Zanimljivo je to, meni barem. Psychobilly je u nekom trenutku bio u Zagrebu priličan hit, ima od toga 7-8 godina. U međuvremenu se (dostojno slijedeći načela žanra) pretvorio u zombija, i to više u onog zombija iz neke trash komedije nego hororca. Sad tako tumara uokolo polumrtav, izgubljen i sam, neugodno mu je više uopće gnjaviti ikoga kad mu se svi rugaju. Kako su u međuvremenu, logično, svi bendovi koji su kod nas to svirali također pokojni, tako se u onim rijetkim trenucima kad neka naivna duša pomisli da to ima smisla (a najčešće to bude u svojstvu predgrupe nekom bendu kojeg se dovelo na temelju toga što je nekad mogao prodati dosta karata) zadnjih godina uvijek u goste zove slovenski Clockwork Psycho. Koji onda uvijek svira pred dvadesetoro ljudi. Dobro ajde, petnaestoro. Identična, ali doslovno u svakom smislu identična priča vrijedi i za ska. Organizatori ostarili i odustali, festival (koji je prije 7-8 godina bio hit) se ugasio, bendovi otišli u kurac, publika nestala. I da stvar bude najbolja, čini se da polako imamo čak i pandan Clockwork Psychu - Red Five Point Star. Iz Slovenije, jel'. Dobro, nisu oni baš toliko često ovdje, ajde. Ali drugi put ove godine su Zagrebu, što je u drugu ruku ipak jako puno, uzmemo li u obzir to da su to u biti i jedine ska svirke koje su se u gradu dogodile ove godine. A ne ne, lažem, svirao je Radio Aktiv na Cest Is D Best… No dobro, da ne bi bilo da je sve tako crno - situacija do kraja godine je ipak obećavajuća, zaredalo 3 dobre svirke konačno. Slackersi su u Kotaču u Puli 8.11., New York Ska-Jazz Ensemble u Vintageu 19.12. i Che Sudaka u Pogonu kulture u Rijeci 21.12. Sasvim je realna konstatacija da je to "biti ili ne biti" moment za ska u nas. Popuše li Meniga i Markan pare tad, ćao đaci. Moći ćemo ići još jedino na Toasterse negdje u dom umirovljenika u Pitomači ili Garešnici jednom godišnje. Tako da, ako igrom slučaja ima neka duša da joj je stalo do svega toga, a da usto još i čita ovaj tekst - APELIRAM. KUPITE KARTE. PODRŽITE SCENU. DOBAR JE SKA. NE DAJMO GA. AJDE. DOĐITE. PLEŠITE. MOLIM VAS. JEBAT ĆU VAM MAJKU NE DOĐETE LI.

Dok za Menigu i Markana još dakle ima nade, KSET (ili onaj netko od strane koga se KSET sponzorira) je ovdje neupitno neke pare popušio. Unatoč tome što je bila subota. I što je upad bio pišljive tri banke. I što bend slavi dvadeset godina. Ne raspolažem sa službenom informacijom koliko se karata prodalo, ali u jednom trenutku mi je jedan od "sekcijaša" natuknuo kako vjeruje da se radi o brojci od 4. Četiri. Jedan, dva, tri, četiri. Četiri karte, ulaznice. Četvero ljudi kupilo. Sedam patuljaka, Šest likova traži autora, petero iz graškove mahune, četvero ljudi kupilo karte, i tri praščića. Znači bend ima više krakova u eponimnoj crvenoj zvijezdi nego ljudi voljnih doći im na gig u Zagrebu. Divota, med.

Usput, koji je kurac s tim KSET-ovim sekcijama? Ima ih sedamdeset čovječe. To je cijela jedna supkultura čini mi se. Kako je opće poznato da jedan klub može funkcionirati i bez toga da mu se članstvo formalno separira u toliko sekcija, a nije da svako toliko čujem o sveobuhvatnom i konstruktivnom djelovanju KSET-ovih sekcija na poljima duhovnog, tjelesnog, moralnog, intelektualnog i društvenog napretka nacije ili barem grada, postavlja se pitanje što oni točno rade? To sam i priupitao njih 5-6 junaka vani na puš pauzi, rekli su mi da većinom sastanče. To je u redu. Sastanci su kul. Ne znam koji sam kurac toliko otrovan bez veze, ako ljude raduje neka se raduju. Uostalom, i ova je večer bila dokaz da njihovo postojanje ima smisla. Da nije bilo svih tih mladih duša s ponosito oko vratova obješenim sekcijaškim akreditacijama, klub bi stvarno bio toliko prazan da bi podsjećalo na onu scenu iz Bad Boy Bubbyja kad nitko ne dođe. Ovako nas je bilo dvadeset, neki će optimist reći možda i dvadeset i pet.

Što se tiče svirke same po sebi, nije to ništa naročito spektakularno. Po razini originalnosti, ali i samom zvuku kojeg njeguju, tu negdje u rangu s Elvis Jacksonom, Justin's Johnsonom, Officer Downom ili Superhiksima, sve odreda prosječno nadarenim 3rd wave ska igračima iz regije. Valjda u (očigledno neuspješnoj) želji da zaokupe čim veći broj slušatelja, Red Five Point Star vole istaknuti da sviraju punk rock, swing, rockabilly, rock'n'roll i jazz, čak mi se čini da je na plakatu za ovaj gig (kojeg sam vidio samo na zidu KSET-a) ska kao žanr bio potpuno izostavljen, ali moguće da se varam. Iako se zaista na trenutke može primijetiti poneki insertić svakog od prethodno navedenih žanrova, to se ne događa ni približno dovoljno učestalo da bi imalo smisla konstatirati išta osim da se ovdje definitivno radi o jednom ska bendu. Ritam je taj tu, u praktički svakoj pjesmi, i zove na čagicu. Ja se naplesao jesam, jebe mi se. Zaposjeo sam par kvadrata prostora naprijed lijevo ispred stejdža, i prepustio se skankanju. Nisam bio jedini, još je šačica raje sudjelovala čaganjem i pristojnom podrškom, tako da se ne može reći da je gig bio baš teški čemer. Upala je tu i pokoja simpatična spikica, najbolje je prošla ona "Sljedeća je pjesma na slovenskom, ali je instrumental, tako da ćete valjda skužiti". Frontmen inače svira i gitaru, i ima ok glas, zna pjevati. Od ostatka ekipe najviše mi se svidio klavijaturist (pogotovo kad sam pred kraj giga stao bio točno ispred njega, prije toga ga se i nije čulo najbolje), ne znam jesam li ja baš bio toliko jako pijan ili on stvarno ima tisuću i jedan prst.

Bend je inače u tih svojih dvadeset godina karijere (pjevač prstima radi navodne znakove u zraku dok izgovara tu riječ) izdao tri studijska albuma, sa svakog od njih su piknuli po koju stvar u tih svojih osamnaestak što su nam odsvirali. Našla se tu i obrada "Land Down Under", kao i hitići "Trbowska", "Moj živleje" i "Our Van". Ovo zadnje navedeno je upravo ono gdje se nalaze sad, jerbo su nakon ovog giga udarili dalje put Budimpešte, Praga, Beča, Berlina i sličnog. Vjerujem da im je posjećenost koncerata u tim gradovima više ovisila o tome kakvo je stanje ska scene u svakom pojedinom, nego što su mogli računati da će tamo nabasati na fanove. To je i dobra i loša strana činjenice da je taj žanr često predodređen na neku svoju specifičnu "scenu", s tim se i živi i umire. Ako se živi, onda bude sve puno bez da je uopće bitno tko svira, a ako se umire, onda se proda četiri karte. U svakom slučaju, 8.11. idem u Pulu na Slackerse pa inzistiram da mi se na ujakstanley1@gmail.com javite povodom dijeljenja troškova benzina u autu, iznajmljivanja autobusa, čartera aviona, i slično.

ujak stanley // 01/11/2018