VELI JOŽE BAND, 10. VII, 2020., Kvaternikov trg, Zagreb
Premda nas Covid-19 ne misli tako brzo napustiti, vjerojatno ste primijetili da su se tu i tamo počele održavati poneke svirke s adekvatnim mjerama zaštite, sve po propisima, a ovo ljetno vrijeme je taman baš i vrlo dobro usklađeno u tom pogledu. Naizgled, reklo bi se onako kao što to obično biva tijekom vrele sezone u metropoli kad se skoro pa ništa značajno ne dešava izuzev, kao što je to nekoć prije korone bilo tu i tamo neko inozemno gostovanje za koje se kazalo 'još da ovo vidim, pa pičim na more'. Ili na godišnji odmor kojeg su ove godine mnogi imali i još uvijek imaju u izobilju radeći iz karantene, usput rečeno, više plandujući kod kuće i zabušavajući nego li koristeći dotiranim radnim obavezama čemu svakodnevno svjedočim.
Kako god, skoro iznebuha me iznenadio poziv Goran Markova Kneževića da njegov Veli Jože Band ima svirku i to na zagrebačkom Kvaternikovom trgu, kako je stajalo u sms-poruci, u 19.30. Pa, ajde, zašto ne, bend nisam gledao već jako dugo vremena, gotovo da se i ne sjećam da li je to bilo prije 5-6 godina ili možda čak još u prvoj deceniji ovog stoljeća, a u međuvremenu su 2017. objavili album "Tamo kamo idemo, barbike nas čekaju" (Slušaj najglasnije) za kojeg niti sam Goran ne može sa sigurnošću reći koji je po redu jer gotovo svako od 6 dosadašnjih izdanja u karijeri dugačkoj skoro 3 desetljeća ima neku svoju neobičnu priču oko formata. Neki su imali samo kasetna izdanja, neki su bili poklon-prilozi, a neki samo cd-ovi s live zapisima i prikupljenom dokumentacijom, pa i jesu i nisu albumi, a bend unatoč tome, a i dugačkoj karijeri s mnogim promjenama postave i hiatusima nije uspio izaći 'ispod poklopca' jer mu sudbinski stjecaj okolnosti nije išao na ruku, još tamo od ranih 80-ih godina kad su pod imenom Krčma Kod Đure Seljaka startali u Kninu što je apsolutno bilo neprihvatljivo u okvirima bivše velike federacije u kojoj nije bilo šanse da izvođač iz provincije dobije bilo kakvu mogućnost medijskog promoviranja. Znalo se, jedino ako si iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Ljubljane, eventualno Novog Sada, Rijeke ili Splita. Tek poneki izuzeci pristizali su iz Maribora poput Lačnog Franca, Skoplja (Leb i sol, KIM), Niša (Galija, Kerber), Opatije (Cacadou Look), Pule (KUD Idijoti), Trbovlja (Laibach), dok iz Crne Gore (izuzev Miladina Šobića, a tek kasnih 80-ih Rambo Amadeusa) i Kosova nikoga nije bilo na vidiku upravo zbog tog krucijalnog faktora da su samo glavni ekonomsko-politički i kulturni centri dobivali 'zeleno svijetlo' komunističkih dušebrižnika kojima je, dakako najlakše bilo brinuti, posmatrati i educirati scenu u velikim gradovima. Tko se od njih htio baktati s provincijalcima? Pokušajte se sjetiti nekog ex-Yu rock izvođača koji je tijekom 80-ih ako ne uspješno, ono barem koliko-toliko medijski djelovao iz Osijeka, Slavonskog Broda, Varaždina, Šibenika, Zadra, Banja Luke, Bitole, Subotice, Zrenjanina…
Okey, tu bi se sad mogao razvezati čitav esej o funkcioniranju poretka hijerarhije na estradi SFRJ s ogromnim kapacitetima, potražnjama i komercijalnim učincima, ali nedvojbeno je da su tek nekoliko 'bistrih' i pronicljivih mešetara odlučivali kome će dati šansu, objaviti ploču i baciti ih na svijetla pozornice. Kraće rečeno, mogli ste biti najbolji i najkreativniji, svirati i stvarati kolk'o oš', ali ako si živio i rintao u nekoj provinciji samo si tamo mogao i nastupati, te ako je bilo sreće dogurati i do kakve sitne svirke u metropolama, no nešto više proturiti bilo je nemoguće. Znam to iz vlastitog iskustva šaljući demo snimke kritičarima, izdavačima, promoterima, radio stanicama, magazinima…, no odgovora nije bilo, ama baš nikada. Čak niti kasnije, u 90-im. Čim su vidjeli da pošiljka stiže iz neke, kako su oni smatrali 'selendre', vjerojatno se nije niti otvarala što je redovito stvaralo antagonizam nepravde i osjećaj podcjenjivanja. Uostalom, jednom mi je frontmen velikog, popularnog zagrebačkog benda rekao da je materijal prihvatljiv i pogodan za daljnju obradu, ali samo ako obitavam u Zagrebu, što si tada, još kao srednjoškolci nismo mogli priuštiti, a nit' smo o tome razmišljali.
U vrlo sličnom sudbinskom dekoru valja se i kotrlja Veli Jože Band, elem mnogo dulje nego li bi nedovoljno upućeni mogli pretpostaviti; nema ih u eteru, slabo se piše o njemu (njima), a oni što ih znaju nisu brojni, pa ipak, Kvatrić tog kasnog popodneva nije zjapio prazan. Skupilo se tu podosta slučajnih namjernika, poneki prijatelj i poznanik, a najviše prolaznika što su se stubokom zaustavili na čas, poslušali, pogledali i odšetali sa svojim namjerama, za svojim poslovima, no sumnjam da su otišli posve ravnodušni. Kao prvo, taman kad sam pristizao na Kvatrić, ih, ti bokca, oni su već svirali. Dođavola, opet sam zakasnio, ali bješe to samo tonska proba… Na pozornici smještenoj s južne strane, tamo gdje je tramvajska pruga dočekalo me iznenađenje - novi basist je Ozren Ratković, nekadašnji član Ramireza! Eh, mamicu mi moju, to bi teško očekivao, a uostalom, malo tko ga je prepoznao… Kasnije smo porazgovarali, kaže da je pristupio ekipi koncem 2019. i da mu se sviđa to što rade, pa da su sad u fazi novih materijala koje bi voljeli snimiti u pravom studiju i konačno objaviti za izdavača koji bi ih i medijski pogurao, a kad su i službeno otvorili koncert oko 20.30 s lokalpatriotskom "Bivoli s Kustošije" uvjerio me da razloga za optimizam ima i treba biti.
Ova ekipa je van svake sumnje svirački preiskusna što su prikazivali od pjesme do pjesme poredane u dva zasebna seta (s pauzom od pola sata) da bi sav dosadašnji trud, posebice odlične pjesme s posljednjeg, spomenutog albuma iz 2017. ostavili strvinarima koji će ih otkriti za tko zna koliko godina, možda desetljeća kao nepravedno zapostavljeni dio domaćeg rocka prije Covid-19. Znam da mnogi pojma nemaju o bendu, albumu i pjesmama, da uopće nisu obraćali pažnju, no rečemo li samo da je riječ o suptilnom spoju nekih velikih domaćih, ovozemnih ex-Yu rockera i autora, prije svega Štulića, Azre, ranog Filma dok je Jura još bio pri zdravoj svijesti, a i novovalnog perioda Leb i Sol, te naposljetku i sarajevske scene poput Zabranjenog Pušenja i Elvis J. Kurtovića (znate li da su ih Plavi Orkestar kao Krčma Kod Đure Seljaka pohvalili ranih 80-ih jer su oba benda kretala istih godina s istih demo pozicija?), onda bi stvari morale biti potpuno jasne i otvorene što se vidjelo i čulo. Izvedene pjesme, sve odreda sa spomenutog albuma od protestne ska-poskočice "Duša vlade", socijalno snažnog new-wavea "Ne živim od zraka" i prkosno-pakosne "Sjekira pod stolom", laganice "Još je rano za zoru", rasplesane "Ako stanem u vlaku" i posve nove "Napuštamo helikopter koji tone", dalo se primijetiti da su okupljeni na Kvatriću ostali poprilično iznenađeni, a kad sam odlazio u toalet, smješten u podzemlje trga, na parking, čuo sam komentar da 'lik, jebate, svira i popeva kak je negdar popeval Štulić dok je bil mlad v Novem Zagrebu, a pogleč ga kulike let ima, jel' to Štulić z novim pesmami?', što je, svakako više nego dobrodošao kompliment.
Jasno, Goran i ekipa se drže svojih gabarita ugodno ispunjenog new-wave rocka bez pretjeranih distorzija i suvišne anakronosti kombinirajući lepršavost Idola, The Smiths i R.E.M. s uzbudljivošću poetskog prkosa na specifičan Goranov način ležernog buntovnika opravdano nezadovoljnog i revoltiranog, a to se vrlo dobro i prepoznalo kod prisutnog auditorija iz kojeg je iznenada iskočila jedna postarija gospođa, očita stara rockerica i ljubiteljica new-wavea zamolivši me za ples, vau! Nisam imao srca da je odbijem bez obzira na Covid-19, otplesali smo, e, sad lagao bih koju točno pjesmu, a još me i kasnije pitala oćemo li zaplesati koju. Priznajem, nisam to očekivao od vrlo lijepe, neobično vitke, starije gospođe s naočalama što je u vrijeme tonske probe paradirala s dvoje unuka kojoj bih dao barem 10-15 godina više od mene. Probajte si to zamisliti: stari ofucani odebljali punker/rocker/metalac s majicom Phantasmagoria u plesnom klinču s ovakvom gospođom koja je svoje najbolje rockerske dane imala još tamo 60-ih i 70-ih, a s new-waveom možda i zaokružila onu nezaobilaznu cjelinu malo LSD-a, trave, Elvisa, Floyda, Beatlesa, Stonesa, r'n'r-a, hitova sa San Rema, Jurinog "Zamisli život u ritmu muzike za ples" i Idola kad su obradili "Devojko mala", očitom evergreenu njene najranije mladosti.
U pauzi se s razglasa neprekidno vrtio uglavnom hrvatski novi val 1980-1983 (nisam primijetio da je emitiran niti jedan srpski izvođač, a mogao je, pobogu, zakaj ne?), a onda se desilo nešto vrlo provokativno i nenadano. Na pozornicu je izašao Walter Neno Neugebauer (nemojte ga mješati s istoimenim čuvenim strip-crtaćem rođenim u Tuzli 1921., preminulim 1992. u Njemačkoj), koliko sam shvatio, organizator ovog koncerta naglašavajući Kvatrić kao mjesto gdje će se u gradu održavati tijekom ljeta rock dešavanja, što je svakako, jako lijepa vijest. Ali njegov nastup je bio toliko arogantan kao da je vladar svijeta, bez imalo prijeko potrebnog humora, neke ležernosti i spontanosti nalikujući na poznate političke mitinge s gordim parolama u koje, pa valjda više nitko zdravog razuma ne vjeruje, a biti ću iskren, malo tko mu je i dao podršku zbog takvog nastupa. Ajde, jesu ljudi pljeskali reda radi (narafski, dobro ga poznaju stare koke, čak i ona koja je zaplesala samnom), no kao organizator mogao je barem naći nekog vizualno privlačnijeg da sve to obznani, ako ne neku rockabilly-punk djevojku, onda nekog tko nema kaiš oko struka dugačkog 2 metra. Bože moj, kad ga vidite onako korpulentnog i podbuhlog od pretjeranog hedonizma, jačeg od Homer Simpsona i Asterixa u neuobičajeno ogromnim trapericama koje su sašivene po mjeri kakvu nećete naći u klasičnim trgovinama i dok čujete tu prgavu spiku ko da je najljući punker koji će promijeniti svijet, dođe vam da se smrznete od brojnih kontradiktornosti. Hvalio je gradonačelnika Bandića koji je omogućio dešavanja na Kvatriću, a pravi punker i rocker to nikad ne bi, barem na takav napadno provokativan način izveo. Ispalo je da svi 'mi' koji nismo glasali za Bandića ne znamo cijeniti vrijednosti Zagreba... Eh...
Drugi dio, s namjernom i opravdanom poduljom pauzom kad su se strasti stišale, Veli Jože Band je izveo u nešto suptilnijem kontinuitetu kome se uistinu treba diviti. Prvo su startali s laganicom "Sjajan grad" i novom "O zašto" u kojima je drugi gitarist Robert Mifka dobio priliku preuzeti vokal, šaputavo-baritonski Bonovski, iz doba iskrenijeg razdoblja U2 bez krikova i nekih velikih stadionskih pretenzija, a onda su usljedile još dvije nove, "Makovi pored pruge" i "Remeni tvog imena", možda čak i najbolje u dosadašnjem im opusu, te službeno posljednja, a bilo je već skoro i 22h, ubjedljivi blues-rock/new-wave hit "Pokušavam preživjeti", te su nam za bis odsvirali još jednu novu "Crni put" i za kraj neopravdano zapostavljenu, U2-ovsku himnu "Veliki dan", za koju uopće nisam znao da je snimljen i animirani minimalistički video kojeg se može pogledati na youtube.
Kao što sam rekao i kao što se vidi, Veli Jože Band vas ne može zaokupiti osim ako uistinu niste fan Gorana kao što sam ja, a znam zašto i nitko od bilo kakvih radio urednika ne vrti niti jednu njihovu (njegovu) pjesmu, a čovjek ih ima podosta pametnih, socijalnih, političkih i sve su općenito angažirane, sukladne s okolinom i svijetom u kome živimo. Ne razbacuje se Goran s nekakvim punkerskim stavovima i Dylanovskim porukama, njegov teritorij je baš tamo gdje je Jura Stublić trebao ostati prije "Pjevajmo do zore" i "Sjećam se prvog poljupca", te "Vozio sam prema gradu 120 na sat, nisam bio pijan, niti napušen, a na radiju je svirala ljubavna pjesma...'. Goran, istina ima slične afinitete u poetici, samo vrlo dublje i od Jure, a koji put i od Štulića kojeg je s današnjeg stajališta tak lako 'otkantati' kao i Bregu, legendu Bijelog Dugmeta, prvog ex-Yu benda koji je prodao više od 500.000 ploča. Da za početak barem 100-200 ljudi otkrije bogatstvo Veli Jože Benda, što je sasvim izvjesno, te da ih pogura neki zaista veliki izdavač, sve bi ovo imalo svoju sasvim drugačiju priču...
Set-lista:
1.Bivoli s Kustošije
2.Duša vlade
3.Ne živim od zraka
4.Sjekira pod stolom
5.Još je rano za zoru
6.Ako stanem u vlaku
7.Napuštamo helikopter koji tone
(pauza)
8.Sjajan grad
9.O zašto
10.Makovi pored pruge
11.Remeni tvog imena
12.Pokušavam preživjeti
13.Crni put
14.Veliki dan