Pet godina nakon posljednjeg studijskog albuma "Years of Refusal", evo nam opet voljenog Stevena Patricka Morrisseya s novim albumom, na kojeg je "nakrcao" osamnaest pjesama u osamdeset minuta materijala, prilično neuobičajeno za današnje prilike.

No, dobro, kad je to već sve tu, treba prionuti i naći vremena to sve preslušati, jer sigurno se u moru materijala skriva poneki biser, poneka koncertna himna, a bome i poneka za sramit se. Po običaju.

Albumu su prethodila četiri singla i to redom, World Peace is None of Your Business, kao oda radničkoj klasi i običnom čovjeku ("World peace is none of your business, So would you kindly keep your nose out, The rich must profit and get richer, And the poor must stay poor"), a koja počinje sa zvukom didgeridoo-a (!?); zatim Istanbul, kao jedna od pjesama inspiriranih geografskim odrednicama iako bez nekog određenog melosa u muzici; s druge strane Earth Is The Loneliest Planet, potpuno neobjašnjivo obiluje latino ritmovima i farncuskom harmonikom; te The Bullfighter Dies, jedna od najboljih pjesama na albumu koja govori o simpatijama prema biku na koridi, koja je opet naslonjena geografski na Španjolsku ("the bullfighter dies, and nobody cries... Because we all want the bull to survive").



Nakon tih singlova, moglo bi se zaključiti da je zajednička misao albuma - planeta Zemlja i putovanja njome (slično su na novom albumu napravili Manic Street Preachers), a preslušavajući album, samo se potvrđuje ova pretpostavka.
Direktnu poveznicu s geografijom još dobivamo u Scandinavia ("I was bored in a fjord And I curse the heart and soul Of Scandinavia") i Art Hounds ("Art-hounds seek the Greek ideal"), dok su na nekim pjesmama one tek dubinski naznačene (Neal Cassady Drops Dead, Staircase At The University, Drag The River).

Ovakvom ugođaju svakako je pridonijela i činjenica da je album sniman u Francuskoj, te je vjerojatno i na taj način dobio neki europski, djelomično etno, štih u odnosu na prethodnika koji je snimljen u LA-u. No, to je još jedan od načina da me/nas Morrissey unatoč tome što ga pratim/o preko trideset godina, još uvijek može iznenaditi.

No, to ne znači da na albumu nema i Morrisseyeve klasike. Kiss Me Alot, jedna je od veselijih ljubavnih njegovih pjesama, a obiluje trubom koja joj daje poseban štih; u One of Our Own vraća se do sjetnih ljubavi; I'm not a Man podsjeća one koji ne znaju ili su zaboravili o njegovim uvjerenjima ("I'd never kill or eat an animal…"); dok nas u Smiler With a Knife dovodi do klasičnog samosažaljenja.

Inače, "običan" album sastoji se od 12 pjesama i završava pjesmom Oboe Concerto, koja govori o klasičnom problemu kad Vam se u glavu uvuče neka pjesma i pjevušite je cijeli dan, a ne sviđa Vam se i želite je se riješiti, a ne možete ("There's a song I can't stand And it's stuck in my head").




1. "World Peace Is None of Your Business"
2. "Neal Cassady Drops Dead"
3. "I'm Not a Man"
4. "Istanbul"
5. "Earth Is the Loneliest Planet"
6. "Staircase at the University"
7. "The Bullfighter Dies"
8. "Kiss Me a Lot"
9. "Smiler with Knife"
10. "Kick the Bride Down the Aisle"
11. "Mountjoy"
12. "Oboe Concerto"
13. "Scandinavia"
14. "One of Our Own"
15. "Drag the River"
16. "Forgive Someone"
17. "Julie in the Weeds"
18. "Art-Hounds"

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 25/07/2014