Jedan od stvari koje najviše pamtim s mozovog nastupa na Šalati 2006. godine je poigravanje s publikom, kad je Moz, uz pomoć majstora rasvjete koji je svjetlosnim topom kružio po tribinama, između pjesama testirao živce razgaljene publike ponavljajući "There is a light". Naravno da smo svi željno iščekivali da bend grune u izvođenje "There is a light that never goes out". Bilo je to jedno od kažu tipičnih morrisseyevih poigravanja publikom koju izluđuje ne pruživši joj nikad zadovoljštinu do kraja, a tako ni nama nije odsvirao "There is a light".

Mozovo poigravanje, nepredvidivost i želja da raspižđuje ljude može se iščitati i iz činjenice da je organizacija njegovog koncerta uvijek upitna, pa je tako i ovaj zagrebački upao u tu "kategoriju rizika" u svjetlu nedavne objave da se bori s kanceroznim tkivom i spominje svoju smrtnost po medijima, te prekidanjima koncerata u Poljskoj i Njemačkoj na aktualnoj turenji. No je li to samo igra, još jedna "to je vuk" priča ili u tome svemu ima i istine ipak smo dobili priliku sami otkriti na nastupu kojim se Morrissey vratio u Zagreb nakon devet godina i već spomenutog nastupa na Šalati. Rasprodana dvorana od dvijetisuće i kusur ljudi koji su željno iščekivali mozov povratak, veliki dio njih s još lijepim sjećanjem na prošli posjet, ispunjen je preduvjet za dobru atmosferu koju samo treba raspiriti. I iako se na početku činilo da će tako biti, vrlo brzo su stvari krenule nekim drugim, mozovim, smjerom.

Zagrijavanje za nastup odradila je polusatna projekcija tijekom koje su se na ekranu izmjenjivale stare snimke izvođača, bendova, poznatih i manje poznatih osoba koje su svojim djelovanjem utjecale na Morrisseya. Skroz je bilo razgaljujuće gledati i slušati neke od projiciranih stvari, počevši s Ramonesima, Charlesom Aznavurom ili New York Dollsima, da bi sve završilo snimkama koride i ubijanja bikova uz pratnju mozove "The bullfighter dies". Ček malo, puštaš snimku svoje stvari (koju ćeš kasnije i izvoditi) prije svog nastupa? Pa how lame is that? Ah, taj Morrissey ego. Ah ta nesuptilnost u širenju svojih stavova.

I onda je na stejdž izašao Moz i od prvog trenutka shvatiš da si na koncertu veličina stare škole koja se i prije nastupa dostojanstveno pokloni pred nabrijanom publikom i na taj način uspostavlja prvi kontakt kojeg kasnije može samo graditi. Iako ne pretjerano pričljiv, Morrissey još uvijek ima gard i karizmu dok dramatično gestikulira i rukuje se s fanovima najbližim stejdžu tijekom izvođenja svih stvari. S obzirom na nedavni 55-ti rođendan, te imidž nadrkane zvijezde, koja svoj društveni i politički angažman iznosi kroz stalno medijsko promoviranje stavova i mišljenja, nekako Morrisseyeve izvođačke sposobnosti padnu u drugi plan. Zato mi je bilo zadivljujuće čuti i vidjeti da vrijeme nije oštetilo mozov glas i njegovo je pjevanje bilo sjajno od početka do kraja koncerta. Njegova je interpretacija još uvijek snažna, a istovremeno emotivna i bolna i slušajući ga stvarno požališ što materijal kojeg izvodi jednostavno nema tu snagu i kvalitetu. Stvarno rijetki pjevaju kao on istovremeno pobuđujući sentimentalnost i glasnu muškost isporučujući srcedrapateljnu emociju svojim baritonom koji i topi srca i kad zatreba reži poput divlje životinje. Također Moz izgleda zdrav i dobro uščuvan, poput pravog internacionalnog playboya, dok iskorača na stejdž razdrljene košuljene i s zlatnim lancem oko vrata, uvjerljivo i dramatično zauzimajuću vodeću poziciju ispred svoje prateće petorke, identično obučenih članova benda s majcama na Johnnya Casha. Bend je to već skoro desetak godina ustaljen, a to se i čulo po kvalitetnoj i uigranoj svirci. Nitko se nije posebno isticao i moglo bi ih se moglo ovako uniformirane nazvati plaćenicima, no to su plaćenici koji nadasve kvalitetno odrađuju svoj posao. Od početka do kraja nastup je imao izgled sjajnog audio-vizualnog spektakla, s projekcijama na platnu iza benda i raskošnim osvjetljenjem na najbolji način iskoristivši nestandardni prostor u kojem se koncert održavao. Nažalost to je i sve pozitivno što mogu reći za ovaj morrisseyev nastup u 9. paviljonu Zagrebačkog Velesajma. Iako mozov izgled nije odavao osobu u zdravstvenoj krizi ili nekoj depresiji, to se itekako moglo osjetiti u energiji koju je odašiljala glazba, odnosno setlista koju Moz izvodi na ovoj turneji. Uvijek svoj stari namćor, Morrissey zna kako riječima izazvati kontroverzu i izreći svoje misli, ali isto tako svira štogod poželi na svojim koncertima, pa očito ni sada to nije bio izuzetak. Da, glupo je doći na koncert i očekivati da će svirati samo stvari Smithsa i dizati atmosferu na nostalgiji, no budimo realni - većina publike koja je došla (i koja dolazi na koncerte starih glazbenih veličina) došla je i čuti ono što je veže uz pojam Morrissey. A kad im i ne isporučiš baš to što žele, onda barem napravi nastup dinamičnijim i pametnije složenim od ovog što nam je isporučeno.

Setlista je uglavnom bila ispunjena stvarima srednjeg tempa i baladama, što je skroz umrtvilo atmosferu nakon početnog razgaljujućeg uvoda s The Queen is dead i posebno Suedehead koju su svi u dvorani odpjevali i odskakali. Nije pomoglo ni što su polovicu setliste činile stvari s zadnjeg albuma koje su ili jednostavno nezanimljive ili se još nisu dovoljno upile u kolektivnu svijest kako bi polučile nekakv okidajući učinak na publiku. Promovirati novi album je u redu (na stranu njegova potrebnost i kvaliteta), ali svirati ga u blokovima od 4-5 stvari je baš skroz pogubno za ritam nastupa. Tako je Moz samo umrtvio publiku i što je najgore izazvao kolektivni žamor (koji se jasno čuo na mirnijim stvarima) i šetanje po dvorani. World peace is non of your business je svojim angažiranim tekstom samo izazvala veliko zijevanje, a za vrijeme The bullfighter dies fakat nitko nije plakao, ali bome ni skakao, dok nas je Scandinavia skroz ohladila i ubila i najtolerantnije među nama svojom eurovizijskom atmosferom i pjevanjem o fjordovima. Čak i bolje i živahnije stvari s albuma, poput meni najdraže Staircase at the University, koja iza plesne i živahne melodije krije teške teme, i neskriveno prpošne Kiss me a lot nisu potaknule veći odaziv na skakutanje i singalong. Ekipa ih jednostavno još uvijek ne zna, a i pitanje je koliko je ljudi u dvorani uopće preslušalo zadnji album. Na taj način Mozz si je izbio jedno od glavnih oružja za dobru atmosferu - zajedničko pjevanje od početka do kraja koncerta. To se posebno vidi kad i nešto slabije, ali stare, stvari imaju nešto bolju prođu samo zbog toga što ih ekipa zna pjevušiti.

Izbjegavanje hitova i posezanje za opskurnijim materijalom poput "Speedway" (s "Vauxall and I"), "Yes, I am blind" (s b-strane singla "Ouija board" iz 1989.), "Scandinavia (s deluxe izdanja novog albuma) ili pak opskurne "I'm throwing my arms around Paris" (s Years of refusal) učinilo je koncert događajem samo za najveće i najvjernije fanove. No problem je kad i fanovi kažu da su se dosađivali toliko da su pobjegli kući prije kraja koncerta. Nije onda čudno da smo i mi svi ostali bili poprilično izgubljeni u statičnom nastupu ispunjenom stvarima problematične kvalitete, a od početnog tiskanja u publici uskoro je nastao propuh. Nije pomogao ni mutan zvuk, u kojem bi se potpuno izgubile truba ili harmonika, nestandardni dio instrumentarija, što baš izazove frustraciju kad očekuješ čuti nešto čega nema. Nakon umrtvljujućeg seta "How soon is now" nije mogla doći prerano, jer je na tren podigla dvoranu, a i stotine smartfounova koji su krenuli bilježiti ovaj trenutak. Koji je nažalost prekratko trajao i brzo se publika vratila nezainteresiranom ljuljanju.

Za sam kraj službenog dijela koncerta Moz je ostavio šok u koji nas je uveo pozivom da anarhično šaramo sprejem po pročeljima grada i širimo poruku "meat is murder". Dok su se prethodno na ekranu iza benda izmjenjivale stare vintage fotografije, s početkom mračne i nabrijane verzije Meat is murder ovaj šarmantni kolaž zamijenjen je jezivim snimkama. Dok je Morrissey poput ranjene životinje bolno pjevo dobro poznati tekst, stvar je praćena užasavajućim video kolažom koji prikazuje industrijsko klanje životinja. Snimke poput onih iz dokumentarca "Earthlings" prikazujući mučenje životinja na farmama, klaonicama i velikim postrojenjima za preradu mesa, bacile su u sjenu činjenicu da je ovo bila objektivno vrlo dobra verzija ove stare stvari, uključujući i produženi heavy završetak u kojem Morrissey stoji ispod ekrana zagledan u slike užasa, dok bend u bučnom krešendu poput Smashing Pumpkinsa u svojem metaloidnijem izdanju do kraja razvaljuje svoje instrumente. Umjesto da izazove ushićenje, tako je jedna od rijetkih Smiths stvari ove večeri izazvala potpuno drugačiji efekt. Nije lako pjevati poznate stihove dok se boriš s mučninom u želucu i jecajem užasnutosti ili gađenja, ali i bijesom što sad moraš gledati tako nešto. Tome u prilog govori isamo jedan uzdignuti upaljač za cijelo vrijeme trajanja stvari. A zapravo, ovo pretjerivanje u dokazivanju svog mišljenja i tjeranju maka na konac koje Morrissey očito voli prakticirati, bilo je ovdje potpuno deplasirano i nepotrebno, jer ipak je pred sobom imao svoju publiku, svoje saveznike i "vjernike" koji uvažavaju i cijene njegov stav, iako ga nužno ne podržavaju. Tako je umjesto klimaktičnog završetka regularnog seta, većina ostala zbunjena i iznenađena.

Povratkom na bis, svjetlo se koncentriralo na Mozu dok je pjevao minimalističku i nadahnutu verziju "Asleep" Smithsa, koja je konačno proizvela nešto vrištanja u publici, ali i do kraja me samo učvrstila u uvjerenju da prisustvujemo jednom tužnom događaju kojm se Morrissey stvarno oprašta od nas. Točka na i ovog preuranjeonog eulogija od koncerta. Što bi i bio logičan kraj, da nije uslijedio vjerojatno najveći hit Morrisseyeve solo karijere "Every day is like sunday".
Dizanje publike za kraj. Check. Opet premalo, prekratko i reda radi. No u redu je i da takav sluđeni hit završi kidanjem košulje, koja je završila u publici i konačnim odlaskom Moza sa stejdža u mrak noći.

Ima nešto mazohizma u neizvjesnotosti kod odlaska na Morrisseyev koncert, jer zapravo s njime nikad ne znaš što se može dogoditi. Hoće li se Moz uopće pojaviti? Hoće li prekinuti koncert zbog mirisa roštilja u susjedstvu? Hoće li poludjeti i baciti se u publiku? Kad umjesto iznenađenja dobiješ korektno odrađen, ali većim dijelom dosadan nastup osjetiš se još prevareniji. Čak ni poigravanja s željama publike nije bilo. Osim ako cijeli ovaj mozov nastup u 9. paviljonu zagrebačkog velesajma nije bio smišljeno poigravanje bez klimaktičnog zadovoljenja.

Svakako bolja opcija nego preuranjeni eulogij.

bir // 15/12/2014