Dopuštam da je moje viđenje svijeta potpuno promašeno, iskrivljeno i glupo. Dopuštam da mi je sustav vrijednosti ono do kraja kriv, i da su stvari koje me u životu mogu navesti da pomislim da mi je dobro dijametralno suprotne od onih koje bi to trebale biti, ako takve uopće postoje. Jer eto, kad čovjek malo objektivnije pogleda oko sebe, osim nepobitnih činjenica da se svjetski rat i ledeno doba utrkuju tko će prije do nas, imamo i to da je nestao spis o Brkiću, te da stožer za obranu Uljanika nije zadovoljan. I odakle onda ikome pravo donositi takve posve irelevantne i blago rečeno ignorantske zaključke da je ovdje baš super jer je Q-pack 17 kuna i svaki dan je punk svirka. Doklen?
Požurio sam da se vratim iz Grčke 14.09. jer nisam htio propustiti Kurve, Socku i Eke Bubu u KSET-u. Sad se osjećam zbog toga malo blentavo, jer se naknadno ispostavlja da Kurve i Socka sviraju u svakoj rupi od Osijeka do Rijeke trenutno, a u KSET-u je publika ionako bila drek. No, nije to poanta. Poanta je da je u ovih par tjedana otkad sam ovdje bilo a cirka nekih recimo 250 koncerata. U deset dana u Ateni moglo se pak otići jedino na Bregovića na umjetnoj livadi. Al' doslovno, jedino. Mislim, bili su i neki baleti i neki pijanisti i slična sranja, jel'. Jedna stvar zbog koje mu se serem na Bregovića i pripadajući mu orkestar je ta što je njih tamo trideset na pozornici, a ritam sekcija hladno preko matrice šiša. Ne da su tamo pa da glume da sviraju, nego jednostavno čovjek ih si nije uzeo, ne postoje bubnjar i basist, a čuje ih se dakako cijelo vrijeme, i to dominiraju ljudi, praše nemilo. To, i prije svake pjesme kaže "Now I would like to play…" i onda besposleno sjedi i gleda u prazno dok ljudi oko njega sviraju. Znači evo da vam kažem, Atena kao jedan od najvećih gradova u Europi, barem iz ovog rujanskog uzorka što sam ga ja dobio (a iz razgovora s lokalcima dobiva se dojam da je više-manje reprezentativan), se može lagano sagnuti Zagrebu po pitanju noćno-koncertnog života. Mislim ima naravno alternative, pankera, metalaca, anarhista, skvotera i tako toga, ali većinom ekipa sjedi i pije po ulici, to je to. Dok se evo u Zegeu ove slučajne srijede, baš kao i toliko njih dotad, moglo birati između dvije dosta zanimljive punk svirke. Teška sam srca preskočio Nowhere i Drotpad u Surogatu (ex Chakka, ex Amedika) i udario put Močvare na malo mračnoga punka, možda i zbog činjenice da su muzičari eto bili baš Atenjani, pa da vidim sjećam li ih se iz pijanih noći u Exarchiji.
Nasreću nisam bio u krivu kad sam te večeri u 20.45 pijuckajući s drugom pivicu na vrhu luka Hendrixovog mosta (jeste li znali da lik što je projektirao osvjetljenje, osim što je posran od strane većine lokalne javnosti da je to vašar i seljačija i ruglo i kič, osvojio za to neke tamo najprestižnije svjetske njujorške nagrade?) s posprdnim podsmijehom odbacio najavu, kraj koje je ionako stajao disclaimer da bi znate ipak moglo malo kasniti, po kojoj bi gig trebao krenuti upravo tada. Bit će da je krenuo oko devet i po, tako. Ali je vrlo brzo i stalo. Naime počeli su svirati, i u roku nekih pet do sedam sekundi je gitaristu pukla žica. To je bilo dosta simpatično, svi smo se slatko osmjehnuli. Jednom kad su opet počeli, a radilo se o
DDR-u, onda su uspjeli i trajati i završiti, a u međuvremenu nas i zadovoljiti. Bend je skupio sad već nekoliko svirki pod svoje remene, ja ih se sjećam s premijerne sa Silent Erom u Klaonici. Tad su još bili dosta smušeni i nesigurni, ali u kontekstu muzike koju sviraju, to je u biti i dobro možda, paše paše. Radi se o vrlo slušljivom melodičnom domaćem punku sa ženskim vokalom, ali ni blizu The Rock Flock, Shoot Me Wendy ili tako nečemu. Ne, ovi su otuđeniji, hladniji, introvertiraniji, turobniji. I na pozornici i dalje, unatoč tome što su se sad već (ignoriramo li omašeni trenutak nakon kojeg su slijedili međusobni pogledi u stilu "i šta ćemo sad jebote?", pa je postignut konsenzus da nek' sviraju dalje) dobrano usvirali, ostavljaju dojam točno takvih ljudi, a uvijek je dobro kad ljudi sviraju taman onu muziku kakvu se čini da bi mogli svirati kad ih vidiš. Tu prvenstveno mislim na basisticu/pjevačicu, njen stadij rezigniranosti vjerojatno ima neko ime. Osim što po tom nepogrešivo prikladnom "može li ovo više završiti pa da odemo doma" gardu i atmosferi koju prenose podsjećaju na kolege No No Instigator (čije su dvije trećine te večeri prodavale karte i poklanjale mi kandiranog voća, na čemu sam im i dan-danas zahvalan), ja se ne mogu sjetiti da u nas netko trenutno svira ovaj njihov brend punka, i baš zato jedva čekam da nešto izbace, pa da mogu slušati u podrumu dok crnu vunu predem. To jest 'ajde ima onaj Ill Wind (postoji li to uopšte još uvek?), ali nije ni to skroz to. Jer ovdje nema ni blizu nikakvog hardcore momenta, ni ema, ni indieja, pa čak ni post prefiksa, a opet ipak kao da ima zrno od svega toga. Nisam siguran jesmo li se dosad dobro razumjeli, bend je stvarno dobar i baš su fino sjeli. Gitarist je najtalentiraniji instrumentalac u družini, on vesla, a ritmičari inače i fino pjevaju. Zagreb je oduvijek bio grad u kojem je lijepo biti tužan i sam, a postoji i ta neka priča po kojoj lokalna publika često ima soft spot baš za izvođače koji tu emociju umiju kanalizirati. Ne tvrdim da će se DDR nužno dokopati statusa svačijih mezimaca, ali tvrdim da valjaju i da imaju smisla.
Drugi bend se zvao
Skotodini. Gig je inače dakako bio u maloj Čvari, pred šankom, to vam nisam rekao. Uvijek kad je gig u maloj Močvari pred šankom a u prostoriji se nalaze neki ljudi za koje ti se čini da ih nikad prije nisi vidio, ti znaj da je to po svoj prilici bend, strani bend. Tako je i sad na DDR-u cura iz ovih Skotidinija ili Skotodina bila istaknuti član naše četrdesetdvočlane družine. Ona ima pola kose smeđe a pola plavo, i meni se to sviđa. Da imam kosu, prilično sam siguran da bih i sam u nekom trenutku isfurao takvu varijantu, pa ovim putem pozivam i Vas da porazmislite o toj opciji. Zgodno je stvarno. Nekako je svirci prethodio dojam o tome da se ide na Chain Cult, a da eto oni sa sobom vode i te neke opskurne ljude koje ćemo isto odslušati, pa kud puklo. Kao što to zna još ponekad biti slučaj, ispostavilo se da su Skotodini bolji bend od Chain Culta. Mislim, jebeš "bolji", naravno, ali ono, meni su bolji bili svakako. Riječ je o ekipi iz Ioannine, po hrvatski Janjetine. Inače žive u 2018., ali kad ih čujete, u to vjerujete otprilike kao i u priču da onaj C.W. Stoneking nije brao pamuke s Blind Boy Willie McLeadbelly Johnsonom lično i personalno. Ne. Znači zvuče baš jebeno naftalinski, skroz su skinuli taj sepijasti anarcho punk. Pjevaju na grčkom, cura većinom vrlo žustro sopranski uzvikuje te parole, a posada joj spretno plovi po tim nekim pomalo zaboravljenim teritorijima onog oriđiđi britanskog zvukopelaga otprije 35 godina. Dojam dodatno poboljšavaju prilično originalni aranžmani koji uključuju česte promjene tempa, umjereno neočekivane prijelaze i bridgeve, kao i činjenicu da se pjevanja late rado i ostali članovi benda, poglavito bubnjar čiji ogorčeni napukli glas fino funkcionira u kombinaciji s djevojčinim. Sad, naravno da je kod muzike koja samu sebe smatra anarcho punkom dosta dobro kužiti što nam žele reći, za taj smo dio jebiga ostali uskraćeni. I s engleskim su čini se općenito tanki, pa nam nisu puno ni pričali, osim što su zahvalili svima za sve i svašta, i što je bubnjar prije zadnje stvari rekao da fašizam i rasizam ne valjaju. Ta ti stoji, šjor. Kako ne žure privesti pjesme kraju (muzika im mjeri jamačno manje BPM-a i više sekundi nego što je to prosjek za punk bendove, što uostalom vrijedi i za ostatak lineupa), tako nisu žurili ni cijeli taj svoj nastup okončati, bit će da je trajalo možda i 45 minuta. To bih im jedino prizamjerio, slobodno si maknu fino dvije stvari. U ostalim se vijestima publika nije sad tu nešto razgoropadila, ali se dalo fino izmjenjivati poglede i raditi onu grimasu ustima i obrvama koja znači nešto u stilu "to je to, jebote". Za sve vas koji ste mislili da su se ovi nazvali po malim neželjenim proizvodima reproduktivnih napora germanskog boga mudrosti, ide još informacija kako to inače na grčkom znači "vrtoglavica" na hrvatskom prijevodu s grčkog.
Taj
Chain Cult je vrlo friško počeo s karijerom, ali priča ide tako da su već postigli nekog kurca, izdaju ih renomirane etikete, turneje se redaju, i tako nešto sve na tom tragu. Mislim, ovo su sve informacije koje sam pohranio u glavi iz najave za gig. Vidiš, dosta je utjecajna stvar ta najava, mikro opinionmakerstvo par excellence. Oslikala nam je Chain Cult kao tražene zvijezde u usponu, a Skotodine kao njihove tajnovite drugove iz kraja, i to su definitivno podsvjesno postale i ostale naočale kroz koje sam na sve to skupa gledao. Keve mi, kad sljedeći put budem radio gig, ima da headlinere najavim kao bend koji je toliko popularan da im ni samima uopće nije jasno kako im tako suludo dobro ide, a i hvale ih na sva zvona svi posvuda i uvijek. Jebomepas ako neće doć' duplo više ljudi nego da sam napisao istinu da ne znam kak' se zovu al da mi je frajer susjed. Što se tiče tog benda koji se fakat zove "Ne znam kak se zovu al frajer mi je susjed", to je neupitno briljantno ime, ali bend s takvim imenom je apsolutno u startu osuđen na propast. Slično kao sa Srbima iz Zagreba nedavno, jednostavno te takvo ime ubije i pojede i ispljune. Svatko te samo po imenu zna, nikoga nije briga kako i što sviraš i zašto i kome. Postaneš skeč, forica, fun fact. Pouka mladima, nemojte bendovima davati baš predobra imena. Recimo Kvlt Lanca, eto, šta fali, ništa, taman. Njih su trojica, prvi put se te večeri dogodilo da nam ne pjeva žena. Ja bih radije da nije, jer nešto mi je trulo u glasu tog lika bilo, nije mi odgovaralo. I općenito je imao neke blesave kretnje koje su mi bile antipatične i wannabe šmeker-consigliere frizuricu. Jebiga, zašto da vam lažem. Siguran sam da je inače lik na mjestu, ponizan i čestit altruist i humanitarac, ali njegova mi je scenska pojavnost bila puno puno više fejk u odnosu na drugove koji su im prethodili. Bend kao bend je muzički vrlo dobar, na žešćoj strani post-punka, pjesme pokazuju zavidan potencijal da uđu u uho ako im dopustite. Osobno sam po dvaput preslušao oba im izdanja na Bandcampu, samo kako bih se na gigu našao u situaciji da većinu pjesama prepoznajem a nekima znam i pokoji stih. Lirika je inače teža deprusina, sve sama samoća, očaj, bijeda, praznina, strah i ostalo. Štatijaznam, dobar su odrokali gig, nije da nisu, ali ja sam se više saživio s onim što su nam prva dva benda imala za reći. Unatoč izoliranim kraćim slučajevima zanosa, dojma sam da nisam jedini koji je ostao umjereno nedodirnut. No, to je uvijek s ovakvim bendovima varljivo, jer je realno validan argument da je čemer i otuđenost među narodom upravo ono što i žele izazvati. Da se razumijemo, daleko od toga da smo sad svi kontemplirali vješanje tu. Ispoštovali smo ih dostojno, i za to bili nagrađeni bisom kojeg nismo nužno ni tražili.
Putem kući srećem ekspediciju iz Medike koja sva ozarena tvrdi da je gig tamo bio do jaja i da se skupilo dosta ljudi i donacija čak, a onda za koji dan u eventu ovog koncerta vidim da su neki mecene potajice udijelili izuzetno darežljive ekstra donacije za bendove, pa si mislim iiiiiiiiiiiiiiiiiii nikom nije lepše neg je nam, samo da je tako svaki dan.
ujak stanley // 10/10/2018