Nešto se vraški neuobičajeno desilo te prilično vrele srijede u Močvari na promociji friško objavljene, ogromne knjige, praktički enciklopedije "Stražarni lopov" Gorana Polaka od skoro 500 stranica. Najavljeno istovremeno i kao promocija albuma "Hodam, gledam, prolazim" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=32621 (2023), mangup poput mene je očekivao, prema priloženom info-pressu kojeg usput nisam detaljnije prokljuvio, da će nastupiti Trobecove Krušne Peći i odsvirati 15-ak minuta materijala sa spomenutog albuma. Al' ček', sve mi je to bio generalni zajeb. I k tome, prokleto dobro osmišljeno i režirano, onomad, vratilo se, barem na jednu večer vrijeme zagrebačkog art-rock/ post-punk undergrounda iz 80-ih. Kao prvo, već u 19.30 h kad sam došao, Močvara je bila krcata kao da se pekao vol na ražnju ili barem dijelio grah, a u sali su bili postavljeni stolci, ma nisi mogao naći niti jedan prazan. Pa kaj je ovo? Ostao sam začuđen da Goran Polak može okupiti ovoliko ljudi jer, priznajem, nisam bio dio te ZG scene 80-ih, tek tu i tamo sam dolazio na koncerte, nemam pojma o Jabuci, Lapu i Kulušiću, a pogotovo o Kavkazu, nego sve što znam jest upijanje te atmosfere iz mnogih priča, pjesama i LP ploča, a ponajviše iz samih razgovora s ljudima koji su proživjeli duh zagrebačkog novog vala, posebice onog mračnijeg i sumornijeg, pa sam s velikim zadovoljstvom došao u majici Joy Division, za koju mi svatko malo potkovaniji kaže 'jebate, gde si ju nabavil?'. O Goranu Polaku ova okupljena publika zna manje-više sve ono bitno. U principu je 'na površini' jednostavan čovjek s kojime sam obavio i interview www.terapija.net/interwju.asp?ID=32593 pred jesen 2023. na klupi u zagrebačkom kvartu, huh, da li Peščenica (?), tam blizu Heinzlove ulice, interesantno, u vrijeme gableca oko 11-12 h i činio mi se jako otvoren, skuliran, a i izoliran, nezainteresiran za komercijalni, odnosno mainstream pristup što je, bome odlična mu vrlina. Ne trči za uspjehom, radi spontano, ima gomilu prijatelja glazbenika i umjetnika, pokojeg još uvijek živućeg kritičara, te mu se baš živo fučka za laprdarije da su rock i punk mrtvi.



Prvo suDarko Kordovan (ex-SeXa), kojeg uopće nisam mogao prepoznati jer ga nisam vidio više od 30 godina i Goran odsvirali dva kratka synth/ dark-wave instrumentala na kojima rade za naredni album, a onda je došao Zdena Franjić i recitirao "Baltazarov savršen san" uz razjebani topot bubnjara Siniše Banovića (Let3, Grad, Fit, Fischer-Z), a onda se laički moglo očekivati da će uslijediti nastavak sa spomenutog albuma. Moram napomenuti da je Banović potentan ekspresionist koji sluša što se dešava u kompoziciji, ovaj puta u fabuli. Bio je ovo poetski dark/ gothic kakvog niti Siouxie & The Banshhees u najboljim danima nisu isporučili na slavnim albumima kad je još Kenny Morris lupao prije daleko slavnijeg Budgiea.



No, kada su zaredali muzikanti na pozornici, prvo Damir Prica Kafka Capri (naravno, na saksofonu), Miro Labus Labe (gitara, nekoć i još uvijek Goranov kolega u bendu Yola Yola) i legendarni Predrag Kraljević Kralj (ex-Termiti) započelo se abrazivnim post/ free nu-jazzom da sam ostao u čudu jer nisam mogao prepoznati niti jednu pjesmu. U polukaotičnoj progressive seansi bila je to posve nova "Čudaci", a kasnije mi Goran javio da se uopće nisu pripremali, svim pozvanima je samo poslao matricu s bubnjevima, bas gitarom i njegovim improviziranim vokalom, jedinu tonsku probu su imali baš u Močvari pred koncert i htio je da na licu mjesta stvaraju kompozicije, pa što ispadne - ispadne. A ispalo je vraški dobro odvaljeno i svakako neočekivano. Priloženi video snimci čitavog koncerta od 20-ak minuta dovoljno govore.



Nisi znao da li je u igri neki opako mračni post-punk s noise aditivima, potom su se ekipi još pridružili Ivica Vinski (gitara, Trobecove Krušne Peći), Kralj je otišao, a na mikrofon je došao Bega Trobec sa štakom, kazao mi imao je kuršlus. Izvadio je iz stražnjeg džepa na hlaćama libreto i mračno režao, onako kako mu i priliči pozdravivši sve dobre ljude odavno poznate policiji "Čovjek koji ne postoji", elem također stvar koja je u pripremi i do ove izvedbe je postojao samo tekst. Tu se još na pratećem vokalu pridružio Goranov sin Tin, a manir je ponovno mračnjak rascjepkanog, skoro obrednog tempa, no kako u principu poznajem afinitete ovih glazbenih legendi, ama baš u niti jednom momentu ne teže da zvuče kao Bauhaus, Gang Of Four, A Certain Ratio, Rip Rig & Panic... Imaju posebnu kemiju spontanog performansa u kome se može svirati što god ih volja, ali je tu najviše prednjačio Capri u svojim improvizacijama stvarajući namjerno iščašeni ekspresionizam mjenjajući soprano i tenor na uglavnom minimalističke ritmičke obrasce. Odvalili su punih 7 minuta sa završnim Kordovanovim elektronskim efektima i činilo se da je to kraj.



Ali, brus, zafrknuli su me isto kao i publiku koja im je aplaudirala, uslijedio je nastavak nakon desetak sekundi pauze potegnuvši u noiserski pristup, a tu se onda pojavila još jedna legenda - Mario Barišin Bara Trobec, ali samo na pratećem vokalu. Šteta što ga Goran nije angažirao da uključi svoju poznatu bas gitaru s onim fantastičnim efektima, ovo je moglo zvučati ko' tromi Trobeci koji, kako mi reče Bega prije par godina u vrijeme korone, prestali su svirati jer nema smisla održavati probe i tehnički zvučati savršeno kad godišnje možeš odsvirati tek dva koncerta. Jedan u metropoli, a drugi, tko zna gdje. Možda zato i sam gazda Goran nije htio inicirati revalorizaciju, tak mi se barem činilo, ako ništ drugo, dobili smo 3 izvorna Trobeca na bini bez bubnjara Gordana Dorvaka Kose.

Jasno, ovo nije bio koncert za đusku i rasplesani podij, a nije tako niti zamišljen. Goran je htio uhvatiti trenutak kolektivnog ludila u kome nitko od aktera na pozornici nije znao što će točno izvoditi, a ispalo je, po mom mišljenju fantastično originalno. I sâm se pitam što sam to slušao? Znam čemu sam prisustvovao, ali glazba je bila unikatna. Za neke možda previše ekspresivna, čak i eksperimentalna (s time se baš i ne bih složio), tmurna jeste, vrhunski satkana u pozitivnom smjeru neuobičajene promocije knjige čiji je moderator ovom prilikom bio naš bratski kolega Vedran Harča s portala Ravno do dna. Uslijedilo je potom još rešetanje benda Yola Yola koji konačno objavljuju prvi album nakon više od 3 decenije pauze, te neočekivani nastup Trobecovih Krušnih Peći i Eksodus, ali bio sam preumoran da to sve zabilježim. Bila je srijeda, neuobičajeno bogata u Močvari koja se učinila da je vratila duh underground Zagreba iz ranih 80-ih. Goran Polak je preskroman za sve što je napravio i dokumentirao, a ovom prilikom je realizirao sjajan događaj koji je trajao satima. I to uz besplatan ulaz. A? Oćemo repete!

horvi // 06/06/2025