Nikad dosad nisam bio na gigu u Botaničaru. A puno puta sam mislio otići, jer se zna zalomiti često da bude zanimljivih svirki, i ostalih kulturnih sadržaja. Kad kažem "kulturnih", onda to stvarno i mislim, jer mjesto je definitivno strašno kulturno. Simpatičan hipsterski birc, što jest jest, a u njemu ekipa od 23 do 37, načičkana uzduž i poprijeko, u iščekivanju Indirektovog (simpatičan hipsterski festival, na kojem isto, na vlastitu apsolutnu sramotu, dosad još bio nisam) izaslanstva. Članovi te akustične ekspedicije što nam je dotične večeri imala za ogoliti sadržaje svojih senzibilnih duša odazivali su se na imena Sir Croissant i Alicia Edelweiss. Upadamo unutra taman u trenutku kad se Gosn Krosn sprema otpočeti, ali se onda taj trenutak pretvara u nekoliko minuta prepunih tog trenutka. Znate ono kad svi u razredu rade jebački žamor, pa učiteljica skuži da ih ne može nadglasati, nego se odluči za obrnutu psihologiju i samo ih gleda s miksom rezigniranosti i gađenja, dok škvadra kolektivno ne skuži da je vrag odnio šalu, pa ne utrnu od tišine. E, tako nekako. No, nije to, hvala bogu, bilo naročito indikativno - ostatak mu je nastupa prošao u zavidnoj tišini. Ne onakvoj kakva bude u Booksi (sigurno najtišoj koncertnoj lokaciji s ove strane svemira), i ne onakvoj kakva mu je bila zadnji put kad je svirao u Močvari prije nekoliko mjeseci, ali i dalje dovoljnoj da možemo čuti i doživjeti većinu toga što nam je htio poručiti. Ne sve, jer lik je stvarno vrlo iznimo jako skroz tih. Glupo bi bilo reći da se kotrlja neki sad suludi hype oko njega, budući da u tih svojih par godina karijere nema možda niti dvoznamenkast broj koncerata, ali ipak se osjetilo u zraku da, a u tom su procesu svakako pripomogli Nina Romić i Indirekt, imamo više poštovanja i interesa za njega nego što bismo imali za nekog drugog androginog i plahog osamnaestogodišnjaka iz Banja Luke s akustarom. To sad opisujem stanje u pravih par minuta, odmah nakon toga slijedi faza kad više nisu bitni ni Nina (ok, postala je bitna opet malo docnije kad je odsvirao njenu "U mom malom mraku"), ni Indirekt, ni Banja Luka, i preostaju samo on i ta njegova muzika. A dobra je to muzika, znate. Sad sam si, logično, pustio "U mom malom mraku" i tamo neki mudri YouTube komentator kaže "Melankolično ali ne i patetično". To bi svakako općenito bio zajednički nazivnik glazbe ovo dvoje ljudi, pa je samim time logičan i taj blagi pokroviteljsko-štićenićki odnos koji se možebitno stvara. Pomalo pati sve skupa od one tako uobičajene "boljke" da pjesme bacaju jedna na drugu, ali ništa što bi zasjenilo krasan sugestivan glas, iznimno slikovite i zanimljive pjesničke slike, i općenito tu jednu vrlo lomljivu i vrlo vrijednu svilenkastu estetiku. Samo da ga ne pregazi vlak ili da ne pobere tuberkulozu, i sve će biti izvrsno. Iste su misli, čini mi se, obuzimale i jednog psa, koji je žustro lajao svaki put kada bismo mi pljeskali, ali je zato za vrijeme izvedbi bio strašno pristojan. Tek bi katkad potiho zacvilio, vjerojatno kako bi nam pokazao da je na trenutak prepoznao emociju koja je ostalima pobjegla. Kroasanu su stare pjesme (zamisli, tek mu je 18, a već ima "stare" stvari) na engleskom, i naravno da je onda još bolje sjeo onaj drugi dio nastupa u kojem je svirao nove na "naškom" (jer otkud da znam na kojem od naških se priča u njegovom kvartu u Banja Luci?) jeziku. Osim što se čini da je lirički tako još jači, zabradzi on tu i u polje ambijentalnog indie sevdaha, pa nas do kraja obori. E, taj dio je već bio usporediv s Booksom, nitko da bi zucnuo, potpuni fokus. Samo on i glas, čak je i gitaru odjebao, i ta neka pjesma koja je, da prostite sad, ledila krv. Nije me skladba toliko dirnula još od one mrtvačke na kraju "Balade o Busteru Scruggsu". Momak, kapa dolje. Nije se pravo ni razvila diskusija o tome ima li u neposrednoj blizini Botaničara zaista uličnih prostitutki koje tu lokaciju smatraju svojim redovnim radnim mjestom, kadli eto ti unutra već kreće Alicia. Ona nam je došla s još dvoje pobočnika, momčić je peglao po violinčici, a curetak po violončeliću. Njih troje kao takvih svakako isključivo na temelju imidža odmah valja pozvati na sljedeći Goulash Disko festival, izgledali su kao izgubljena braća i sestre ekipe iz My Baby. Post-hipiji par excellence. Točno vidiš da je jedino što ih može donekle obeshrabriti od poriva da odu na beskrajnu turneju po zabačenim otočjima Pacifika to što tamo vjerojatno neće biti Wi-Fija. Ova izjava nije bila zamišljena kao ni najmanje otrovna, ta tko bi razborit otputovao nekamo gdje nema interneta? Nego, ako to niste još povezali, Botaničar je bio fakat pun pun. Narod po podu sjedio. Aliciji i njenim frendovima se to svidjelo, pa su nam zauzvrat svirali i pjevali muziku koja se svidjela nama. Pod "nama" mislim na sve nas tamo od prvog do zadnjeg, jer je gotovo pa nemoguće zamisliti razloge zašto nekome ovo ne bi sjelo. Imaju nešto od britanskog chamber popa, imaju nešto od prašnjavih prastarih mediteranskih napjeva, imaju nešto od prljavog američkog skvoterskog folk-punka (ništa čudno, Alicia je godinama stopirala po svijetu i svirala po ulici, ništa čudno), imaju nešto od finog zadimljenog berlinskog mračnog cabareta, pa i nešto "klasičnog" indie folk kantautorskog senzibiliteta. Imaju te čudne tekstove o čudnim stvarima koje joj se ili jesu ili nisu dogodile, pa ih ona pokušava ful jako osjetiti, pa se cijela uzburka oko toga. Onda jako puno lamata onom slobodnom rukom kroz zrak, i glas sopran joj nema kamo ne ide. Ruka je katkad slobodna dok svira harmoniku, na ukulelama baš i ne, ostao sam vam dužan pojašnjenje iz pretploše rečenice. Prijatelji su našli vrlo simpatičan način da ju poprate, pjevaju najtiše i najtočnije bekove na svijetu, i gudaju odmjereno i s dušom. Tu se pjeva, pomno još jednom napominjem, o iznimno šarolikoj paleti simpatičnih bizarnosti, tako da nam je Alicia izmamila mnoge osmijehe dok nam je prepričavala kako je koja pjesma nastala. Danas, par dana poslije svirke, u najjačem su sjećanju ostale dvije - ona o čedomorstvu (naći ćete ju na njenom zasad jedinom albumu pod imenom "Baby In the Dumps"), za vrijeme koje je carica ležerno vrtila hula hoop i svirala i pjevala, i ona o anarhistima žoharima s kojima se tako lijepo slagala (naći ćete ju na njenom zasad jedinom EP-u pod imenom "The Cockroaches and Me"). Iako su te dvije igrom slučaja stare, dali su nam do znanja da će ubrzo i sljedeći album, te da su mnoge pjesme koje smo tu večer čule bile upravo s njega. Ne znam kakav bi to blesav čovjek trebao biti onaj kojem se nakon ovakvog giga nije probudila želja da se ode barem malčice smucati svijetom s Alicijom. Koliko god to patetično i stvarno bolno jazavo zvučalo, cura isijava jednu totalnu slobodu duše, i ja želim da joj netko pod hitno prevede "Pobratimstvo lica u svemiru" na njemački, kad već sam to nisam u stanju, iako sam ga učio devet godina. Vedra, inteligentna, duhovita i talentirana mlada žena. Idealna suputnica u svakom slučaju, pa čak i ako se Vaše bjelosvjetsko vrludanje većinom odvija u tramvajima sa slušalicama na ušima.

ujak stanley // 06/02/2019