davida Paicha na njegove splitske korijene tri generacije unazad, praćeno konstatacijom da u pozornici sigurno ima njegovih rođaka. Hrvatska publika poznata je po tome da s ovacijama voli prihvatiti Hrvata u svjetski poznatom bendu, pa se to dogodilo i ovoga puta. Mislim da je David Paich bio iskren u svojoj oduševljenosti činjenicom da možda dijeli mitohondrijsku DNA s nekim iz publike, ali takvoj izjavi, kao i izjavama članova benda "da su već bili u Zagrebu jednom" treba mjesto ostaviti u talk-showu ili intervjuu, i njima ne duljiti set koji je ionako trajao predugo.

Jasno je da je ponekad teško napraviti presjek karijere koja traje četrdeset godina u logički raspodijeljen set pjesama koje će pokazati sve što je za bend bitno da se pokaže, ali uz malo promišljanja i suzdržavanja, može se i to. Ali lista prezentirana u Domu sportova bila je predugačka sama po sebi, i k tome još i opterećena sviranjem pjesama koje uopće nisu dio opusa benda koji upravo na pozornici slavi 40 godina karijere. Bila je opterećena i neučinkovito dugačkim i neinventivnim solažama na kraju gotovo svake pjesme, i pripovijedanjem emotivnih doživljaja iz mladosti.

Kao što sam napomenuo, negdje prema kraju drugog sata trajanja cijele te epopeje, počela se osjećati zamorenost publike, kako u reduciranoj dinamici pljeskanja između pjesama, tako i u činjenici da se sve veći broj ljudi premjestio s pozornice na šankove pri ulazu. Iako oduševljeno prihvaćeni na samom početku, odugovlačenje sa završetkom priče i odugovlačenje općenito, u ambijentu koji je neugodan za stajanje, i malo manje neugodan za sjedenje, teško je moglo pozornost publike održati do kraja.

Tim više uzme li se u obzir činjenica da je Toto, u konačnici, bend koji ne mijenja svoj glazbeni rukopis, što rezultira time da svaka pjesma započinje gotovo jednako, jednako se razvija, i jednako završava. Ne mislim da ima puno ljudi koji žive za Toto, i koji slijepo poznaju svaki album i svaku pjesmu, pa znaju precizno opisati evoluciju Totova izričaja. Sklon sam vjerovati da većina starijih ljudi dođe na koncert odati počast bendu svoje mladosti. Drugi dio dođe vidjeti bend koji je u jednom trenutku svoje karijere napravio neke od najpoznatijih pjesama današnjice. I to je uočljivo, kako u strukturi, tako i u ponašanju publike. To je vidljivo u zamiranju dinamike s tribina kad ne svira jedan od hitova, nego jedna od pjesama koje samo popunjavaju prostor. To je vidljivo u vremenski progresivnom zamiranju pokreta ispred pozornice i u skupljanju publike na šanku kraj ulaza.

Kraćenje nastupa i inzistiranje na konzistenciji bi čak i moglo sakriti dojam da je sva inspiracija potrošena na hitove, i od ovog nastupa učiniti koncert za pamćenje. Ovako, ostat će okus koncerta jednom slavnog benda koji uspijeva prodati ulaznicu zato što uvijek može računati na velik broj ljudi koji će biti spremni platiti samo kako bi mogli čuti Africu uživo. Ostat će okus koncerta koji kao da se sveo na dva sata sviranja glazbene pozadine kolodvora ili šoping centra, one glazbe koju čuješ da svira, ali ne obazireš se previše do one jedne pjesme koja ti je baš super. Ostat će sjećanje na koncert benda koji u toliko dugačkoj svirci nije uspio dokazati da je uvjerljiv i potreban.

I što je najbitnije, nakon koncerta Tota u Domu sportova, svi znaju kako zvuči kad one hit wonder uspije dogurati do 40 godina karijere.

johnny mcfearless // 14/03/2018

Share    

> koncert [last wanz]

cover: BARCELONA GIPSY BALKAN ORCHESTRA @ Tvornica, 17/05/2018

BARCELONA GIPSY BALKAN ORCHESTRA @ Tvornica, 17/05/2018

| 21/05/2018 | terapija |

>> opširnije


cover: GET YOUR GUN @ Močvara, Zagreb, 16/05/2018

GET YOUR GUN @ Močvara, Zagreb, 16/05/2018

| 17/05/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: BOLESNA BRAĆA, TONE TUORO @ Vintage, 11/05/2018

BOLESNA BRAĆA, TONE TUORO @ Vintage, 11/05/2018

| 14/05/2018 | ognjen bašić |

>> opširnije


cover: JONATHAN @ Tvornica, 12/05/2018

JONATHAN @ Tvornica, 12/05/2018

| 14/05/2018 | ivan blažinović |

>> opširnije


cover: YO LA TENGO,

YO LA TENGO, "Jedinstvo" Zagreb; 11.5.2018

| 14/05/2018 | le figuar de kranque |

>> opširnije


> chek us aut!
> wi giv medi[k]a[al] suport to:
jazz.gif
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*