Pročitah neki dan negdje na Fejsu: 'Nije to još spremno za veliki stage...', istina...nije...spremno je za jedan malo veći od velikog stage-a. Na svoju sramotu, ovaj petak prvi put slušam Mary May s bendom uživo, zaključak je da tko dijeli tu sramotu te i dalje nije prisustvovao njenom tj. njihovom koncertu, vrijeme je da se prestanete sramotit. Također, meni je ovo prvi ajmo reć 'report' ikad, budući da su moji uvaženi kolege novinari zauzeti skitanjem po obali ili učenjem za ispite, ova glazbena manifestacija ostala bi zakinuta za pisanu riječ na ovom portalu te bi bila popraćena samo fotografskom slikom. No, bivajući u dvorištu Močvare preksinoć, nisam mogla smetnuti s uma misli o tome kakva bi šteta bila da se ne napiše barem jedna dvije rečenice o zvucima koji su prekjučer odzvanjali tik uz Savu. Mary May i bend jedna su toliko uigrana, virtuozna, mekana, točna i moćna družina koju je osim ogroman gušt i sreća slušat, jednako tako i ogroman gušt i sreća gledat, jer svaki član benda toliko gušta i toliko je sretan na toj pozornici da je to neizbježno zarazno i gotovo opipljivo. Tako je i publika taj gušt i sreću nakon svake pjesme vraćala bendu u obliku uzvika i pljeska, koji se na momente činio kao da dolazi od duplo većeg broja ljudi nego što je zapravo bio slučaj (iako nemam pojma koliko je bilo ljudi, nikad mi te procjene nisu išle dobro, tako da, tko zna možda ta količina ljudi zvuči baš tako). E da, valjalo bi i spomenuti članove benda, sve su to dobro poznata lica hrvatske glazbene scene koji sviraju svugdje, sa svima i stalno (i neka tako i nastave!) To su Borko Rupena na bubnjevima, Marin Živković na saksofonu, Luka Čapeta na gitari i Jack De Shaw na bas gitari koji nevjerojatno lijepo i skladno funkcioniraju u kombinaciji s glatkim, ugodnim i raskošnim glasom Mary May. Također, ne bi bilo fer nekoga izdvajati, ali ovo je iznimno subjektivan tekst pa ću si dopustiti. Svaki bend, svaka stvar su uvijek, ali uvijek barem duplo efektniji kada je tu saksofon ili violina, a ovdje je bio jedan fenomenalan saksofon koji je cijelo koncertno iskustvo digao na tu jednu višu razinu. Još ostaje prostor da se pridruži i jedna violina, a s obzirom da je Mary May i vrsna violinistica, to se čini kao vrlo realna mogućnost. Jedino, postavlja se pitanje, ako su sa saksofonom već duplo bolji, mogu li biti još duplo bolji ili bi to onda bilo malo predobro? Mary May i bend pojava su koju mogu jednako zamisliti i u zadimljenom podrumu nekog jazz bara, i na kazališnim daskama, i kao soundtrack nekog šarmantnog filma, ali i na glavnoj pozornici Glastonburyja pred 100 tisuća ljudi. No, da ovaj izvještaj ne bi bio isključivo hvalospjev, moram reći, veliko razočaranje je bio izostanak bisa. Ljudi su zvali, doduše moglo je to i bolje, ali oni su samo otišli. Sve je bilo točno tempirano i s obzirom na to da su njihove numere nešto duže, nije bilo vremena, kažu. Žao mi je isto što vidim nema baš najavljenih svirki po obali, ali nema veze, Mary May i bend bravo i veliko hvala, jedva čekam slušat vas opet! Jedan film je završio, počinje drugi. Iskreno, ne znam što napisati o M.O.R.T.-u, da sam bar i na njima prvi put bila pa da mogu reći da je i to ogromna sramota što ih tek sada gledam uživo, međutim, ovo je, pa budimo skromni, 7589. put da ih slušam i eto još mi nisu dosadili, štoviše imaju tu neku moć da me uvijek uspiju uvući u svijet čistih, iskrenih, sirovih emocija koje potiču onu jednu tjelesnu reakciju poznatu kao 'ježenje'. Osim toga, ovo mi je nakon ove velike, čudne i nestvarne koncertne pauze uzrokovane čudnim i nestvarnim društvenim zbivanjima jedan od prvih pravih koncerata na kojemu je atmosfera bila kakva i priliči, živa, glasna, oštra, beskompromisna i ne sjedeća... S obzirom da ovo nije onaj pravi report s popisom i redoslijedom pjesama, jer mi se to ne da pisat i pomalo mi je nebitno, neću nabrajati koje su sve pjesme bile i koje nisu, samo ću reći da su bile neke stare, neke nove i nije bio Mali Isus...ni Tango, ali sve su bile vrlo vrlo energične, čak i nove, dapače, izvedene nove stvari velika su najava izgleda još jednog brutalno dobrog albuma koji će uz ove postojeće žariti, paliti i pokretati kvalitetne šutke. Držim da je uz veličanstveni Kries, M.O.R.T. najmoćniji live bend na ovim prostorima koji mi uvijek uspijeva otvoriti vrata onostranosti, baciti me i zadržati tamo dugo, dugo. M.O.R.T. hvala i vama! Vidimo se skoro negdje uz more! Budući da nisam glazbena novinarka i nemam taj pritisak da moram napisati izvještaj u obliku suvislog teksta koji mora imati glavu, rep i biti dobro razrađen, ja ću ovdje završiti, a ostatak neka nadopune fotografije. Ionako svrha ovog teksta nije informiranje kakav je bio koncert, koliko je trajao, koji je to miks žanrova muzike, itd., nego čisto želja da uz fotografije ostane i barem mali subjektivni pisani trag o ovoj perfektnoj glazbenoj večeri u velikom dvorištu Močvare. Cijela FB galerija fotografija

zoe šarlija // 04/07/2021