Začudili bi ste se koliko je Veli Jože sada drugačiji i žešći bend praktički s istim pjesmama, a s lijepim vidnim i zvučnim pojačanjem klavijaturistice Mirjane Zubak Mičetić. Odmah u startu kažem, o yeah, razgaljeno i odvaljeno rockerski s puno inovacija i iznenađenja. Nebitno je što mi se na ovaj event nije išlo zbog kičme koja me strefila dan ranije i još nekih zdravstvenih problema, prije svega onih staračkih (prostata prije svega), ali psihički sam si zacrtao da ovaj nastup ne smijem propustiti, ma baš da cijeli svijet krepa u svim svojim sivim eminencijama jer sam propustio njihov povratak 27. siječnja u Route 66 koji im je bio, koliko mi se čini, prvi koncert nakon onog na Kvatriću www.terapija.net/koncert.asp?ID=30069 baš u vrijeme najveće COVID-19 peripetije. Tada je s njima svirao Ozren iz nekadašnjih Ramirez, a ove večeri mi je bio kolega za stolom odakle sam snimao sve ove video uratke usput ispijajući pivce i malo, tu i tamo trabunjajući o vlastitom zdravlju jer više nemamo 29 ili 35 godina, kao što smo ih imali prije dvije dekade kada smo se i upoznali u krcatom sisačkom Ozonu, točno 1.1. 2004. na meni nezaboravnom koncertu Ramireza gdje sam bio DJ i vrtio, sjećam se The Flaming Lips, Radiohead, Sonic Youth, Pixies, Mercury Rev, Nirvanu i Gang Of Four uoči njihovog koncerta. Život je suptilniji i mnogo jednostavniji čim si stariji, a kad si mlad, puno toga ti je doslovce razmrdano i poremećeno. Tako bi protumačio i Veli Jože. Glava benda, Goran Markov Knežević je u protekloj, jako dugačkoj karijeri koja uzmemo li i prvi mu bend iz Knina, Krčma kod Đure seljaka, iznosi više od 40 godina, on je svirao new-wave 1981., hej-hej u vrijeme Filma, Azre, Haustora, Idola, Šarla, Orgazma, Metka, Prljavog Kazališta, Parlamenta, Pekinške Patke, Parafa, Stidljive Ljubičice, Patrole, U škripcu, Petar i zli vuci, Kontraritma, ma i Obojeni Program se tad pojavio, sve je to bilo istovremeno koliko je cvala ex-Yu new-wave scena nedugo potom zamrla pojavom šabanizma i reduciranjem glavnog vođe čitave scene, Gorana Bregovića koji je Bijelo Dugme odveo u kapitalistički mainstream visokih profita niskih strasti praktički bez ikakve trunke umjetnosti.



On se u ovoj formaciji idealno prepušta rock konceptu s puno govora animirajući publiku sa stalnim feedbackom u zabavljačkom attacku složenih lirskih tema redajući nizove ljubavnih, emotivnih, pa socijalnih, društvenih, političkih, kasnije i metaforičkih, redovito začinjenih revolucionarnim i protestnim gardom, tim vrlo dobro poznatim mu oblikom rockerskog revolta kojime karizmatično zrači već skoro 3 decenije. Sam Veli Jože je osnovao još 1996., evo tko bi rekao da će, ako bude zdravlja, uskoro obilježiti i taj jubilej benda.



Sad ne znam, nisam siguran da li je bio predviđen kratak akustični Goranov session prije koncerta jer, ne zaboravimo, uz bend ima i povremene akustične solo albume, zadnji bješe odličan "Ljubav" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=30153 iz pandemijske 2020. godine, ali na žalost ništa se takvog nije dobilo ove večeri premda je od tonske probe do samog početka svirke proteklo više od sat vremena u kome se prvo vrtio reagge, a potom nekoliko hitova The Police koji su sasvim dobro sjeli za početnu atmosferu kada se startalo s ljubavnim pjesmama "Kažeš mi, dođi" i "Remeni tvog imena". Odmah se jako dobro uočilo da su sada s klavijaturama dobili dubinu i prostornost, širinu dimenzije koja im je često manjkala u opskurnijem kantautorskom rocku, a i pjesme su dobile na znatnoj transparentnosti ionako toplog i prihvatljivog, radiofoničnog zvuka. U svakom slučaju, ovo je veliko osvježenje ovakvog novog života koji je poprimio rock and roll elan.





Slijedile su malo drugačije tematske poveznice, prvo veseli humpa-cumpa ska hit "Duša vlade", a onda fakat veliko iznenađenje - obrada The Smiths "Bigmouth strikes again" s hrvatskim prepjevom "Jezičina ponovno napada" u sasvim drugačijem aranžmanu gdje je Mirjana odfrljila zanimljive staccato kreacije i atmosferične melodije, a interesantno, od originala su ostale samo dvije gitarske sekvence. Naravno nitko niti ne očekuje gitarske bravure Johnny Marra, ionako bi bilo degutantno se razmetati s njima s obzirom da su unikatne. A potom je i basist Mifka dobio dvije vokalne role za "Sjajan grad" i pomalo punkersku "O zašto" čime se bend još više proširio u kompaktniji sadržaj. S ovakvim pristupom podsjetili su na rani Film i Azru, te energiju post-punk/ new-wave perioda.





Atmosfera je bivala sve tečnija s ovakvim skokovima iz, uvjetno rečeno žustrijih new-wave komada u laganije protestne, revolucionarne poput "Makovi pored pruge" u soul/ jazzy maniru s višeglasnim pratećim arijama, kasnije "Još je rano za zoru" o područjima istraživanja smrtnosti vojnika u rovu, čak i s aktualnim odnosima ukrajinskih vojnika u borbi protiv ruskog okupatora s jako lijepim Mirjaninim staccatima kojima je ukrasila izvornu, tipičnu, "Bivoli s Kustošije" ili "Pozdrav tebi, stari" u kojima se osim toga mogao nazrijeti i blueserski element kojeg je bend gajio prije petnaestak-dvadesetak godina s lakoćom prenosiv i na ovaj friškiji dio repertoara.



Jaki su Goranovi komentari i najave socijalnih pjesama "Pokušavam preživjeti" i primjerice brze punk-rokačine "Ne živim od zraka" inspirirane njegovim bratom koji je stalno na meti izrabljivača što mu ne daju adekvatnu plaću, kaže daju dio, drugi ne daju, a treći zaborave, pa mijenja poslodavce tražeći neko poštenje u urednosti isplate. Eh, da, sve se čini da se ono najružnije vrijeme Hrvatske u tranziciji otpočelo 90-ih godina ponovno vraća zahvaljujući svim tim silnim promjenama amandmana u ustavu koje prate samo oni što ga i tako lukavo licemjerno ažuriraju. Meni je osobno šteta što Goran baš ne dozvoli da se bend kompletno razmaše u takvim prilikama jer je uočljivo da imaju snage za kompleksnije sfere kojima se može, takoreći podići i mrtve na noge.





Onda je Goran satirično najavio da "Sjerika pod stolom" nije za mlađe od 18 godina, te ako ima mlađih, neka napuste klub. I vidi, vidi... tri djevojke, neo-darkerice, Egirls koje su sjedile pored mojeg stola su se digle i otišle. Šteta. Činilo mi se da su starije i da baš uživaju u svirci koja je u ovoj stvarčini imala prave rock and roll aditive zahvaljujući Mirjani koja svira poput legendi Jerry Lee Lewisa i Little Richarda unoseći se prijatno elastično kao da je ona sama osmislila ovakav novi aranžman, a možda i jeste, što je na svu sreću ovom prilikom zabilježeno video zapisom. A još nekaj, Goran se odlično drži, godine mu dobro stoje, vitalan je, uostalom to sve vidite na pratećim video zapisima, a ne poput mene ili Ozrena koji mi je prišapnuo 'stari, pa kaj se ti žališ, ja već imam 2 ugrađena stenta'. Aaaaa? Uffff... I onda smo se šalili, a kaj drugo, sad se ojačani herc puno bolje snalazi i u euforiji uzbuđenja dragih nam žena, bez ljubavi i emocija nema adrenalina.









A kako sam jedno 2-3 put išao u toalet ostavivši vjernu kameru da snima, na moje mjesto si je neka lijepa djevojka stavila torbicu, mobitel, čak i jaknu objesila na moj stolac. Ozren vjerojatno to nije niti primjetio ili ne znam kak' joj je dopustio da ga zauzme, ja sam je otkantao, dobro ne šovinistički, uopće nisam imao nikakve loše geste, ali nije red da mi sjedneš tamo gdje bješe i kamera, a uostalom i vidljivo uočljivo da tu netko ima pivo, cigarete, šibice i ruksak. Ništa strašno, pokupila se, ali sam primjetio neku čudnu vibru zbog čitave situacije: prije koncerta mi je Goran poklonio majicu Veli Jože Band koju sam odmah navukao, pa nemam pojma, možda sam djelovao kao manager benda koji snima koncert ili neka vraška zvjerka koju treba očerupati. Ili samo 'new face in hell', kako davno satirično reče pokojna post-punk legenda Mark Edward Smith iz The Fall koji baš nije bio obziran sa svojim ženama, pričalo se prvo po Manchesteru, a onda i okolnom svijetu. Karikirano rečeno, muškarci su zvijeri, ali ja odavno nisam, ovdje sam samo došao da gledam i uživam u bendu koji mi se dopada prvenstveno zbog Goranovih tekstova što me aosciraju na onu snažnu liriku Dylana, Štulića, David Byrnea, Morrisseyja, angažirane ili ljubavne patetike Michael Stipea (ex-R.E.M.), što u principu malo tko primjeti oslanjajući se pretežno na glazbeni izraz i samu bendovsku izvedbu, a tek onda rezimirajući koegzistencijalne reference između potištenog Parnog Valjka, Gibonnija i, eh, mnogi će reći, Bareta i Majki, te Rippera da su osnovice hrvatskog rock svjetonazora, neka im bude. Meni nisu, nekad davno bješe mi svatko od njih nešto značajno ili manje značajno, u nekom momentu, čak i van konteksta Terapije.



Bitan je taj osjećaj kojeg prenosim ovim tekstom i izvještajem da su Veli Jože održali suptilan osjećaj nadogradivši ga manipulacijom ka feedbacku, slobodnim floskulama i konačno, Goran može komunicirati s auditorijem koji ga ranije baš i nije osobito fermao, a koliko mi se čini, odsada bi mogao jako dobro prolaziti u ovakvoj postavi baš zahvaljujući Mirjani na klavijaturama. Osnova kompozicija je u suštini ista, a s njezinom pojavnošću i rockerskim pristupom, bend je dobio ogroman 'vjetar u leđa', praktički preporod, očekivali ga ili ne, ovakav remont zvuka je trebao doći kad-tad. Filali su oni dobrih sat vremena, ako ne i više s punoćom rock and roll/ new-wave agresije, staložene, pristojne, čak i pristojno umivene za koju nemam ama baš ništa protiv, te priznajem da nije moj idealan fah, ali podržavam Gorana i Veli Jože jer imaju fantastične pjesme od A do Ž. Da vam usporedim, ko lideri britanskog indie-rocka Belle & Sebastian koje više nitko ne sluša jer su dimenzijski linearni, a Veli Jože se lukavo odhrvao tom klišeju.









Eh, nakon svirke mi se desilo nešto što ne pamtim već najmanje dvadesetak godina. Neka lijepa djevojka, plavuša me doslovce napala sa svojim seksualnim adrenalinom 'uzmi me, tvoja sam', a stari jadnik alternativac koji dođe na koncert benda kojeg voli ne zna se ponašati, a i ne treba. Skužio sam kasnije, pregledavajući snimke, čitavo večer mi je bila iza leđa, nisam je vidio, kao uostalom, ne gledam cure, dođem na koncert da gledam i slušam bend. Uvalila mi se nevjerojatno posredno da sam sramežljiv, a ona baš takve voli, urokana, a lijepa, da ljepša ne može biti, koliko je ta mladost snažna, senzualna i požudna, samo nisam bio siguran da li je to neka namještaljka. Mislila, valjda, budući da sam sjedio odmah pored bine, da kibiciram Mirjanu, pa mi pokušavala prodati spiku da ona svira piano. I to avangardu, ha-ha-ha, a ne zna tko je John Cage, Karl-Heinz Stockhausen i Laurie Anderson, kazala mi, da sam to izmislio... Drugi čitav dan sam pričao o tome sa svojom dragom, ona me čak zvala i zavodnikom, ma brus, nije tako.

Ljudi danas imaju drugačije prohtjeve. Da rock ima turbo-folk naracije, punkeri traže isključivo snažan gitarističko-ritmički izraz, vokali moraju biti screamo, metalci traže blastbeatove i riffove, a lijepa pjesma, složena od početka do kraja ima Gorana Markov Kneževiča kojeg baš briga za divljinu punka, on je miran i lijeni, tromi punk-rock, bez agresije s puno r'n'r figura za zabavu, istovremeno i alternativan i mainstream, ko R.E.M., eh da, samo da velim, pitala me ta plavuša 'pa gdje su ti Veli Jože?', kažem, u mom srcu. A to je jako duboko.

horvi // 13/03/2023