U nekom trenutku povijesti navodno je bilo lakše odrediti stvarnu popularnost nekog izvođača. Zna se koliko si ploča prodao, toliko i vrijediš, amen. U međuvremenu je, s pojavom činjenice da se YouTube isprofilirao kao glavni način otkrivanja muzike, cijela stvar postala puno misterioznija, shizofreničnija, i podložnija plaćanju pregleda, broju subscribera kanala na kojem si imao (ne)sreću biti objavljen i "nasumičnoj" volji nekog negdje tko je nešto isprogramirao pa te poguralo. Pa onda u tom sukobu "nasilnih" i "organskih" metoda promocije škvadra s po desetak tisuća vjuova rasprodaje dvorane, a kolekcionari multimilijunskih klikova ne mogu skupiti deset ljudi, na teško zadovoljstvo gospode i dama organizatora. Dva zlatna primjera tog monopola reccomended kategorije su doplivala u naš varoš prošlog petka. Molchat je doma (kolegi Vržyniću se već jamačno dimi tipkovnica u susjednoj sobi) s lakoćom rasprodao premali KSET, a mi pravi kužeri smo po "zašto bi išli na ove s 2 milijuna kad možemo na one sa 10" liniji otišli u Boogaloo, pokušati shvatiti valja li štogod taj Moonchild, neo-soul atrakcija iz Los Angelesa. O njihovoj prođi u narodu se moglo pretpostaviti već unaprijed da će pokriti onu drugu, Molchat u gostima, stranu medalje, budući da je u isto vrijeme na istom mjestu bio bukiran Doors real power cover true tribute experience original tribute project, u veloj hali. Moonchild na ovoj europskoj turneji obilazi čak 11 država, od čega smo mi uvjerljivo najistočnija. I dok vidim da su razni Rotterdami i Parizi već unaprijed rasprodani, u Boogaloou nas je bilo pedesetak. To je još šašavijom učinilo onu ekskluzivnu ponudu o VIP karti od 400 i nešto kuna koja uključuje druženje s bendom, suvenir, autogram, i tako to. Doduše, sasvim je moguće da je to šašavo samo meni koji se smucam po Klaonicama i ostalim jazbinama, ekipa koja se okupila na licu ovog mjesta bješe vjerojatno solidne platežne moći, možda je netko stvarno i isprsio tu paru. Da, bio je ovo fin gig, fin kažem vam. Fin u tom staleškom smislu polu-usiljenog kurtoaznog osmijeha većine prisutnih, i fin u smislu lijepo odgojenog momka čiji je glavni cilj sa svima si biti OK, nikome ne stati na žulj, i proživjeti svoj vijek u lelujavoj ugodi lažnog komfora naslijeđenog društvenog statusa. Ja nemam blage veze što sam tamo tražio. Evo, doslovno ne mogu navesti niti jedan pošteni razlog zašto sam se akreditirao, osim valjda neke blage znatiželje. Ona je bila zadovoljena nakon prvih 7 minuta, a ostatak vremena mi je bilo potpuno svejedno jesam li tamo ili doma s ironijskim odmakom gledam veteranski stolni tenis na opskurnom ukrajinskom streaming servisu. U to ime vam je jasno da je na cijelom svijetu jedina nevažnija stvar od ovog koncerta ono što ja o njemu mislim. Ovako, sama po sebi, dobra je to muzika. Ima šmeka, ima gruva, funky je, ekstremno je atmosferična, i može te dovesti do onog stadija gdje te cijelog zalio njen ljubičasti val ugode, pa si zaboravio na vrijeme, obaveze i dogovore, i samo lelujaš. To je filing koji je neusporedivo lakše doseći u toplini vlastitog sobička, dok ti ležiš na trbuhu a mačka na tvojim leđima, nego u live varijanti. Doma ne smeta toliko kad je svaka pjesma ista, na koncertu da. Ako ti je pretiho, doma možeš pojačati, na koncertu ne možeš. Doma nema oko tebe ljudi čije pojave i izrazi lica izazivaju čudan osjećaj, na koncertu može biti. Doma ne moraš gledati pjevačicu u celofanskoj uniformi boje govneta s montažnim smiješkom 80 minuta i pitati se koji ju je algoritam nagovorio da se do tako nakaradne mjere trudi uvjeriti te da joj je upravo taj trenutak highlight života i vremena na ovoj planeti, a na koncertu toga isto nije bilo, što vam je (šalim se, je)? Osim nje, tu su još tri lika, jedan gruva iza na bubnjićima, a dvojica na krilnim pozicijama prčkaju po sintisajzerima i isto vole izgledati kao da se raduju. Nisam nikako do kraja uspio shvatiti koliko toga što čujemo je zaista odsvirano, a koliko sampleovi i matrice, ali što se toga tiče me nisu trigerali pretjerano - i dalje su ipak više bend nego elektronski projekt s vokalisticom. Tim više što imaju cijelu artiljeriju sa sobom, pa futurističku atmosferu učestalo razbijaju grupnim jazzy udarima tube, saksofona, klarineta, flaute, a primijećena je čak i jedna decentna akustična gitara. Vokal te žene je vrlo specifičan, potmulo upečatljiv, rafinirano hrapav, i upravo je ono ono što bi ovu muziku u teoriji trebalo prebaciti iz pozadinske lounge minimalističke igrarije u nešto veće, jasnije, izravnije. Tko je za to kriv ja znati ne mogu, za pretpostaviti je da bendovi ove "veličine" vode svoga tonca, ali njezin je vokal bio šokantno tih, i potpuno ga je pojela monotonija vječito istih obrazaca što su ih kolege ispaljivale. Da sam se nalazio u nekom comfort zoneu, vjerojatno bih među pjesmama vikao da koji kurac i nek dignu malo te vokale, ali led je bio tanak, a meni, velim, nije bilo puno stalo. Naravno da ni itko drugi nije htio na takav način intervenirati, budući da je ovo većinom bila publika koja u pravilu čini mi se i nije koncertna, pa je sve prošlo u onoj ukočeno-laskavoj atmosferi kakvog domjenka ili otvaranja izložbe. Ne mogu ih sve smjestiti u neku kulturnu košaru, ali vjerujem da ih možete sresti negdje na potezu Johan Franck- Kolding - Klub Klub. Savršeno sam svjestan da s ovakvim banalnim pokušajima generaliziranja ispadam i puno veći snob nego ovi koje maliciozno za to prozivam, i savršeno sam u redu s tim. Ono što im se mora priznati, to je da su vrlo pristojno baratali materijom, i na pjesmama koje su prepoznate kao najveći hitovi su znali nešto i zapjevati, zvog čega se ova dama gore svaki put umalo onesvijestila od ekstaze. Kad već generaliziram, 'ajmo još samo ovo - Europa je, nije tajna, puno ciničniji kontinent od Amerike, ali i ti Ameri stvarno znaju pretjerati s forsiranjem entuzijazma i srdačnosti, i to mi je na ovom koncertu izazvalo blagi PTSP, budući da me upravo ta kulturološka razlika najviše mučila u doba kad sam tamo stanovao. Mjesečevo dijete si, da rezimiramo, slobodno poslušajte prije spavanja doma, ali na koncert ne morate ako vam doma ne budu za barem 9 od 10.

ujak stanley // 12/02/2020