Jeste li svjesni, dragi građani, koliko je etno pošandrcao odjednom? Ako je 2018. u gradu bila obilježena sindromom toga da je svaki drugi kafić pretvoren u jazz bar sa svirkama 13 puta tjedno, onda neka 2019. uđe u povijest kao godina popriličnog etno revivala. Izdalo se bilo podosta domaćih albuma u posljednje vrijeme, ali količina koncerata, kako stranih tako i domaćih sastava, koji se ovih tjedana i mjeseci održavaju u Zagrebu, je naprosto frapantna. "Etno" je dosta širok i sveobuhvatan pojam, i upravo to mu ovdje najviše ide na ruku. Jer ga se može prezentirati kroz tisuću različitih obrazaca i (pod)žanrova, i samim time je vrlo "podoban" za smjestiti ga bilo kamo. Generalno, osim vrlo rijetkih iznimaka, gotovo da i ne znam klub ili organizatore koji bi kategorički odbili raditi world music gig, pa se tako iste može čuti u rasponu od Medike i Močvare do Kulturnog Centra Mesnička, Lisinskog, Vinyla, pa čak i Ritma grada. A to je dosta dobar raspon, složit ćete se. Usporediv jedino sa skoro pa svetim statusom koji trenutno u klubovima ima treš iz devedesetih. Ovaj konkretan gig o kojem ćemo danas se ipak odvio u staroj Čvari, najtoplijem od svih glazbenih ognjišta. Bio je srijeda, a nastupila su dva ganz nova benda, što se po brojnosti auditorija, koji je katkad možda dobacio i do milestonea od 100 uzvanika, ne bi nužno moglo kazati. Razlog tome je vjerojatno što su članovi tih bendova ipak otprije poznati ljudima. Recimo, ovi iz Tamnog tavana - Dunja Bahtijarević pjeva u Kazanu i Mimici, a Goran Farkaš je onaj lik s diplama iz Veje. I dok Kazan i Mimika u Zagrebu nastupaju često, Veja je prošla državu uzduž i poprijeko, a bogami i Belgiju, i Slovačku i Mađarsku u međuvremenu otkad su zadnji put bili ovdje. Pune tri godine su se navršile, mislim da to nema nikakvog smisla. Organizatori, 'ajmo lagano. Na pozornici, a i na harmonici, je s njima još i Myriam, za koju smo dobili razloge vjerovati da je Goranova partnerica. To troje ljudi čine jedan vrlo specifičan entitet. Dunja je poput bića za koje niste uopće sigurni da pripada istom soju kao mi ostali. Postoji određena simpatična otuđenost i izgubljenost u nastupu i pogledu te visoke žene, koju bih svakako više pripisao urođenim crtama karaktera nego nekakvoj tremi. Kad tome pridodate glas koji je toliko neobjašnjivo čist i prodoran, a iz nje izlazi na način toliko tečan i naizgled lak, onda je jasno da ju ostaje samo usporediti s bićem iz narodne predaje koje ne znam imenovati jer u njih nažalost nisam dovoljno dobro upućen. Goran je pak isto u svom nekom filmu, često nam pokuša nešto reći pa se putem malo pogubi, pa to onda bude još duhovitije nego da se nije pogubio. Belgijanka Myriam je protuteža, žena koja izgleda i drži se iznimno uspravno i ozbiljno, baš vidiš na njoj da je studiozna, odgovorna i potkovana. Totalno si čovjek može složiti u glavi scenarij kako je prvotno došla u Pazin jer joj je neko europsko ministarstvo etnomuzikologije odobrilo pare za projekt terenskog istraživanja tradicijske glazbe ovih prostora, pa se javila Goranu kao "izvornom govorniku", i ostalo je povijest. Od nje se ne bi, zahvaljujući takvim glupim predrasudama, očekivalo da nas obasipa pošalicama, tako da moment kad to jest uradila automatski ulazi u highlighte nastupa. I dodatno doprinosi toj jednoj vrlo zanimljivoj, podjednako zbunjenoj koliko i zbunjujućoj, vibraciji kojom su nas obuzeli. Farkaš malo tambura a malo gajdi, a svi pjevaju. Pjesme su dakako sve bile tradicionali, što "naši" što iz okolice (od Istre preko Turopolja do Makedonije), u više ili manje novim aranžmanima, ali to sa sigurnošću znam kazati samo zato što su nam prije svake izvedbe najavili o čemu se točno radi; ja sam dobar dio pjesama čuo prvi put. Pristup im je prilično rudimentaran , pjesme su ogoljene, a to je i najbolje moguće rješenje, iz razloga što Dunjin vokal tada može zasjati u svoj svojoj prekrasnosti. On u sebi u jednom tonu krije tisuću melodija, grehota bi ga bila zamagljivati nekim drugim nepotrebnim zvukovima. Da se sa mnom slažu i svi drugi u raznovrsnoj (ne samo generacijski, već i po prilično čudnovatom rasporedu - neki su sjedili odmah na podu odmah uz stejdž, neki su imali i nasumično raspoređene stolice, neki su stajali mirno, a neki u pozadini plesuckali) publici, to je bilo jasno po skandiranjima koja su bila nevjerojatno glasna. Ovo sam sigurno već negdje napisao prije, ali bogami bio je ovo nevjerojatan nesrazmjer između broja ljudi i decibela podrške - znao sam čuti tiše pune Tvornice. Dakako da u takvom trijumfalnom ambijentu bis nije mogao izostati, a tamo su nas (činilo se spontano, baš kao i dobar dio svega što su radili) angažirali da pjevamo bekove na "Tri su kralja idrila", što smo svi jedva dočekalli i objeručke prihvatili. Mislim da ta crtica najbolje oslikava jednu vrlo lijepu i opuštenu atmosferu koja je obilježila cijelu večer. Što je tim čudnije ako znamo da su u igri bili premijerni koncerti, i da Taman Tavan jesu, u najboljem mogućem smislu, malo smušeni. Da smo kočnice kojima običavamo zadržavati onaj neki praiskonski dio sebe da ne izleti u javnosti, eto, kolektivno zaboravili pritegnuti, to je bilo relativno jasno, ali je do kraja uzelo maha tak pojavom Cassia benda. Jedan od njih je bubnjao na par pjesama i Tamnom tavanu (a pripomogla je i Dunja njima kasnije u nekim napjevima), ali kada mu se na stejdžu pridružilo još šestero drugara na najrazličitijim afričkim udaraljkama, e to je onda preraslo u samo takvu plemensku igranku. Ne znam kako je uopće moguće da se kolektiv od valjda 25 ljudi "raspadne", ali izgleda da se upravo to dogodilo s Vibricom, čije su udaraljke utihnule još od prošlog ljeta. Cassia bi onda, koliko shvaćam, bila ono što je od Vibrice preostalo. Da, nisam siguran za sve, ali većina je sigurno bila i u Vibrici. Iako ih je sada triput manje, odgovorno vam se usuđujem tvrditi da su zvučali barem jednako dobro kao i prije. Obogatili su izvedbu povremenim zbornim pjevanjem, a što se tiče ritmova koje su nam predstavili, za to ne mogu sa sigurnošću znati jesu li bili isti ili novi. Prvo zato što nemam dovoljno istančano uho da bih takve stvari uopće percipirao, a drugo zato što sam, kao i uvijek kad ovi ljudi lupaju, bio previše zauzet plesom. Odnosno, puno sam više muziku slušao tijelom nego ušima. To, pretpostavljam, i jest efekt koji se želi izazvati, tako da su želje i namjere ispunili u potpunosti. Narod se stvarno razbacao kao da nema sutra. Bilo je taman dovoljno mjesta da je svatko mogao popuniti svojih par kvadrata bacakanjem, i velika većina nas je to itekako iskoristila. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put vidio ekipu toliko sjedinjenu s ritmom, izgledalo je kao da dobar dio odnekud vadi pokrete za koje prethodno nisu ni znali da ih imaju u plesnom asortimanu. Velim, totalno otpuštanje kočnica, onaj rijedak filing kad ste sami u mraku sobe, a oko vas još sto nepoznatih ljudi. Blaženi osmijesi i topla ozarenost koja je pristizala s pozornice su svakako dodatno doprinijeli u dosezanju tog nivoa, činilo se da smo se mi svidjeli njima podjednako koliko i oni nama. Umjesto zaključka, ide informacija da su u petak Kazan i Kaira Kela u Positive Breweryju i Ogenj u KSET-u, a u subotu cjelodnevna CRO - AFRO Convention u Ritmu grada, Andreja, Rundek i Ftičeki u Kinoteci promoviraju novi album "Mura Mura", a Ayllu donose Boliviju u KC Mesnička. Samo etno, buraz.

ujak stanley // 19/03/2019