home > koncert > Emiliana Torrini & The Colorist Orchestra, Pitou @ Muziekgieterij, Maastricht, 25/03/2023

kontakt | search |

Emiliana Torrini & The Colorist Orchestra, Pitou @ Muziekgieterij, Maastricht, 25/03/2023

Island je vjerojatno država s najjačom muzičkom scenom po glavi stanovnika. Malta, Luksemburg, Crna Gora, Martinique i Butan da svi udruže snage, do gležnjeva im nisu. Pa njih je 350 tisuća ljudi, o čem pričamo? Od toga ih 200 tisuća svira neku inačicu downtempo/ambient/indie-folk-dream-pop/post-rocka, jedinog miljea koji je logičan ako se uvaže reljefne i klimatske istine. Mogu priznati da me Bjork i Sigur Ros, te neprijeporne perjanice te priče, nikad nisu, za razliku od jednih Dead Skeletons ili pogotovo Þursaflokkurinn (savršen jazz/prog-rock, najdeblje preporuke) dodirnuli, ali zato me Emiliana milki točno tamo gdje je najslađe i gdje sam najmekši.

Ne znam je li to stvarno bilo tako, ali jebolimepas ako nisam kao teški klinjo vidio spot za "Baby Blue" na MTV-u i pohranio ga negdje pri dnu mozga pod važnost. Prije par godina ponovo naletio na taj njen trip hop album iz 1999., i baš je ono razvalilo tu ladicu i sve je poispadalo, omotano suzom i smijehom, na onaj način kad se točno zna da se ovo mora slušati sa sto posto predanosti i pažnje, jer je jednostavno predodređeno da bi ti nešto značilo. Izgleda da je žena u međuvremenu bila promijenila kurs i bacila se u minimalističke akustične folk vode u kojima je eteričnost njenog vokala bila apsolutni vladar nad sadržajem, a naš se prvi randevu događa, eto, u proljeće 2023., na tromeđi Belgije, Holandije i Njemačke, gdje je došla praćena cijelim ansamblom zvanim The Colorist Orchestra, istim ljudima s kojima je snimila ganz novi "Racing the Storm" album, kojeg taman jelte promoviraju na toj turneji. Doduše dok sam se ja našao u situaciji da imam vremena i snage (tučem malo prekovremene u skladištu u nekoj holandskoj vukojebini trenutno, ne pitajte me ništa) ovo pisati, ista je naravno završila, ali bit će neki gig u Budimpešti 14.4., ako vam se poteže.

Prva je svirala cura što se odaziva na Pitou, ali iziskivalo je masu istraživačkog novinarstva da se to sazna, jer koliko sam upućen nigdje nije pisalo da će svirati, a tek tipa trinaesti gospodin kojeg sam poslije priupitao mi je znao reći tko je bila ova vitka osoba na stejdžu koju smo upravo slušali. Ona nježno prebire po akustari i pjevuši sugestivnim šaptom (a na isti način i govori dok najavljuje pjesmu, kao "gledajte kako ja osjećam svijet oko sebe u svakom trenutku", prilično iritantan trend zadnjih 10 godina kod kantautorica na stejdžu, žao mi je ako si ga sad ne možete zamisliti, ali da čujete odmah bi znali točno na što mislim), dok joj asistentica (netko će možda u pokušaju bivanja pronicljivim reći i ljubavnica) elegično drži jedan do dva tona na sintiću i još nečujnije šapće bekove. Mislim da se to zove chamber folk. Nemam ništa posebno za reći o ovom, jedna u naizgled beskrajnom nizu Laura Marling wannabe brijačica, ali prilično sterilno i nezamjetno, Nina Bajsić ju recimo tamani za malo slabiji doručak, iako je ova za tri glave viša, što nije ništa neobično jer je mjesto radnje Holandija, a ona je lokalna cura. Kasnije postajemo svjesni da je i više od klasične lokalne predgrupe, negdje na pola Emilianinog giga ona se pridružuje orkestru u svojstvu bekvokalistice, što sigurno nije moglo biti spontano, jer tko bi znao sve te tekstove i melodije a album je vani tek koji dan. Bit će znači da je na cijeloj turneji s njima. I njoj je taman objelodanjen prvi dugosvirajući komad glazbe pod imenom "Big Tear". Gledam po press materijalima, kao utjecaji su klasična glazba na koju se nakačila još kao dijete i tradicionalna muzika iz Kameruna, Indije etc., gdje je isto još kao mala putovala sa starcima. Veze s vezom nema, za svirati ovako nešto komotno nikad nije morala izaći iz svoje sobe (1500 eura plus režije, dijeli ju s trojicom Poljaka) u predgrađu Amsterdama.

Nepotrebno sam posrao curu, uopće nije loša, ali joj ne ide na ruku to što je u roku 15 minuta postalo brutalno jasno koliko je ona, kao i devedeset posto drugih muzikotvorkinja, potpuno irelevantno u usporedbi s podjednako tihom i suptilnom, ali ipak goropadno sveprisutnom lavinom emocije, Marijanom Tortelini.

Jebiga, ili imaš to nešto, ili nemaš. Potpuno banalna i jazava konstatacija, ali i najveća istina ikad. "To nešto" naravno može poprimiti milijun i po formi, ali uvijek će ostati ono nešto, i svak će znati što je. U Emilianinom slučaju, nešto bi valjda bio talent da neke sasvim svakodnevne i prožvakane teme o ljubavi, usamljenosti, strahovima i snovima laganim, jedva primjetnim pomicanjem rakursa, predstavi iz perspektive gdje vam se čini da tek sad prvi put, ili barem nakon dugo vremena, do kraja razumijete i možete cijeniti tu neku jednostavnu istinu koja vam je cijelo vrijeme bila pred nosom. Imate nadam se onog nekog šutljivog lelujavog starog prijatelja za kojeg većinom niste sigurni obraća li uopće pozornost na sav cirkus u kojm se nalazite, samo da bi u pravom trenutku jednom ili dvije rečenice obujmio sva moguća pitanja i odgovore i ostavio vas bez teksta i misli, resetirane i čiste. E, to.

Takvi su ljudi "drukčiji", i ona je svakako drukčija. Drukčije se kreće, drukčije diše, drukčije misli, drukčije izgleda. U obraze rumene joj je stala sva ljubav svijeta, a dva debela sijeda pramena koji joj zaokružuju lice potvrđuju da više nije riječ o izazovnoj mladoj možebitnoj narkomanki sklonoj laganoj crnohumornoj provokaciji, već prije o ženi koja je prošla cijelu paletu životne ponude, pa odlučila zastati i vratiti zaboravljeni ugled sivoj boji. Dobro je da je tako, mislim da joj je još lakše vjerovati sada. I svi joj jako želimo vjerovati, unatoč tome što s naglaskom kojeg nikad prije nismo čuli priča o tome kako je pjesma nastala dok je gledala kapljice koje kapaju iz pipe pa se pretvaraju u raskalašene plesače, ili kako su bježali od oluje koja je gore bila crvena a dolje žuta pa to onda ispadne narančasto, da, narančasta je bila, pa se počne nekontrolirano grohotom smijati (u više navrata i usred pjesme, tu joj je Pitou dobro došla), i odmahne rukom i zatvorenih očiju (malo kad ih do kraja otvara) sramežljivo procijedi kroz zube da zaboravimo. Sve jasno.

Njena svita je isto posebna priča. Osmorica sredovječnih likova u finim odijelima koji se čine kao da su konačno ostvarili svoj kolektivni masterplan tijekom kojeg su u dvadeset godina uspješnih karijera u odvjetničkim uredima i marketinškim agencijama natukli dovoljno para da se sad u ostatku života mogu u miru prepustiti dekonstrukciji indie pop muzike na ponekad opskurnim ali uvijek skupim glazbalima. Ako tražite demonstraciju toga koliko se beskonačno puno aranžmanskih smicalica na sedamdeset instrumenata može složiti a da muzika pritom na neku foru ostane praktički ambijentalna, na pravom ste mjestu. Gitara je tu strateški izostavljena, što svakako pomaže u toj neobičnoj misiji, lupkanje čekićem po pili uronjenoj u akvarij uz cviljenje dvije viole is the new gitara. Emiliana je locirana na Islandu, ovi u Belgiji, koliko razumijem na albumu su svi zajedno radili koliko su okolnosti dopuštale, a pošto znamo da nisu prečesto dopuštale zadnjih godina, onda je jasno zašto se na istom radilo 7 godina. To se definitivno osjeti, svaki mikro-trenutak je tu s nekim ciljem, praznog hoda nigdje, sve je podređeno ideji da se čim točnije prenesu šašavi Emilianini mentalni kolaži u glazbu, i po mom je sudu tu polučen potpuni uspjeh. I to čak puno više live nego studijski, gdje projekt čisto zbog inherentne nenametljivosti može skliznuti u pozadinu dok perete suđe. Ovdje je ipak ta zakučasta dark cabaret atmosfera postepeno prelazila u sve prijemčiviji legato, pa se pred kraj moglo i zaplesati, što je ponuda koju je vidno zadovoljna publika sa zadovoljstvom prihvatila.

Deset dakle novih stvari, uz još jednu ili dvije sa po prethodna 3-4 albuma. Obično kad ste fan pa idete prvi put, najveći je strah da neće svirati "vaše pjesme", pa ćete ostati razočarani. Unatoč tome što nisu odsvirali niti jednu jedinu skladbu sa gore spominjanog "Love In The Time Of Science", koji mislim da i općenito i dalje kotira kao njen najbolji album (iako je trademark hit "Jungle Drum", naravski odsviran na bisu, opet uz napadaje smijeha izvođačice, došao kasnije), ja sam s ove svirke otišao poprilično oduševljen. Kao što rekoh, stavlja stvari u perspektivu, preslaguje i umiruje, pa mogu biti toliko slobodan da ustvrdim da će mi to iskustvo generalno olakšati još ovih mjesec dana koliko imam robijati u ovoj kurčevoj korporativnoj distopiji od "države" u kojoj već petnaesti dan zaredom pada kiša, tenks.

ujak stanley // 01/04/2023

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*