Portal se zvao Stereoklip, bio je prilično kratkog vijeka nažalost. Pokrenula ga ekipa studenata s tadašnjeg mi faksa, nadobudni mladi budući diplomirani novinari. Bio je čak solidno čitan, koliko se sjećam. Nismo toliko pisali koncertne reportove koliko tekstove tipa "Deset pjesmuljaka koji će vam izmamiti osmijeh na lice", "Sedam hitova koji su obilježili devedesete", i tako to. Perica i Brane (Hangtime Agency, Good Vibrations…) su tad radili gigove isključivo u Vintageu, njima smo se javili prvima (ili morti oni nama) kako bismo uspostavili neku suradnju, pa da imamo i neki report tu i tamo. To je rezultiralo time da je moj prvi report u životu bio upravo iz Vintagea, prije neke četiri godine, s čudovišnog Daikaijua. Uzgred budi rečeno, to mi je i dalje u top 5 gigova u životu. No, poanta je dakle ta da sam, od tog dana pa do dana današnjeg, iz Vintagea napisao brat bratu sto reportova. Doslovno. Na tjednoj bazi sam tamo, budem na popisu, redar kimne glavom i zaželi ugodnu večer, ja mu namignem u prolazu. Sve do ove večeri kad me eto gosn. zaštitar (s kojim se poznajem već godinama, i koji mi je ime na popisu u životu vidio već osam milijardi puta) odlučio ne pustiti u klub jer sam zaboravio osobnu. Kao, zna on da sam to ja, ali takva je procedura. Mislio sam da se zajebava, ali drek. I onda ležerno dok stojim tamo sljedećeg lika pusti bez da ga je pitao dokument. Jebiga, odlučio je demonstrirati nadmoć i trenirati strogoću, kako to već redarima tu i tamo nadođe potreba. I ništa, tu sam onda neko vrijeme tužan stajao ispred kluba i razmišljao što bi se moglo uraditi. Ništa pretjerano pametno mi (po običaju) nije padalo napamet, pa sam se spremao skupiti lagano nazad prema Krivom na još jednu pivicu, tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini što propuštam koncert najboljeg rock'n'roll benda na svijetu. No, kao deus ex machina pred vratima se ukazuje gazda Luka, objašnjava redarima da me puste unutra, i tako stubokom spašava večer. Hvala mu na tome!

No, kako je ustaljeno već u svijetu i vijeku da krizne situacije najčešće ne mogu bez kolateralnih žrtava, tako su ovoga puta Erotic Biljan & His Heretics bili osuđeni na to da većinu njihovog nastupa propustim, to jest odslušam od ispred kluba. Po kuloarima se šuška da se od toga nisu oporavili, a i da se ne zna ni kada će. Onih zadnjih nekoliko pjesama koje sam ulovio, bila je slična scena kakva zna i inače biti. A to je jebeno uigran bend koji pegla sirovi rokenrol specifičnog šmeka, frontmen deset metara u parter,u unosi se u face i zove na ples, a ljudi nepomično zbunjeno stoje i misle se "jao, samo da ne dođe do mene". Kurac od atmosfere, dakle. Prvih dvadeset redova ispred stejdža prazno, pa dobro ljudi moji dajte malo života. Velim, nažalost nije prvi put da ih gledam u takvim okolnostima, dapače. Tako da - navikli su, teško ih je obeshrabriti, odrokaju svoje podjednako entuzijastično i kvalitetno unatoč svemu. Doduše, eto, recimo da bi se nedostatak interesa u narodu za njihovim muziciranjem mogao opravdati vrlo slabom diskografskom aktivnošću. Izdali su prije dvije godine nešto što su odlučili predstaviti kao svoj novi album, ali to je bila zapravo tek kompilacija starih stvari s nekoliko novih. Ne može proći pod novi album, sori. Na to čekamo već osam godina, a dojam je da bismo mogli i još pokoju, jer Erotic Biljan & His Heretics su sad već polako više revijalan nego aktivan i aktualan čimbenik "na sceni". No, sve dok vole i žele tu i tamo odsvirati koji gig, za njih će uvijek biti mjesta, čisto stoga jer puno boljih rokenrol bendova i nemamo baš.

Pauza među bendovima mi se činila kraćom nego inače, vjerojatno stoga što sam ju proveo žustro bodreći Guida Pellu da uzme taj drugi set šugavom Querreyu. I uzeo ga je, bajdvej. Ali pare nisam digao svejedno, ah. Nije lako pisati Vam izvještaj s ove sirke Supersuckersa, prilična me nelagoda obuzme čim je se sjetim. Priča vam je okvirno vjerujem jasna - legendaran bend, trideset godina, sto albuma, nekoliko hvaljenih gostovanja u Zagrebu, nekoliko općekulturnih hitova, nekoliko godina pauze, nova postava, trijumfalni povratak. Stop. Povratak ne da nije bio trijumfalan, bio je u punom smislu riječi poražavajuć. I to, usuđujem se reći, ne njihovom krivnjom. Nije da nije bilo ljudi, dapače, klub se vrlo ugodno popunio. Ali Neugodom. Ne znam tko su ti ljudi tamo bili i što su tražili, ali su se velikom većinom svojski potrudili rekordnom razinom autizma uništiti svaku šansu da ovaj gig ikad prismrdi statusu solidnog. Kažu da je istina uvijek negdje između, i da je za ljubav potrebno dvoje, ali meni se ove večeri stvarno činilo da su nam Supersuckers, koliiko god se držali umišljeno i tipično rokerski narcisoidno-kulerski, ipak bili spremni i voljni podariti jednu ludu i nabrijanu večer,da su došli s tom primišlju. Večer u kojoj se moglo i pogati, i skakati, i otimati im mikrofone, i nositi ih na rukama (njih, ne mikrofone). Oni bi na to sve bez oklijevanja pristali, dapače, da je baba muško. Ali, ne da se nije dogodilo to, nego je ekipi bilo teško i zapljeskati nakon pjesme. Bilo im je teško podviknuti u znak onog golog minimuma podrške nakon što bi nas frontmen među pjesmama po nekoliko minuta pokušavao animirati kojekakvim spikicama. Bilo im je teško jebeno kimati glavama, ili lupkati nogama u mjestu. Znači ništa, ej. Ni šta. Nula feedbacka, doslovno su se imali razloga pred nas 400 osjećati kao da sviraju sami sebi. A vjerojatno i puno gore. Blamaža. Izvijestio sam nekidan s Peeweeja Moorea na istom mjestu kako su svi bili stari ali da je atmosfera bila super. Ovdje su isto svi bili stari, ali je atmosfera bila mlohavi kurac. Do te mjere da uopće ne vidim smisla pisati i o čemu drugome vezanom uz ovaj koncert. Znaš ono, kakve veze ima koje stvari su svirali i što su na stejdžu radili, kad imamo činjenicu da su usred koncerta, uvidjevši da je vrag odnio šalu, rekli "Ok, that's all folks, thanks for coming, good night", i apsolutno nitko se nije pobunio. Tišina totalna. Da su se u tom trenutku fakat pokupili, ništa im se ne bi smjelo prigovoriti. Pretpostavljam da su ostali odraditi svoje čisto iz kurtoazije i poštovanja prema organizatoru, i već to je dovoljan razlog da im se čestita. Obrise nečega što bi se koliko-toliko moglo nazivati koncertnom atmosferom mogli smo doživjeti tek na samom kraju sedamdesetominutnog giga kada su upale "Pretty Fucked Up" i "Born With a Tail", pa se nekoliko hrabrijih muževa odvažilo dići ruke u zrak i zapjevati. Ne znam, meni je jasno da će se tu naći onih koji će tvrditi da su očekivali doživjeti pravu rasturačinu od rokenrol svirke a dobili razvodnjenu neinspiriranu metaliziraniju verziju pjesama koje je pojelo vrijeme, ali ni to nije nikakvo opravdanje da se ne odreagira s barem nekim minimumom reakcije, bontona radi ako ništa. Koncert je razmjena energije, iluzorno je očekivati od jednog globalno etabliranog rock benda da izdominira gig ako publika svojski odbija i najmanju pripomoć po tom planu.

Znači, ako vam netko u nadolazećim danima natukne kako je bio na Supersuckersima i kako je strašno razočaran (a vjerojatno hoće, jer em je bilo puno ljudi pa su samim time i šanse da je netko od njih vaš prijatelj veće, em definitivno nitko nije imao razloga biti zadovoljan doživljenim), priupitajte ga što li je on točno uradio kako bi bendu dao do znanja da imaju kome i zašto uopće svirati. Vrlo čudna večer, ne ponovilo se.

ujak stanley // 13/04/2018