Da je Manu Chao rasprodao Pulsku Arenu više nije nikakva novost i ispričavam se što je trebalo proći toliko vremena kako bi sažela dojmove u jedan smisleni tekst ali događaji koji su prethodili samom koncertu učinili su da na sam spomen toga dana krenem neurotično pričati o tome kako sam zapela u koloni ispred Pule, ostala bez photo pass-a, imala problema sa aparatom te jedva ušla u arenu, na ulazu br 2 ostala okružena nekim zagrebačkim alkoholiziranim dvomentrašima kojima je bilo iznimno zabavno gurat se i pritom svima u blizini poderat torbe/majice.... ali na obostrano zadovoljstvo pokušat ću zanemariti sve te ''problemčiće'' na koje sam nailazila.

Pri ulasku u Pulu osjećala se ''dobra vibra'' u zraku. Grupice ljudi raspoređene u hladu u okolici Arene vrijeme su kratile pjevajući i prazneći boce (kako to već obično biva) a oni manje sretniji, ilitiga oni koji nisu na vrijeme kupili karte, za komadić papira nudili su i po 700 kuna što nije za čuditi se jer s obzirom na dosadašnje susrete sa Manu Chaom nije bilo teško za pogoditi kako nas čeka odlična zabava. Pred šest godina Manu je upriličio pravu fiestu na Zagrebačkoj Šalati a sada se vratio sa svojim Radio Bemba Sound System-om i opet rasplesao desetak tisuća ljudi. Iako je prava veselica krenula već sa odličnim Gustafima, riječima se neda opisati euforija koja je nastala stupanjem Manua na scenu! Odavno usvojene riječi pjesama i neskrivanje političkih stavova i uvjerenja iznova su izazivale pljesak u redovima publike a kada je nakon (više od) dva sata svemu došao kraj, niti dva bisa nisu utišala klicanja: ''We wont more!!!''

I iako bi sada mogli analizirati svaku pjesmu posebice smatram kako to nije bitno jer ovog izvođača treba doživjeti uživo a ne putem prepričavanja. Stoga svi vi koji niste prisustovali ovome koncertu držite palčeve da se Manu opet vrati u naše krajeve.

jadranka // 20/07/2008