home > koncert > Cojones @ Vintage Industrial Bar, 17/01/2019

kontakt | search |

Cojones @ Vintage Industrial Bar, 17/01/2019

Sretna Vam Nova godina! Sve najbolje! Kako ste je proveli? Tretiraju li Vas ova prva tri tjedna 2019. godina kako se spada? Uživate li u post-novogodišnjem glazbenom groblju koje mjesec Siječanj redovito dovodi? Odgovor na ovo zadnje pitanje će za mene ipak (začudo) biti ne. Naime small talk i dalje, 20 dana unutar Anno Domini 2019., moram popunjavati s ovih prvih par rečenica jer sam socijalno retardiran. U normalnim bih uvjetima umjesto s dotičnim popunio tu prazninu pričanjem o raznim doživljajima s koncerata i praveći se vrsnim muzičkim znalcem. Na svu sreću tu i tamo ipak nađem poneku meni privlačnu gažu, što je u ovom slučaju rock n' roll injekcija Cojonesa. Ponosito Vam tako donosim prvi Terapijin izvještaj godine koji se bavi baš eto završnim koncertom turneje ovih stoner rock majstora!
[  ]

Unatoč tome što im je ovo zadnji koncert Europske turneje Cojones nisu pokazivali nikakve znakove umora. Štoviše svih je 80ak minuta nastupa bilo toliko precizno, žustro, energično i brzo da se činilo kao da četvorka entuzijastično tek kreće na putovanje. Od prvog trenutka (koji je počeo s pola sata kašnjenja, al' ajde) pa do samoga kraja obliveni su znojem s istom silinom vršili nasilje nad instrumentima i glasom u potpunosti nas odvajajući od realnosti, vršeći mahniti egzorcizam nad dosadom i umorom u prostoriji. Ni sekunda vremena nije potraćena davanju spomenutim priliku da se vrate jer Cojones je prije svega neobuzdan tsunami distorzije i solaža koji bez posustajanja čvrsto napada rušeći sve pred sobom. Iz svog ovog kaosa proizlaze melodični, dugi vokali koji kao da dodaju balans moćnom potresu koji obuzima prostor u kojem sviraju. Dobro, možda dramatiziram, njihov je zvuk vrlo pristupačan prosječnom slušatelju poput mene te i više od toga ljubiteljima 90ih. Uistinu većinski zvuče kao nešto što biste čuli na Radio X u GTA San Andreasu, no diferenciraju se po jakom psihodeličnom utjecaju i ponekim orijentalnim motivima (ponajviše u tim dugim vokalima). I dok su kao studijski bend meni osobno svakako dobri, uživo ipak dominiraju upravo zbog te neke neopipljive snage i energije kojom bombardiraju binu. Pjesme se vežu, pucaju žice, konstantno se skakuće te je sveopći dojam koji ostavljaju nevjerojatno jak.
[  ]

Ili ga možda ostavljaju samo na mene jer je ostatak publike bio ukipljen. Iskreno na Cojonesima sam bio samo jednom i to sa svega još pet ljudi u prostoriji pa i nemam neki reprezentativni uzorak njihovog slušateljstva, no po mojoj malenkosti ovo je glazba apsolutno stvorena za znojenje. Ne samo u strukturama pjesama koje bi taman dale vremena za disanje između bacanja, već i u samoj strukturi koncerta koja je po agresiji valna funkcija koja se čas diže, čas pada u perfektnim intervalima. Ipak se oko 150 ljudi u publici sa mnom ne bi složilo jer ne samo da se nitko živ nije kretao, već se prvi red nalazio kojih tri metra od pozornice. Cijela je scena čak i poprimila komične razine u određenim trenutcima. Ova malo nabrijanija ekipa u prvim redovima koja je čak i kimala glavom bi za vrijeme nekih jačih rock eksplozija, pazite ovo, brže kimala glavom. Kao piva i dalje u ruci, noge potpuno mirne, al' se zato glave trude svom silom klackati na ritam bubnja. Sve je ovo bilo još čudnije kad ubrojimo činjenicu da su uzvici odobravanja nakon pjesama zvučali iskreno te da su prve redove publike uistinu sačinjavale mlade osobe. Teška enigma, nema što... Došao sam nakon puno mozganja do dvije mogućnosti. Prva je da je do mene, Cojonesi me jednostavno tjeraju na fizičko kretanje i u manjini sam. Druga je da je ovo jedna od onih panoptikon situacija gdje nitko neće početi plesati, skakati, gurati ljude oko sebe jer se boje osuđivanja. Ako radiš išta osim kimanja glavom na društvenoj si meti, sve oči gledaju u tebe. Bio je to možda jedan primjer kolektivne anksioznosti koja je djelovala i na mene. Trudio sam se nešto sramežljivo čagati, ali bez trunke alkohola u sebi i kao socijalni retard uistinu mi nije bilo do toga da se odvažim izaći pred pozornicu i razbam se.
[  ]

Krajnje zamršena situacija, tim više što bi se njihova glazba okarakterizirala onim tipičnim epitetima poput tvrdo i masno. Čini mi se da je čak i članove benda ovo zbunjivalo, no možda projiciram. Ako i je nikako im nije ubilo flow te je frontman, bio s gitarom ili bez nje, konstantno lagano skakutao s osmijehom na licu, dok su se drugi članovi hipnotički gibali naprijed-natrag. Obavijeni ekstremnom (ali uistinu iznadprosječnom) količinom magle te osvijetljeni brzopoteznim svijetlima Cojones su na nevjerojatan način zaključili svoju turneju te još jedno poglavlje stvaralaštva. Žao mi je samo što sam ja ovo jedini doživio, ili vjerojatnije jedini doživio tako fizički. Na žalost nisam od statičnog kontempliranja na koncertu te će tako zaključak prvoga ovogodišnjeg izvještaja Terapije tj. zadnjeg koncerta turneje Cojonesa biti da sam se odlično provodio u dosadi tj. dosađivao u odličnom provodu. I kako god to zvučalo, definitivno mi nije bilo loše.

jan vržina // 20/01/2019


PS: A ipak nije prvi, ali ajde k'o da je
Share    

> koncert [last wanz]

cover: Punk romantika #9 @ Močvara, Zagreb, 16/02/2019

Punk romantika #9 @ Močvara, Zagreb, 16/02/2019

| 20/02/2019 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: VöK @ Tvornica Kulture, 14/02/2019

VöK @ Tvornica Kulture, 14/02/2019

| 20/02/2019 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Kensington Lima @ KSET, Zagreb, 15/02/2019

Kensington Lima @ KSET, Zagreb, 15/02/2019

| 18/02/2019 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Cloud Nothings, Weather Pains @ Tvornica, Zagreb, 13/02/2019

Cloud Nothings, Weather Pains @ Tvornica, Zagreb, 13/02/2019

| 17/02/2019 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: AntiValentinovo, dan prvi @ Boćarski dom, Zagreb, 08/02/2019

AntiValentinovo, dan prvi @ Boćarski dom, Zagreb, 08/02/2019

| 12/02/2019 | ujak stanley |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*