Svako toliko negdje rubom mozga zahvatim neku informaciju o "Franulović Jovančić Čulep triu" i ne mogu vam opisati do koje mjere me takvo ime odvraća od želje da se iole raspitam o čemu se radi. Šteta, sigurno su izvrsni, ali buraz - nazvali ste se Franić Jovanić Ćulip trio. Takvim ste pristupom odmah u startu odjebali 30% publike, i to je točno onih 30% u koje se ponosito uvrštavam. Taj će se moj princip, doduše, predmnijevam, polako mijenjati kako budem zalazio u sedamdesete. Čini se da interesi za kvartete i tria u tim godinama naglo buknu. Kao jedan od krunskih dokaza za tu tezu imamo koncert iz naslova ovog izvještaja, Norman Beaker Trio u KSET-u nekidan. Hoću reći, ljudi su bili strašno stari tamo. Toliko stari da sam se, al' ovo vam se kunem životom, dok sam se u nekoliko navrata probijao do prvih redova, preznojavao od straha da ću nekoga dotaknuti, što će onda rezultirati rušenjem dotične osobe, koje će pak izazvati lančani pad još 5-6 domino staraca, i sve će otići u vražju mater, a ja ću ostati zbunjen stajati iznad njih kao Blind Willie Johnson na zgarištu rodne kuće, praćen pogledima punim mržnje od strane suboraca (iz Prvog svjetskog rata) palih boraca. Naravno da se u takvim visoko stresnim situacijama uvijek nešto na tragu onoga čega ste se pribojavali i dogodi, tako da sam jadan na ovom koncertu više puta nagazio na nečiju nogu i ovlaš gdjegdje koga orkznuo nego na svim punk štalama u Klaonici zajedno, što me dovelo u stanje prilične emocionalne rastresenosti, tako da ne garantiram ni za koju od informacija koje će uslijediti. Tek sad shvaćam kakav sam licemjer, Frančić i ekipa kao ne smiju biti trio, a Beaker lično i personalno kao smije, i otići ću mu/im na koncert bez beda. Jedino opravdanje koje imam za to je činjenica da me, nakon siječnja kojeg sam doslovno prespavao, u veljači svaki dan vuče na koncert, izgubio sam razum do te mjere da sutra razmišljam otići na Divnu i Ivana Šimatovića u okviru trećeg koncerta druge sezone ciklusa Glazbene večeri u Staroj gradskoj vijećnici. Tko ga jebe, džaba je. E pa to je neko rezoniranje bilo i ovdje - tko ga jebe, idemo. Da nisam u toj fazi sad (zadnjih deset godina, khm) lako bih ovaj gig bio preskočio. I mogu vam reći da, u tom nekom suludom raspletu situacije u kojem na koncertu bio nisam, ali točno znam apsolutno sve što se na njemu događalo, i ne bih strašno žalio da nisam otišao. Svirka nikako nije bila loša, dapače. Ali u usporedbi sa svim dosta snažnim emocijama i stanjima koje su koncerti prije i poslije ovog u meni izazvali, ovo je ipak bila teška kamilica. Radi se naprosto o starcima koji sviraju blues. I ništa više. Norman Beaker (simpatični i duhoviti sedamdesetogodišnjak iz Manchestera koji izgleda onako kako bi žabe izgledale da su ljudi, a ovo mu je barem treći posjet Zagrebu zadnjih godina) je najavljivan kao živuća legenda, član blues kuće slavnih, majstor koji je od sedamdesetih naovamo surađivao sa svakom velikom njuškom u bluesu ikad, itd. Dakako da su sve te informacije točne, ali jedna, koja se da iščitati između redaka (među ostalim i po cijeni karte i broju ljudi u klubu), ipak malo strši iznad svih njih. On je naime ono što se zove session muzičar. Nije karizma, nije kreacija, nije imaginacija. Već samo radišni i zahvalni gospodin koji je veliku većinu karijere proveo u ulozi sidekicka, i ima se razloga vjerovati da mu ona bolje odgovara od ove frontmenske. Prije svega zbog jednog krucijalnog segmenta - on naime ne svira svoje pjesme. Uopće. Možda je bila jedna ili dvije negdje skrivene, ali veliku većinu je najavio kao tuđe, a dobar dio nije ni trebao najavljivati, već ih se moglo prepoznati kao blues standarde. Ovo je dakle cover bend bio, nemojmo se lagati. Sad, možda je on fakat svirao gitaru na nekim studijskim sessionima snimanja nekih slavnijih verzija (ili čak originala) tih pjesama, ali i dalje to ne mijenja puno na stvari - ovo je cover bend. Cover bend koji zvuči dobro, opušteni su na pozornici, kuže se u srce (iako je bubnjeve svirao Hrvat, što sam ja doživio kao ekonomičnost starog Beakera koji se valjda koji mjesec prije turneje raspitao ima li tu na kvartu koji blues bubnjar da mu odsvira točno ono što blues bubnjari već inače sviraju), i neloše se zajebavaju (jedina fora koja se još uvijek sjećam je "We will, we will RAKIJA!"), ali nikad ne prijeđu u razinu iznad onoga da su samo starčeki koji sviraju blues, i ništa više. Na tom tragu, garantiram da je tih osamdesetak ljudi tamo došlo ne zato što vole Beakera, nego zato što vole blues. I da su poslije pričali rodbini kako im je u srijedu bilo super "na bluesu" a ne "na Beakeru". Čovjek je baš ono činovnik, uredska žaba. Onaj tip koji u 50 godina radnog staža nikad ne dobije povišicu ni promociju, jer svi znaju da nema taj karakter da bi ikome mogao biti nadređen, ali ga svi vole i cijene kao dobricu i poštenjačinu. Ima nešto i u tome što ja osobno, koliko mi god raznorazan blues od najranijeg djetinjstva bio usađen u glavu, puno više otkidam na onaj oriđiđi delta akustični zvuk, nego na ovaj njegov električni guitar hero mode iz sedamdesetih. Da, ovo mi puno brže dosadi i počne zvučati generično (a takvo je neupitno i bilo). Ima zato taj jedan mali vražji instrument koji mi još nikad nije dosadio i na kojem bih mogao slušati najgeneričnije šprance unedogled vazda. Lako vam je pogoditi da se radi o usnoj harmonici, dakako. Sad kad to znate, znate odmah i da mi je svakako najdraži dio koncerta bio onaj kada se gospodi na dvije pjesme na usnjaku pridružio Hrepa, poznat kao osnivač Daleke Obale, a zadnjih desetak godina jedan od prominentnijih štitonoša bluesa u Hrvata. Nestvarno djeluje činjenica da je čovjeku već 55, ne bih mu dao više od 4 banke. Bilo je očigledno da nisu baš vježbali zajedno, što se najbolje dalo primijetiti kad je Hrepa na licu mjesta pokušavao skužiti iz kojeg tonaliteta usnjak mu treba. Ništa zato, svejedno je bilo divno, pravim blues znalcima ne treba više od par sekundi da se polove. Pokušali smo ga nagovoriti da ostane još koju stvar, ali Beaker se nije dao smesti, udaljio ga je. Publika se, inače, uzmemo li u obzir spomenute informacije o njenom uzrastu, dosta dobro provodila, pala je pokoja blaža čagica, a voljelo se i zapljeskati u ritmu. Otišli su na blues, blues su i dobili, i to vrlo vjerojatno točno onakav kakav su i zamislili, do u ton. Pada mi napamet sad još jedna sasvim točna paralela, naime - Peewee Moore je također lik koji se s gnušanjem odriče ičega osim opcije da svira najgeneričniji country na svijetu, isto navrati u Zagreb praktički svake godine, i starci koji se okupe na njegovim svirkama isto dobiju nezaboravan provod. Drznut ću se napisati čak i da obojica izgledaju, svaki na svoj način, kao MAGA momci iz Texasa, iako je za Beakera savršeno jasno da to u biti nije. Da se priupitati što će biti s bluesom i countryjem u ovim njihovim "čistim" nemutiranim oblicima jednom kad ekipa poput Peeweeja, Normana, i ove generacija publike na izdahu, odlepršaju drugdje (hint: nije Njemačka), ali o tome ćemo se ipak pitati negdje drugdje, jer ja sam dobacio do 1200 riječi, a to je taman kvota oko koje običavam okončati tekst.

ujak stanley // 10/02/2019

PS: foto galerija