Napisao sam prošli tjedan elongirani i intimni članak o Ferragostu koji sam na ovaj ili onaj način promišljao godinu dana, pa je sad red napisati jedan koji sam promišljao malo više od sat vremena uz minimalni trud. Ovaj tekst, međutim, nije ništa manje važan, osim ako već niste upoznati s titularnim Malomfesztivalom i njegovim čarima. Malomfesztival je najbolje čuvana glazbena tajna Vojvodine, a činjenica da više ljudi iz regiona ne zna za nju tragična je. Ni mi ne bismo saznali ništa o tome da se svirepi Facebook algoritam nije odlučio jednom smilovati i izbaciti nam reklamu koja nas se napokon ticala u vlaku na povratku s Ferragosta. Scrollamo mobitele kronično umorni kako ne bismo zaspali i fulali stanicu kad odjednom, eto, nepoznati festival na kojem sviraju BCUC, Rundek, Kali Fat Dub, Perija, Gazorpazorp, Lenhart Tapes skup s još masu intrigantnih imena za koja nismo čuli. Kako čekamo alžirsku vizu na svu smo sreću imali koji dan viška na kontinentu, te smo se tako spontano odlučili zaputiti prema beskonačnim proplancima Sjevernog Banata (uistinu je ravan) u potrazi za nečime što će popuniti rupu koju je FJ ostavio u našim srcima. U početku smo bili sumnjičavi jer stvar se odista činila bizarnom. Neka od najzanimljivijih trenutno aktivnih imena uključujući senzaciju iz Južnoafričke republike usred ničeg, ali baš ničega, samo dvjesto kilometara istočno od Orahovice. Čovjek kojeg smo ustopali za Suboticu nas je iz dobrote svoga srca vozio do tog Oroma, sela za koje nikad nije čuo premda živio dvadeset kilometara dalje. On tu nije iznimka, ista je stvar vrijedila i za sve druge vozače koje smo u Vojvodini ulovili. Čak ni ulaskom u grad ništa nije odavalo dojam da će tu sad odjednom niknuti festival s par tisuća ljudi kad… eto ti, u ništavilu pustopoljine i kukuruza, odjednom hrpa parkiranih automobila i trans na zvučnicima. U redu, festival postoji, ali nas je njegova lokacija i opskurnost ipak još zabrinjavala. Koliko organiziran može biti festival čija je glavna atrakcija jebeni mlin na vjetar po kojem je dobio ime (Malom na mađarskom znači mlin)? Ispada da to može biti najorganiziraniji festival na kojem sam se ikada našao. Krenimo od osnova poput tuševa i toaleta kojih doslovno, a to nikad nisam vidio, ima previše za količinu posjetitelja. U svakom wc-u toaletni papir i sapun gotovo su uvijek prisutni, a svaka tuš kabina ima i šampon. Pored glavne atrakcije, pitoreskne vjetrenjače bez krila na kojoj se uvečer projicira psihodelični light-show, nalazi se i nekoliko špina za vodu zajedno s deterdžentom za pranje čaša jer je festival, naravno, ekološki osviješten pa ne koriste jednokratne ambalaže. Voda je, tako, ekstremno dostupna, a hrana su i piće još dostupniji s više nego dovoljno šankova da nikad nismo trebali čekati u nekom dugom redu, ali i štandovima s asortimanom različitog ića i pića. To uključuje sladolede, craft pive, vege tortilje, koktele, pizze iz pizzerije i osvježavajuće organske napitke od kojeg rijetko što dođe više od 3 eura. Ne šalim se, točeno zaječarsko koji je neki standard košta 2 eura i deset centi što je dovelo do toga da smo si oborili osobni rekord u potrošenim novcima na premisama festivala za što mi pak nikad nije bilo manje žao jer je istinski vidljivo koliko je ljubavi i truda uloženo u organizaciju svega. No to nije sve, festival ima šest pozornica od kojih je jedna posvećena isključivo etnu gdje se sve do pet ujutru sviraju mandoline, violine i trube dok ekipa ispred pleše kolo. Za ljubitelje elektronike tu su i tri pozornice posvećene upravo tome, od kojih je jedna postavljena ispred doslovnog bazena u kojem se moguće osvježiti uz Mojito za dva i po eura kad vas Sunce probudi iz sna Vam pravednika. Uz floorove tu su također umjetničke instalacije, projekcije filmova, cirkuska oprema poput svile i raznorazne radionice tipa izrade posude od gline. Općenito je cijeli festival ekstremno fotogeničan, svaki centimetar je promišljen i oslikan, dekoriran te pretvoren u nešto čarobno. Potencijalno je najljepši dio magični šumarak u koji je smješten bazaar gdje izvođači i prodavači kao na bajkovitom sajmištu prodaju dijapazon zanimljivog mercha. Jedan je štand tako imao i sitotisak. Cijeli festival pritom ima vrlo solidan wi-fi i, za kraj, tu je i jedan biljarski stol gdje su partije besplatne. Sve bi to ipak bilo isprazno da koncerti nisu odlični, a Bogami bili su vrhunski. Od nekih underground imena za koja sam tamo otkrio poput microdosemike, energičnijeg brata Daliborovom Granju, pa do velikana poput BCUC čiji koncert zaslužuje cijeli članak jer su mi instantno ušli u najviši rang koncertnih doživljaja - lajnap je nevjerojatan i bez iznimke dobro ozvučen. Mislim, toliko je dobre glazbe na festivalu da smo si dopustili da nam standardi rapidno porastu. Bend koji bi na prosječnom festivalu bio odličan, ovdje je samo ok. Primjer je Orchestre International du Vetex koji su festival zatvorili, legija od 11 puhača, dva bubnjara i harmonikaša, koja je unatoč brojčanosti nevjerojatno usvirana u svoj gypsy-cumbia izričaj. Unatoč tome, proteklih smo dana čuli toliko zanimljivijih puhača i romskih melosa da se to sve činilo prvoloptaški, pa smo pjesmu prije kraja čak otišli. U jednom Zagrebu bih na to odlijepio na prosječnu subotnju večer, ali ovdje su oni jedni u nizu poremećeno dobrih glazbenika. Festival također ima onu opuštenu crtu Tam-Tama koja garantira da ćete dobar dio tih izvođača imati priliku upoznati i popričati s njima. Mi smo tako skovali par divnih prijateljstava tamo, zbliženi valjda tom laganom atmosferom koju vjetrenjača odašilje. Općenito su svi na festivalu vrlo dragi, iako ne toliko prijemčivi za upoznavanja i pijančevanja kao na nekim drugim festivalima, no velik je dio toga i do jezične barijere. Slon je u prostoriji, u pogledu toga zašto nitko za ovaj festival nije čuo, to da je glavni jezik Malomfesztivala mađarski te je to glavni jezik koji ćete oko sebe čuti. Iako je većina posjetiteljstva negdje iz susjedstva, etničke i lingvističke barijere u Vojvodini nešto su mutnije nego u ostatku svijeta. Tako ćete naići na hrpu Vojvođanina kojima je prvi jezik mađarski, a srpski samo znaju nabadati, dok je blizina Oroma granici ipak većinski povukla mađarsko govorno područje. U suštini je ovo jako lijepo jer pokazuje ispraznost nacionalnih deklaracija u svojoj punini, sam DNK festivala uronjen je multikulturalizam i međukulturalno zajedništvo, no posljedica toga je ipak da ne znate kome se obraćati na srpskohrvatskom, a kome na engleskom. Većina ljudi s kojima smo se skompali su tako ipak tečno pričali naški, ali i prosječni posjetitelji su hodali okolo opušteno i s osmijehom na licu, visokog entuzijazma i razbacujući se u prvim redovima. Štoviše, iako mi je bilo nešto teže upasti u nasumičnu interakciju s nasumičnim ljudima to neće reći da je festival hladan ili smiren. Cuga je jeftina, a ludih festivalskih posjetitelja koji padaju kao letve ima na pretek. Mnogo je i bizarnih osobenjaka, što iz zaboravljenih kutaka Vojvodine, što i dalje od toga. Na Mircantima, simpatičnom sicilijanskom dvojcu, sam se tako našao u publici s tipom u najtrash tigrastoj košulji s podignutom kragnom, tipom u bijelom sakou i s bijelom fedorom koji izgleda kao da je upravo izašao iz Cosa Nostre, djedom bez ruke, te najrasplesanijom grupom tinejdžerka koju sam vidio od pretpandemijskih dana. Naravno nigdje nikakvih tenzija, svi dobri i dragi. Najbolji nam je poklon na Malomu, uz veliku pomoć i dobrodošlicu od ekipe iz Monohroma (ponovno hvala ako čitate), ipak bilo drugarstvo s Chakkom, Dinom i Mimijem koji su, uzgred budi rečeno, osigurali da nam odlazak s ovog festivala bude jednako ugodan kao i dolazak (također hvala još jednom ako čitate). Njih spominjem jer smo Chakku, koji je iz Vojvodine, nakon fantastičnog Kali Fat Dub nastupa oboružanim novim DJ-em, priupitali o tome otkud ovakvog mjesta na Balkanu. Kako su svi tako ispremiješani bez napetosti, tj. "kak' to da su svi tak' normalni tu?" Kaže, parafraziram, "jebiga, tu kad nešto zasereš ne možeš da pobegneš u brda. Vide te od svugde." Možda je u tome tajna Malomfesztivala i ljubavi koja je s toliko napora posijana oko nekadašnje vjetrenjače, predanost i duh zajednice koju ravnica iznuđuje iz ljudi. Ne znam, no obećao sam niskobudžetni K-Plus članak u formi netražene reklame tako da u daljnju istragu toga ne bih ulazio do sljedeće godine. Samo apeliram na to da obratite pozornost na ovu malu manifestaciju za sljedeće jubilarno izdanje, te proširite dobru vijest. Više ljudi treba znati da je Orom jedino mjesto gdje juriš na vjetrenjače ima smisla, a činjenica da nisam bio akreditiran niti plaćen da napišem članak usred ljeta trebala bi po sebi biti dovoljno uvjerljiva.

jan vržina // 14/08/2023

> vidi sve fotke // see all photos