BOLJ STAR BOLJ NOR?

Zoran Predin je u četvrtak nastupio u zagrebačkoj Tvornici uz prateću grupu The Gypsy Swing Band. Ovaj koncert mariborskog kantautora (koji, čak i ako nije bio za pamćenje), ima velike šanse da bude digitalno "zapamćen" pomoću DVD snimke koja je na njemu napravljena. Naime, Predin je baš ovaj svoj nastup odlučio zabilježiti za vječnost, samo 5 dana nakon što su Majke učinile istu stvar, također u ovom prostoru. Osim toga koncert je uživo prenosio program HRT plus, pa su u njemu već te večeri mogli uživati gledatelji iz cijelog svijeta. Predin je zato na početku uputio pozdrav Australiji, Kanadi, Ljubljani i Mariboru. Pretpostavljam da time nije htio reći da su Hrvatska i Slovenija u zadnje vrijeme na različitim kontinentima.

Za neupućene, Zoran Predin je, po svoj prilici najvažnije ime slovenske glazbene scene, barem što se tiče glazbe koja se drži u blizini pop i rock izričaja. Početkom osamdesetih je zainteresirao javnost za sebe djelovanjem kroz rock grupu Lačni Franz, a početkom devedesetih započeo uspješnu solo karijeru koja je, osim kretanjem pop-rock tračnicama, obilježena i glazbenim stilovima kao što su francuska šansona i gypsy swing. Predinova samostalna diskografija mi je dobro poznata, ona iz perioda Lačnog Franza već nešto slabije, a na toj činjenici moram "zahvaliti" diskografskoj kući "Helidon", koja nikako da učini dostupnim albume snimljene u tom razdoblju. Nažalost, čak ni kompilacija nema u prodaji, što je stvarno tragično s obzirom da se radi o jednoj od najboljih rock grupa bivše države.

Predinovu karijeru obilježava zanimljiva postupna transformacija od gnjevnog buntovnika koji je gotovo pankerskom žestinom pljuvao po lažnim vrijednostima i licemjerju socijalističkog sustava do uglađenog, romantičnog šarmera koji po profilu publike koju danas uspijeva zainteresirati može ponijeti titulu "štajerskog Balaševića". (Predin se našalio s tim svojim romantičarskim imidžem, spominjući kako je ove godine propustio da u Zagrebu odsvira koncert za Valentinovo, Osmi mart i Dan majki, pa ovaj dan proglašava Danom "fanica" Boška Petrovića). S tom konstatacijom ne mislim dakako ništa negativno, baš naprotiv, mislim da je Predin jedan od rijetkih koji su svoju karijeru u njezinoj poodmakloj fazi uspjeli revitalizirati korištenjem raznolikih glazbenih stilova i djelomičnom promjenom pojavnosti, koja je rezultirala privlačenjem sasvim nove publike.

Nije razlika isključivo u imidžu i glazbenom pravcu kojeg Predin slijedi, nego i u načinu razmišljanja kojeg propagira u svojim kasnijim pjesmama. Koncert je uključivao i dvije pjesme koje bi se mogle nazvati manifestom takvog "zrelog" Zorana Predina koji hegelovski zaključuje da je "svoboda v spoznanju nujnosti" ("sloboda u spoznaji nužnosti") i u prihvaćanju pozicije obiteljskog čovjeka, koji odustaje od "hirova mladosti". Prva od tih pjesama je "Brez golobčka ni Benetk" ("Bez goluba nema Venecije") u kojoj svoju bračnu vjernost stavlja nasuprot likova kao što su "ostareli maturanti, pol stoletja mladi fanti, konzervirani galebi, kazanove po potrebi" koji nisu spremni prihvatiti neizbježan protok vremena i smiješno pokušavaju zadržati mladost na životu. Druga je "Bolj star bolj nor" ("Što stariji to luđi") u kojoj duhovito opisuje muškarca u "krizi srednjih let" koji svoju frustraciju ulaska u novu životnu dob liječi bungee jumpingom, raftingom i novostvorenim interesom "za modo in za jazz balet" . Tu se Predin pokazuje kao zastupnik pomalo konzervativnog pristupa prema ponašanju kakvo se očekuje od čovjeka u godinama. Ali u redu, kakav god svjetonazor da propagira, barem to radi sa šarmom, smislom za humor i "poetskom kompetencijom".

Najveći Predinov problem u probijanju na prostore van Slovenije je naravno uvijek bio jezik. Na početku karijere je donio odluku da tekstove svojih pjesama piše na materinjem slovenskom, a ne na hrvatskom ili srpskom, kao što je to činila većina manje hrabrih kolega sa slovenske glazbene scene. Zauzvrat mu je "nagrada" bila izostanak masovne uspješnosti njegove glazbe na prostoru tadašnje Jugoslavije. Međutim, mislim da je Predin tim beskompromisnim potezom izrazito popularizirao slovenski jezik i ljepotu njegovog izričaja među ne baš tako rijetkim zanesenjacima, koji su ozbiljnije zainteresirani za glazbu i kojima prvotna jezična prepreka nije bila dovoljna da ih zaustavi u buđenju ljubavi prema Predinovoj muzici i poeziji. Osobno sam svoje prve susrete sa "slovenščinom" imao preko pjesama Lačnog Franza, a ta prva znanja stečena na taj način zadnjih godina upotpunjavam gledanjem slovenske državne televizije čiji se kanali mogu pratiti u zapadnim dijelovima Zagreba.

S obzirom na prethodno rečeno, nije teško za zaključiti da nisam baš preveliki ljubitelj prevođenja Predinovih pjesama na hrvatski, kako je to napravljeno na albumu "Za šaku ljubavi" (2007.), gdje su nove verzije njegovih pjesama u "kroatiziranim" varijantama pjevale zvijezde hrvatske estrade. Premda je posao prevođenja najvećim dijelom obavio stari "meštar" Arsen Dedić (koji, doduše, nije više u formi u kakvoj je bio nekad), pjesme su prepjevom na hrvatski izgubile velik dio svoje ljepote, a često zvuče "isforsirano", kao da se pod svaku cijenu probalo prevesti neprevodivo i to na način koji nije u duhu hrvatskog jezika.

Ovaj koncert, kojem sam nekidan prisustvovao, je srećom bio u priličnoj mjeri pošteđen tih novih verzija, vjerojatno ponajviše zato što se nije uspjelo osigurati gostovanje Gibonnija, Massima i drugih koji su ih pjevali na albumu. Jedino je Aki Rahimovski došao da otpjeva pjesmu "Vilenjak" (u originalu "Ne mine niti dan"), prekrasnu pjesmu o Zoranovom pokojnom ocu, koja je u verziji pjevača pokojnog "Parnog valjka" izgubila svoju čar. Ipak, bilo mi je drago na pozornici zajedno vidjeti ovu dvojicu ljudi koji su prije dvadeset godina zajedno pjevali najljepšu pjesmu slovensko-hrvatskog prijateljstva "Anja" (refren je išao otprilike: "Daj saberi se, zar ne znaš ljubav ima isti jezik za sve, dok ćeš me ljubiti ja ću ti jodlati…").

Koncertu je prisustvovala uglavnom sredovječna publika, prosjek godina je vjerojatno bio negdje oko trideset i koje, potpuno su izostali "ilegalni pubertetniki", kako Predin u jednoj pjesmi zove tinejdžersku populaciju. Atmosfera je bila poprilično "kazališna", a takav oblik ponašanja je bio i sugeriran posjetiocima jer su po cijelom podiju dvorane bile raspoređene stolice.

Što se glazbenog aspekta tiče, činilo mi se da je sve na visokoj razini. The Gypsy Swing Band se sastoji od nekoliko glazbenika koji su uobičajeni Predinovi suradnici; njegov sin Rok na ritam gitari, Igor Bezget na solo gitari (impresivni gitaristički "brzoprstić", Predin je komentirao da vatrogasci uvijek zahtijevaju da u njegovoj blizini bude aparat za gašenje požara), Gašpar Bertoncelj na bubnju s "metlicom" i na kontrabasu Nikola Matošič. U pozadini su se nalazile dvije "backing-vokalistice". Uvaženi gosti su bili trubač Izidor Leitinger i legendarni zagrebački vibrafonist Boško Petrović, koji je svojim doprinosom "obojio" neke Predinove pjesme na jedan sasvim novi način.

Ozvučenje mi se činilo bolje nego na koncertu Jure Stublića prije dvadesetak dana, premda je činjenica da Tvornica nikako ne može zamijeniti mali klupski prostor kakav je KSET, u kojem sam prije devet godina gledao Predina oplemenjenog istim ("romskim") glazbenim okruženjem, samo što je prateći band tada bio Mar Django Quartet. Gledao sam ga i u Tvornici prije šest godina. Taj put je "u điru" bio glazbeni izričaj nešto bliži rocku i "električnoj" glazbi uopće (prateća grupa sastavljena od pretežno istih glazbenika kao danas, zvala se Orkester Adijo pamet), ali ipak sa nagnućem prema "akustici". Propustio sam koncertnu fazu povratka čistom rocku uz grupu "Žive legende". Predin se sada opet vratio gypsy swingu.

Na osnovi tih nekoliko koncertnih susreta s Predinom mogu ustvrditi da je dobar pjevač, siguran u svoje glasovne mogućnosti. Prateće grupe su uvijek bile na visini zadatka, a često možda i iznad te visine. Najveći je problem u predvidljivom izboru pjesama koje se izvodi, kao i izostanku nekih ponajboljih. "Ne mi dihat za ovratnik", "Včasih kak pajac kriči", "Naj ti poljub nariše ustnice", "Na svoji strani" i neke druge nisam nikad uspio čuti uživo, dok se određene pjesme redovito ponavljaju. Ne znam da li je repertoar u doba koncertiranja sa Živim legendama bio bitno drukčiji, ali čisto sumnjam.

Drugi problem je vezan uz Predinovu ambiciju da koncerte oživi "balaševićevskim" "stand-up" komičarskim pristupom, koji bi trebao biti nadopuna onom glazbenom aspektu koncerta. Premda je izrazito šarmantan i ima određene kvalitete kad je u pitanju komunikacija s publikom, ima velikih problema s pričanjem viceva. To očito nije područje na kojem je jak, premda mu i to djelomično opraštam zbog činjenice da mu se sigurno u tako osjetljivoj formi teško izražavati na hrvatskom jeziku, na kojem se uvijek obraća publici tijekom zagrebačkih nastupa. Ali je zbilja neoprostiva stvar da mu je repertoar dosjetki vrlo oskudan. Na ovom koncertu se, srećom, ograničio uglavnom na kratke duhovite komentare, koji su uglavnom bili uspješni, a ispričao je samo jedan pravi vic, ali je taj isti ispričao i na onom koncertu kojeg sam gledao prije šest, a bogami i na onom prije devet godina (!). Inače prilično "masan" vic ispričan u maniri Đimija Stanića o slonu i onoj stvari koja mu visi između nogu, a nije rep. Neću ga sad ovdje prepričavati, pođite na sljedeći Predinov koncert pa ćete ga sigurno čuti.

Izbor pjesama na ovom koncertu se, kao što je bilo i očekivano, sastojao ponajviše od autorskih pjesama iz kasnije faze karijere (neke napisane na hrvatskom, neke na slovenskom), kao što su "Lepa ko ti pride", "Za šaku ljubavi", "Osoba A" i "Ljubimec iz omare", šansonjerskih hitova "La vie en rose" i "Natacha" (Predin je izvrstan u izvođenju pjesama na stranim jezicima kao što su francuski i engleski), a svoje je mjesto dobio i prepjev sovjetske pjesme "Katjuša". Prateća vokalistica Julija je dobila zadatak da otpjeva Zoranovu pjesmu koja je u Hrvatskoj bila hit za žensku grupu E.N.I.,"Traži se dečko" (u slovenskom originalu "Strup za punce"). Izvedena je bila i pjesma "Alfa mužjak" koja ismijava nekog slovenskog političara (možda Janeza Janšu, ali ne bih se u to zakleo).

Tek pri kraju dvosatnog koncerta su zablistale njegove najbolje pjesme, nastale u doba Lačnog Franza. Prva u toj seriji je bila izvedena pjesma "Zarjavele trobente", neodoljivo melodiozna pjesma slatkog ugođaja i gorke tematike koju bih mogao pjevušiti od jutra do mraka. U pjesmi akrobat Franz u zraku ispušta svoju partnericu Lizu i nakon što ugleda njene beživotne oči kako ga promatraju odozdo s parketa, poželi da ju probudi zvuk zarđalih cirkuskih truba. Zatim je uslijedio "Praslovan" i nezaboravni refren "Kdo je tebe praslovan plavati učil, da si preplaval tisto rusko reko in se v mojih genih naselil?" ("Tko je tebe, praslavenu, učio plivati, da bi preplivao onu rusku rijeku i naselio se u mojim genima?" ). Vrhunac koncerta je, kao i uvijek, bila pjesma "Čakaj me", priča o mladiću koji odlazi na odsluženje vojnog roka i na stanici pred polazak moli svoju dragu da ga čeka kad se vrati. Na kraju je izvedena pjesma "Mentol bombon" koja dočarava dane kad su jugoslavenski "dileri" bombonima (onim običnim, a ne tabletomanskim) u Mađarskoj bili obilno nagrađivani ( "Mentol bombon je put do srca naše Ilonke…" kako kaže pjesma).

Definitivni završetak koncerta je bilo "a capella" izvođenje pjesme "Vužgi", zamišljeno kao kompliment Zagrepčanima. Ta je pjesma očito odigrala onu ulogu koju na Predinovim koncertima u Sloveniji ima "Zdravljica", uglazbljena varijanta Prešernovih stihova, koju se obično izvodi na kraju koncerta. U Zagrebu "Zdravljica", koja je inače slovenska himna (jedino nisam siguran da li baš u ovoj verziji koju izvodi Predin), nije baš bila prikladan završetak s obzirom da su Hrvatska i Slovenija opterećene "zemljovidima slatkih rana", da parafraziram jednu Predinovu pjesmu. Ovom slovenskom kantautoru se mora priznati da svojim nastupima liječi te rane, onoliko koliko je to moguće od strane umjetnika.

Ne mogu reći da smatram kako je Predin "bolj star bolj nor", u smislu da bi bio sve bolji s godinama, ali njegovi koncerti uvijek zadržavaju određenu razinu kvalitete ispod koje ne idu, pa možda i određenu predvidljivost njegovih nastupa (barem što se tiče izbora pjesama i viceva) treba shvatiti kao djelovanje iskusnog, zrelog čovjeka koji više ne eksperimentira nego igra na sigurno, jer zna koja je dobitna kombinacija.

vjexi // 20/04/2008