Drugi dan festivala Jelen Pivo Live bio je još topliji od prethodnog, ako je to ikako moguće. Beograd je disao na škrge, a čak se i Dunav povukao iz svog tijeka ostavivši nasukane nebrojene splavi poput Letnje šikare gdje sam očajnički pokušavao pronaći osvježenje u vidu hlada i nebrojenih rundi coca cole te u ugodnom društvu ekipe iz Nežnog Dalibora. Kako smo čekali da vrućina koliko toliko splasne, na Taš smo stigli prekasno da vidimo prva dva benda večeri, Strip i Shiroko, ali jebiga, kolateralne žrtve...Koliko sam čuo, imali su solidne nastupe ali pred manje ljudi nego što ih stane u poljski wc. Šteta.

Nešto malo više ljudi podržalo je Majke kojima je ovo bio prvi nastup u Beogradu još od davne 1989., a nekako sumnjam da se itko od ljudi u publici sjećao te svirke. Tada su Majke nastupile kao perjanica bujajuće domaće garažne rock scene a danas su hard rock/blues bend s nekoliko sjajnih glazbenika ali i problematičnim pjevačem. Bare je, da ga jebeš, najslabija karika u Majkama danas i vjerovatno bi ga Danijela Trbović prvog izbacila u istoimenom kvizu: nekad moćan glas pretvorio se u nesuvislo meketanje neutješne koze kojoj su upravo odveli dvoje jarića. Tamne cvike i ego trip rock stara izlizane su spike, ali karizma je još uvijek tu a i energiji koncerta nema se što prigovoriti. Reakcija publike također je bila iznenađujuća: nakon što su otišli s bine odsviravši "Ja sam budućnost" grozdovi klinaca nahrupili su prema ogradi vičući "Hoćemo još!", tako da se bend vratio na stage i odsvirao svoju himnu "Iz sve snage", ali u znatno usporenijoj verziji što je, zajedno s Baretovim zaboravljanjem teksta, tu legendarnu stvar lišilo magije koju je nekoć imala. Nastup Majki bio je kratak, tek nešto više od pola sata, no odlična reakcija publike pokazuje da su sazreli uvjeti da Majke uskoro održe samostalan koncert u Srbiji u nekom prostoru za 400-500 ljudi.

Disciplina kičme nastupila je sljedeća i moram priznati da su me iznenadili snažnim, moćnim zvukom i energičnošću nastupa. Iako sam ih gledao par tjedana ranije u Osijeku na Panonnian Challengeu i ovdje su manje-više ponovili tamošnju set listu, odličan razglas Jelen Piva bacio je novo svjetlo na njihovu sirovu, bučnu i distorziranu drum'n'bass svirku. Iako im je bilo dodijeljeno oko 45 minuta, bend je binu uzurpirao sat i 15 minuta predstavivši sve faze rada, od starih klasika poput "Svi za mnom" i "Da li ti znaš za neki drugi ritam", preko engleske faze benda ("I've Got Those Technicolor Eyes" i "Oh Why") do pjesama s posljednjeg albuma ("Bunt", "Neko mora to da spreči", "Čovek koji ne nosi sat"). Savršeno precizna međuigra Kojinog Rickenbakera i bubnjara Buce stvara snažnu, pulsirajuću ritam sekciju koja prosto tjera na ples, no u sredini nastupa poprilično su udavili svojim repetitivnim funky ritmovima, da bi pred sam kraj opet digli atmosferu uz "Betmen Mandrak Fantom" i odličan Kojin surf rock solo na basu te na bisu u pjesmi "Buka u modi". Predug nastup koji bi bio odličan da je trajao negdje oko sat vremena i bez engleskih izdrkavanja, ali drago mi je vidjeti da su Koja, Manja i Buca u odličnoj formi. Ne znam jeste li gledali Lemoneadse u Zagrebu na Rokaj Festu prije dva mjeseca, no ako jeste tada ste nazočili neviđeno dosadnom nastupu koji je u meni ubio lijepo mišljenje koje sam imao o njima. Njihov subotnji koncert donio je neke dobre i neke loše vijesti: dobra je ta da je lider benda Evan Dando bio vrlo dobro raspoložen, nasmijan i spreman na zajebanciju za razliku od preko-kurca odrađene zagrebačke tezge, no loše vijesti su očajno loš zvuk, Dandovi problemi s grlom na koje se više puta tijekom nastupa žalio te neprofesionalan nastup benda s novim bubnjarem (P. David Hazel) dok je basist Vess Von Ruthenberg navodno svirao na posuđenom instrumentu što možda donekle objašnjava nesigurnost i neuvježbanost.

Sama set lista bila je slična onoj zagrebačkoj, dakle gotovo cijeli "It's A Shame About Ray" album, ali unatoč raspoloženom Dandu i očiglednom trudu cijelog benda, svirka je bila daleko od idealne. Distorzija na sve strane, ispadanje iz ritma, krčanje basa...Na trenutke su mi djelovali čak kao totalni diletanti, kao neki demo bend koji izvodi obrade Lemonheadsa, i to ne osobito dobro. Negdje oko sredine koncerta Dando je ostao sam na bini s akustičnom gitarom i izveo je pet pjesama, uključujući divne "Big Gay Heart", "I Walk The Line" i za kraj "Outdoor Type", i taj dio nastupa ostao mi je u najboljem sjećanju jer je jedini put tijekom nastupa sve sjelo na svoje mjesto: samo glas i gitara, bez zbunjujuće distorzije. Zapravo, taj njegov folkie nastup nekako je djelovao vrlo prikladno jer je Evan nosio majicu kultnih folk trubadura The Flying Burrito Brothers. Bend se ponovo okupio nakon tog akustičnog seta ali su nakon samo dvije pjesme napustili binu, nekako u žurbi, kao da su i sami bili nezadovoljni i razočarani. Šteta. Limunove glave donekle su isprale gorak ukus u mojim ustima od Rokaj Festa, ali još uvijek čekam njihov pošten nastup na kome će bend biti uvježban, frontmen raspoložen a zvuk kvalitetan. Dobro, možda tražim previše, ne moš' imat' i ovce i novce, he he he...
Da je drugi dan festivala bio znatno slabije posjećen od prvog posvjedočila je i činjenica što sam se nakon fotkanja iz nultog reda sjurio u publiku i došao do prvog reda bez problema, guranja i laktarenja. Oko mene je bilo dosta mladih curica, što je na koncertima Lemonheadsa vjerojatno uobičajena pojava, ali i nekoliko mladolikih fašistoida, budućih nacija, koji su cijelo vrijeme vrijeđali Evana nazivajući ga pederčinom i smećem i zazivajući Caneta. A Cane i ekipa iz Partibrejkersa odužili su im se (i ne samo njima) nastupom koji je bio sušta suprotnost Lemonheadsovom: nabrijan, energičan, vibrantan, uz zborno pjevanje i šutku u prvim redovima koji su se odjednom popunili sumnjivim mačoidima dok su se zgodne curice, osjetivši valjda da se vjetrovi mijenjaju, povukle u sigurnije predjele odostraga...
Brejkersi su također imali problema sa zvukom, posebice u prvih nekoliko pjesama, a protiv njih je radila i činjenica da su imali zamjenskog basista jer im je regularni basist na neki volšeban način uspio slomiti obje ruke te je do daljnjega unavailable, ali ovaj nastup pretvorio se u trijumf Brejkersa. I to ne zbog set liste koja je uključivala malo starih favorita i malo pjesama s posljednjeg albuma "Sloboda ili ništa". Ne čak ni zbog jako dobre ali ne i izvanredne svirke (ja sam ih gledao barem pet-šest puta u boljem izdanju), ne čak ni zbog Canetovog podilaženja maloljetnim delikventima u publici i ciničnim opaskama upućenima Vip loži ("VIP? Vidi pičke!"). Ne, ovo je bio velik koncert zato što je definitivno ustoličio Partibrejkerse kao centralno ime srpske (mainstream) rock scene, uz Van Gogh. Oni su danas institucija, ikone rocka u naših susjeda, što objašnjava idolatriju koju publika osjeća prema njima i potvrđuje ispravnost odluke organizatora festivala da oni budu headlineri, a Lemonheadsi na neki način njihova predgrupa. A to je velika stvar za bilo koji bend... Suma sumarum, ovogodišnji Jelen Pivo Live imao je bolji line-up, bolje vrijeme, satnicu koja se poštovala skoro točno u minutu (a koncerti su morali završiti do ponoći što je ostavljalo dosta vremena za uživanje u porocima Beograda) te vrlo ljubazno osoblje. Problemi sa zvukom ostaju, problem je i loša ponuda pića (samo pivo i voda, i to samo obična, nije bilo čak ni mineralne), koplja će se lomiti i oko toga je li Taš pravi prostor za ovakav festival, no čini se kako je Jelen Pivo na najboljem putu da se upiše u knjigu velikih europskih festivala, nešto što Beogradu očajnički treba jer su baš gadno ljubomorni na EXIT. Ja osobno sljedeće godine očekujem još više jakih imena, po mogućnosti aktualnih (i Stooges i Lemonheads i Dinosauri ipak su bendovi iz nekih drugih, davno prohujalih epoha).
Lijepo je bilo ove godine u Beogradu. Vidimo se i sljedeće godine, naravno!

Limunoglavi Hadžo

hadžo // 13/09/2008