Možete li se sjetiti kada ste zadnji put plakali?
Ili si takve trenutke brišete iz memorije, potiskujete ih smatrajući da ste bili pobijeđeni od slabosti? Ako je ovo posljednje na stvari, prvo odahnite, a onda i udahnite jer vas znanost demantira - suze su nam saveznice, pokazatelj ljudskosti, poveznica sa nama samima i produkt duboke emotivnosti i empatije. Suze nose olakšanje, amortiziraju stres i potiču ravnotežu našeg organizma, ali su i kemija koja nas zbližava sa drugim osobama - gotovo kao i smijeh, samo na suprotnoj strani našeg emocionalnog spektra.
Običajno je u našem društvu, barem otkako obitavamo u vremenu nove ere ili poslije Krista, da nježniji spol češće, lakše i otvorenije pušta suzu, dok se muški rod percipira mlakonjama, mekušcima ukoliko pokaže istu; sumnjam da će se to u dogledno vrijeme bitnije promijeniti premda činjenice sugeriraju da ne bi bilo zgorega.
Aki je ustvrdio da se suzama vatre ne gase, plakao je javno i Boris Novković, a suze vrijedne spomena brisale su se u sljedećim numerama.

AS TEARS GO BY - The Rolling Stones (1965)

Savršeno mladolike akustične gitare Briana Jonesa i Keitha Richardsa dozivaju gudače koji tjeraju suzu i za najljepšega dana, dok nježno plavom ogrnuti vokal Micka Jaggera izlistava tugu posve otvoreno "gledajući djecu dok se igraju".
Neobično zrelo djelce sa početka pjesmarice neobuzdanih dječaka (naravno Keith i Mick) prvotno je snimila prelijepa Marianne Faithfull (1964), da bi godinu kasnije taj vlastiti šarm u melodiji Stonesi objavili na ploči namijenjenoj isključivo američkom tržištu (odličana December's Children (And Everybody's) sa jednom od omiljenih mi naslovnica Stones albuma).
Suze su zapravo metafora prolaznosti vremena, a koliko god je lijepo dozivati sjećanja, ista nas obuzimaju sjetom i nostalgijom. Evo muškardini moji, možda će biti lakše ovlažiti oči suzama, znajući da je takvo što prakticirao frajer poput Jaggera.

"I sit and watch as tears go by"



TEARDROPS - Womack & Womack (1988)

No već u ovim taktovima suze su poletnijega toka.
Supružnici Linda i Cecil Womack plesnim su koracima zašli u R&B i soul vode, donijevši suze radosnice svim ljubiteljima dobre glazbe. Dogodilo se to pred kraj 80ih na albumu Conscience (1988), a odlikaške karakteristike pjesme prepoznali su i vlastitim prepjevima honorirali Elton John i K.D. Lang, The xx, kao i Joss Stone.
Sviračka garda kompozicije je doista superiorna, ritam teče, a posebno sam naklon odličnom pjevanju gospođe Womack; Eric Clapton će supružnike ugostiti na svom albumu Journeyman (1989) gdje će oni potvrditi visoku kvalitetu umjetničkim dojmom na međi vrlo dobrog i odličnog (autorska Lead Me On na kojoj je Linda pjevala prateći vokal), poslavši potvrdu kako se znanje ne događa slučajno i svakome.

KOLIKO SUZA ZA MALO SNA - Jinx (1999)

Najzrelije i, ne znam je li to baš najprikladniji termin, ali ću ga ipak rabiti, glazbeno najsuverenije stvari Jinxi su javnosti na uvid podastrijeli u završnici svoga djelovanja, što će reći na posljednja dva albuma, Na Zapadu (2007) i Diksilend (2010), no značajno su zadužili i prodrmali scenu ponajviše funkoidnim pop slikama koje su se svidjele masama.
Pompei - Ljetna Ploča Katastrofe (1999) zbilja je odisala ljetnim vrućinama, vrlo mediteranski sočno, što je prirođeno autorskoj egzistenciji porinutoj iz dubrovačkog domicila vođe puta i prve violine banda, Cokija; nastavno na to poredane su i figure naslovne pjesme sa skladateljskim, aranžerskim i emotivnim dijalektima sraslim sa morskim zrakom koji pršti kao dominanta između redova sneno, ali većinski vrlo vedro oblikovane melodije.
Nepogrešivo pop-funk (ili funk-pop) igranje obilježeno je i zabavnim videospotom u prepoznatljivoj Gonzovoj režiji, sa radnjom i zbivanjem na prigodno južnim lokacijama, ovoga puta u unutarnjim i vanjskim jedinicama makarskog hotela Meteor. Yaya kao spremačica, Coco sa poslužavnikom u ruci, a Pavlica čami na recepciji... Naravno, to nije sve, provjerite je li što moglo poći po zlu.

DRIVEN TO TEARS - The Police (1980)

Mislim da sam u nekoliko navrata ranije spominjao najznačajnije tročlane sastave u povijesti glazbe, pa ću da ne bude zgorega još jednom podcrtati ubojitu londonsku mašineriju The Police, koja je nemilice poražavala i puno brojnije sviračke konkurente.
Za lokaciju snimanja trećeg albuma Zenyatta Mondatta (1980) izabrali su policajci nizozemski Hilversum sa onomad glasovitim studiom Wisseloord, a ishod se, što vrijedi i za prethodna dva ostvarenja, mjerio (u) superlativima - produkcijska bomba fantastičnih sviračkih osobina, imena Driven To Tears, nastala je za vrijeme američke koncertne promocije ploče Reggata de Blanc (1980) i Stingov je stihovni prvijenac empatičnog i socijalnog pedigrea, potpisan nakon viđenih uvjeta života povelikog broja gladne djece Afrike.
Veliko autorovo srce vremenom je bivalo i veće, a naočigled je bujala i sviračka karizma trojice novovalnih jazz/reggae/dub originala.

"What's to become of our world
Who knows what to do"

BITTER TEARS - INXS (1990)

Gorke suze osim australskog banda liti će i roniti prebahati sindikalisti zagrebačkih gradskih tvrtki zapeli u mulju štrajka, okrenuvši guzicu ostalim žiteljima glavnoga grada. No kako ne vrijede biti u istoj rečenici sa odličnim pop-rock šmekerima Michaela Hutchencea, neka ostanu tek gore spomenuti, dok nastavljam hvaliti grupu izuzetnih osobina i trijumfalnih glazbenih epizoda.
Ništa komplicirano, a opet odlično svirački predstavljeno i produkcijski maestralno omeđeno, dakle vrijedno svih hvalospjeva poput većine materijala sa vrlo uspješnog albuma X (1990), sedmoga po redu iz bogate diskografije sastava. Hutchence je savršeno čisto pjevao i sjajno naglašavao posebno zadnje slogove, a izvrsnije od studijskog zapisa zvuči koncertni sa londonskog Wembleya (živi album Live Baby Live iz 1991.). Slušajte i uživajte, dečki su prezentirali moć sa svih strana i iz svog raspoloživog instrumentarija.

TEARS DRY ON THEIR OWN - Amy Winehouse (2006)

Sjeti li se još tko genijalne pjevačice za kojom je zbilja trebalo pustiti suzu?
Dojma sam da je glazbi dala znatno više negoli je zauzvrat dobila i zaslužila, jer takav čaroban vokal pojavi se toliko rijetko, te smatram da zadugo neće isplivati netko sličan da popuni odavno već upražnjeno mjesto.
Jer Amy osim što je fenomenalno koristila svoj glas kao instrument, sjajno je i skladala, a u predmetnoj pjesmi veličala je genij Marvina Gayea i Tammi Terrell gotovo identičnom akordnom koncepcijom. Ruku na srce, čak i bubanj zvuči kao da je odsviran i produciran u Motownovom studiju 60ih, no i pored sve instrumentalne maestralnosti, visoko se cakli energija i osobitost Amyna glasa.
Fališ curo, jako fališ!

TEARS IN RAIN - Vangelis (1994)

Dok Rutger Hauer monologom kazuje Harrisonu Fordu, ali i svim poklonicima genijalnog Blade Runnera (1982), jednog od najljepših filmova znanstvenofantastičnog žanra, koliko je više čovjek od tko zna kolikog broja njih koji su tog roda, a uistinu ih je teško doživljavati takvima, savršenu zvučnu zavjesu čini Vangelisov instrumental Tears In Rain - čitav soundtrack divno se upario sa atmosferom i poetičnim trenucima Ridleyevog postapokaliptičnog San Francisca i neodvojiva je, zaista jedna od naslovnih uloga mnogima omiljenog filmskog klasika.
Vangelisove klavijature i zvuci budućnosti pripadaju osnovama slušne lirike, a odvojeno ih promatrati od maestralno posloženih Asimovih zakona robotike (premda se u Scottovom djelu radi o replikantima, no koncept je isti) u genijalnom filmu, doista mi djeluje kao odvajanje djeteta od majke.



LONESOME TEARS - Beck (2002)

Vrlo zatvoren i osoban Beckov album Sea Change (2002) definira autora i pjevača majstorom velikih ideja, bujnog senzibiliteta i figure dorasle okrijepiti dušu, pa ako treba i neveselim konotacijama.
Njegova sam publika još od popularnog Mellow Gold (1994) gdje je tvrdio kako je Loser, pa sam ga nastavio pratiti na One Foot In The Grave (također '94) i čudio se kolike kapacitete za premještati folk trenutke u indie i alt-country predjele samo ima; zatim je plivao još čudnijim vodama na Odelay albumu (1996) lomeći valove komercijalnijim stilom, ali je to činio tako smjelo, da su mu gurnuli zasluženi pobjednički pehar u ruke. Da ne nabrajam dalje, redao je Beck Hansen dobra i vrlo dobra ostvarenja i nadalje, a onda se dogodio Sea Change i tu me je osvojio za sva vremena. Zašto? Zato što je hrabro zagrebao po analizi sebe samoga i otkrio koliku moć, snagu i umjetnički diskurs emocije nose, ma kako proporcionalne ili suprotne vedrim stanjima našeg bitka bile.
Je li u tom kupu i samotna Lonesome Tears? Itekako, svaka riječ prije napisana opisuje njen skup tonova, frekvenciju, estetiku i jačinu. Ukupnom dojmu uvelike je pomogao stari Beckov znanac i suradnik, famozni Nigel Godrich.

DON'T CRY NO TEARS - Neil Young and Crazy Horse (1975)

Pored svih Youngovih specifičnosti, za odličnu stvar je trebao tek Franka Sampedra na ritam gitari, Billyja Talbota na basu i Ralpha Molinu na bubnjevima, odnosno savršenu prateću družinu Crazy Horse koja je uz Kanađanina jahala na nekolicini antologijskih albuma.
Zumu (1975) u tom snopu omiljenih ističem nešto češće, a razloge za to imam u 36 i pol minuta trajanja te besprijekorno sazdane ploče. Prljavi i naočiti ton gitare, te bistar ritam , odlike su koje u opsegu glazbenog žanra, možemo ga zvati americana, izuzev od The Banda (a i oni bješe suvremenici starog Shakeya) nisam čuo da je tko bolje odaslao.
Ova pjesma bješe fantastičan početak idealnih proporcija na albumu identičnih osobina - bila je dakle u prvom startnom redu, a znamo da se najbolje rijetko ili nikada ne isture na uvodno mjesto, no rasplakana melodija se svugdje odlično snalazi i najmanje je vjerojatno da je zbog pozicije suzu pustila.

"Old true love ain't too hard to see
Don't cry no tears around me"

TEARDROP - Massive Attack (1998)

Znate li da je u užem izboru za pjevačicu ove izvrsne numere bila upravo Madonna?! Pomalo i iznenađujući podatak, ali da, Andrew Vowles je "čuo" baš nju za mikrofonom, no istinski mi je drago da su ga Del Naja i Grant Marshall preglasali, jer ne mogu zamisliti, naravno sada sa odmakom od gotovo trideset godina od izlaska pjesme sa čarobnog Mezzaninea (1998), da je pjesmu vokalom oplemenio netko tko se ne zove Elizabeth Fraser.
Ostalo je povijest, savršen elektronski/trip-hop biljeg do kojega su Bristolci došli nakon fenomenalnih albuma Blue Lines (1991) i Protection (1994), zaista je optimum optimorum u diskografiji sastava, a predivna Teardrop ukrašena čembalom, meditativnim i duboko osjetilnim iskrama, te naravno fluidno visokim ljepotama u glasu nekadašnje pjevačice Cocteau Twinsa, gotovo su pravilo, a ne fraza pri opisu 90ih kao glazbenog desetljeća koje je pričalo nevjerojatno nam ugodnim jezicima.
A Madonna? Čast gospođi, ali ipak ne bih rekao da zaslužuje pjevati po notama ovog sjajnog banda.

dario b. // 04/10/2026