Jedan život je u Zagrebu, a drugi je na cesti. Katkad mi se čini da se odvijaju paralelno, jer odakle god da odem, kao da nikad nisam ni dolazio, a gdje god da se vratim (recimo u Valjevo), kao da nikad nisam odlazio. Zagrebački život će ipak ostati upamćen kao "stvarniji", prosto stoga što o njemu postoji svojevrsni dnevnik, bezbroj ovih tekstova pomoću kojih mogu pospojiti točkice i posložiti kockice. Iako već dugo godina tlapim o tome kako ću jednog dana voditi bilješke s nekog od putovanja pa od toga složiti putopis ili barem neku zbirku pričica, to se najvjerojatnije neće dogoditi (osim ako upravo ne započinjem taj proces?). Nemam ni videa ni fotografija svojih skoro ništa. Sretan sam stoga što ću eto ostatak ove večeri provesti pišući o nečemu što se zbilo u Marseilleu, gradu koji bi u toj imaginarnoj knjizi vjerojatno bio glavni lik.

Najgušća betonska džungla u kojoj svaki ugao skriva i otkriva novo ludilo, polupripitomljeno čudovište koje će proždrijeti svakoga tko se bude opirao, a obgrliti svakoga tko se prepusti. Turist će dakle poželjeti pobjeći, a putnik htjeti zauvijek ostati. Ruševina i zgarište na čijem je tlu civilizacija već toliko dugo da je neminovno moralo doći do ovog krajnjeg stadija gdje je jedino što preostaje besprizorni bakanal za vrijeme kojeg se u krugu deset metara musava djeca igraju sa štakorima u planinama smeća dok im se očevi cjenkaju s alžirskim kurvama, frčkavi hipster pegla atonalni performans na violi zatvorenih očiju dok mu diler hašiša krade iz škrabice a i cigla mu prolijeće tik pokraj glave, kola hitne pomoći parkirana pod rotacijom, iznutra trešti baile funk, a dvojica im čupaju registracije. Nitko se pritom ni oko čega naročito ne uzbuđuje, prevladava tek blago zadovoljstvo činjenicom da smo se okupili u ovolikom broju, i da tako šareni možemo svi pod istim nazivnikom sudjelovati u toj komediji osjetila, ultimativnoj parodiji svega što se ikada životom nazivati moglo.

Vortex se zove taj jedan ključan papir koji sadrži mjesečni kalendar evenata dvadesetak manjih gradskih prostora "alterantivne" provenijencije, pa se to printa i ostavlja na svim referentnim punktovima. Odlična stvar, ajmo u Zagrebu uraditi isto, nije teško. Najradije bih sad se dotaknuo svih čudesa koja sam uz pomoć tog papira pohodio zadnjih dana, ali neću, jer ili je bilo džaba, ili sam se švercao (kao npr. na ATP turnir, 40 eura bila karta hehehe), a kad se već sramotim pa pišem izvještaj iz inozemstva, neću baš spasti toliko nisko da pišem i o stvarima za koje nisam bio na popisu.

Dobro, oke, evo hoću o jednoj. Catalogue se zove bend, post punk trio, svirali su jučer popodne u sklopu promocije friškog albuma u tattoo shopu C4. Taj se album zove ni manje ni više nego "Modern Delusion". Veli Lautar da ih zna, ali da pojma nema zašto su tako nazvali album, da ne zna što da misli o tome, i da ih pitam pa javim. Rekoh može. Nisam obavio taj zadatak, čisto jer nisam uspio izdurati svirku do kraja, pomračio mi se mozak koliko su loši. Očekivao bi čovjek od ljudi u pedesetima čiji bend postoji 10+ i ovo im je treći album da su dosad savladali materiju kojom su se uzeli baviti. Ovo zvuči kao da su pogledali dva Youtube tutoriala naslovljena "post punk guitar - ideas for melody" i "how to: post punk gothic 80s bass", ili je možda AI u beta fazi ovo izbacio. Jeftina ritam mašina, izlizane perpetualno jedne te iste staccato gitare, jazavi uopćeni kliše tekstovi, grozno pjevanje, mlitav stav, kuku lele. Morao sam uteći. Ali ekipa ovdje to puši, kao cijenjen je bend. Bilo je prekrcano (i to gigantskom većinom 40+ rajom), baš kao i praktički sve drugo na što uđem. Glavni razlog je taj što "starci" i dalje briju na najjače i što je općenito dosta ljudi koji prate i angažiraju se (Vortex svakako pomaže), ali ima nešto i u tome da je prosječan kapacitet plejsa nekih 50 do 70 ljudi. Molotov koji je poprište našeg glavnog eventa večeri je etablirano mjesto koje redovno ima kojekakve općepoznate legende, pa stane ljudi možda koliko i u KSET. Espace Julien (And Also The Trees svirali dan prije, izignoriralo mi mail) prima ljudi cca koliko i Vintage, tu se to smatra Domom sportova. I to ne vrijedi samo za gigove, prosječan restoran ima 6 stolova.

Opisivani igrokazi su se između C4 i Molotova zaustavili, kao što to i inače biva jednom tjedno. Nestalo je Marokanaca što prodaju švercani duhan s uglova, Armenci ispred auto-servisa su se povukli, čak su i uvijek budni momci što uz kalaš drže izvidnicu negdje na krovovima "tvrđava" u La Castellane sišli s položaja (ovo lažem zbog dramatičnosti). Igrao je OM. I to protiv PSG-a. 67 tisuća ljudi na stadionu, triput toliko u birtijama. Ispušili 0-3, praktički sigurno ostali bez naslova prvaka, teška depresija.

Oeil de Boeuf se zovu trojica likova koji su imali nezahvalnu zadaću zauzeti stejdž dok je grad paraliziran, pa je lako pretpostaviti da njihova svirka nije pobudila naročit interes, a ni emocionalnu uključenost onih koji doši čuti jesu. Ovo da "starci i dalje briju" ne vrijedi samo za publiku, masa, al baš masa, malih novih bendova ima članove od 40+. Ovo je jelte jedan od tih. Sviraju sto varijanti rocka, u svakoj pjesmi po jednu. Malo stoner, pa post-rock, punk rock, metal, garaža, i još ponešto. U usporedbi s Catalogueom su zvučali kao bogovi inovacije i karizme, ali i dalje to nije realno ništa bogznakako intrigantno. Ovo mi je sad valjda deseti put u gradu, pa si mogu dopustiti neke uopćenije zaključke poput tih da je po brojnosti ljudi, lokacija, evenata i bendova jači od Zagreba (praktički su iste populacije), ali muzika je ukupno slabija. Baš sam čuo masu loših do prosječnih lokalnih bendova ovdje kroz godine, najbolja ispada impro i eksperimentalna scena (tu je DATA glavni plejs), što nekako i priliči. Hipsteri/skvoteri što recimo vise u toj Dati vole srati po Molotovu da je komercijala, ali ja se nekako najugodnije osjećam ovdje. Nitko me ne gleda ispod oka jer sam ćelavo muško od 110 kila (a to je neupitno sve manje popularna stvar za biti), svi se puno smiješe i tapšaju, i šutka uvijek bude taman žestoka.

Conflict je popunio, ali ne i nakrcao prostor, što me iskreno dosta iznenadilo. Jedna su od prvih stvari što čovjeku padne napamet kad se spomene anarcho punk, ikone samo takve. "The Ungovernable Force" je jedan od najboljih punk LP-a ikad, ja sam bio jako uzbuđen moram priznati. Pjevač i osnivač Colin Jerwood je jedini originalni član, iako nikako ne izgleda kao da mu je 61. Bubnjar s druge strane definitivno izgleda kao da mu je barem toliko, ali on je pak relativno frišak, kao i svi ostali u ovoj inkarnaciji, mahom "posuđeni" iz nekih drugih matičnijih im britanskih bendova. Ako slučajno niste slušali, Conflict je taman između UK82 rasturaljki ala GBH/Exploited, i "arty" satirične furke Crassa, što nije neobično, budući da su u tom vremenu i prostoru i s tim ljudima prvotno djelovali. Na zadnje sam zakasnio biti živ, ali sam zato prve i ine gledao stoput, i mogu vam reći da ih Conflict jede za malo slabiji doručak. Ovo je bend s vrlo jasnim i ubitačno djelotvornim planom i idejom, koji ne servira svoju pravedničku srdžbu uz beskrajno rastupatupavanje (bubnjar je načisto fenomenalan, a u činele bulji kao da će mu pobjeći ako trepne, ne miče ništa osim ruku na cijelom tijelu), niti se lovi za himničnost kada (a to je često) spuste nogu s gasa. Nevjerojatno uspješno izbjegavaju sve moguće zamke predvidljivosti i ustaljenosti koje jednosatni punk koncert može sadržavati, iz svake pjesme izlaze kao pobjednici, tjerajući me da se zapitam kako to nitko drugi ne zna ovako kompleksno a jednostavno, putem naravno lomeći blagi otpor prvotno deprimirane publike na kišnu nedjelju. Sve to uz jedan normalan, iskren, prisan, "no-nonsense" pogled i stav, te naravno surovu i razjarenu istinu u tekstovima, tim više brutalnu kad se uvidi koliko je aktualna i 40 godina poslije. Toliko šmekerski odrađeno da smo mu čak vjerovali i kad bi između pjesama izrecitirao "don't forget, we are one, only love can save us", ili sličnu frazicu.

Kako su prije četrdeset godina imali nasumične ulete ženskog vokala, tako ti evo i tu, istrčava iz zapozorja carica u punoj London '82 punk odori (za razliku od ostatka benda koji su kežual momci) i vrišti nam u face. Fiona Friel se kažu zove, u bendu dragSTER je lead vokal. Sam glas i dikcija su bili tanki u odnosu na kolegu, ali nadomjestila je gardom, te utjelovljenjem koje bez greške može konkurirati za najseksipilnije živo biće kontinenta u svojoj dobnoj kategoriji (50-55). Zarotirali su se tako par puta, a na kraju su naravno vikali i zajedno. A i mi dolje smo se prdružili, šta ćemo od njih. Zavoljeli smo ih. Kako i ne bi. Probat ću se ne razbacivati sad u afektu prevelikim riječima, pa nek eto ostane na tome da mi je ovo u top 10 punk gigova u životu.

Poslije svirke mi veli Colin da misli da su svirali u Hrvatskoj nekoć davno u nekom zatvoru. Ja njemu velim da mislim da to nije ipak istina. Jesam li u krivu? Kakogod, ovaj vikend su u Pragu i Bratislavi, ne vidim razloga da recimo Medika i Metelkova ne slože neki aranžman za neki sljedeći vikend. Ili neka netko podsjeti Tomija Phantasmu da ovi još postoje, siguran sam da bi im se Eksodus svidio. Ovo svakako treba čuti, vjerujte mi.

ujak stanley // 27/02/2023