Postoji na svijetu nekoliko desetaka bandova koji zaslužuju biti strpani u vremensku kapsulu, da odole zubu vremena i zakopani u zemlji sačekaju buduća pokoljenja te im promijene sliku o čovječanstvu. O, vidi ovo, iako su bili previše ozbiljni znali su se i oni zajebavat! Šta je ovo? NoMeansNo, šta je to, dođavola? Čekaj, ima još, gle Hanson Brothers! Ma vidi ti ovih kretenskih faca! Gle ovu budalu s maskom!....Odmah kad bi ih Hansone pustili u zvučnike, začulo bi se: O, jebote, pa ovo je dobro! Stvarno su se znali zajebavat na svoj račun (misli se na čovječanstvo općenito,), šteta samo što su sve svoje snage koristili da bi proizvodili atomske bombe. Ali dosta zajebancije. Ovo je ozbiljna recenzija! Tkogod je iole slušao NoMeansNo, zna da iza njihovih ozbiljnih, mračnjačkih i ispovjednih lica zapravo čuče nestašni dječaci spremni na lokanje piva, gledanje hokeja te pravljenje pizdarija, a nose ime Hanson Brothers. Zaživjeli su kao zasebni likovi još tamo osamdesetih, i tada su svirali obrade Ramonesa, sprdajući se sa stereotipom kanadskih seljačina kojima su na pameti samo hokej, pivo i žene. U početku su bili samo usputna zajebancija, odmor od ozbiljnih tema o kakvima je pjevao NMN, no, kad je tadašnji gitarist Andy Kerr emigrirao u Nizozemsku, i kad im se pridružio Tom (Holliston, sadašnji gitarist, op.a., koji je poslije postao aktivni član NMN) Hanson Bros počinju živjeti svoj život . I tada izlazi prvi pravi album Hanson Brothersa, pod imenom "Gross MIsconduct". Otada pa do danas HAnsoni izdaju još četiri albuma, jedan EP i čitavo čudo singlova, a imaju i zasebne turneje koje nemaju veze s onima od NMN. Image retardiranih Kanađana koji briju na pivo, hokej i žene je u međuvremenu evoluirao u pravi teatar, pa sad imaju minijaturne igrokaze između pjesama koji najčešće završavaju sa "Shut up, dumbass!" A od braće Wright se niti ne može očekivati ništa drugo osim da rasturaju, doduše, ponešto promijenjenih uloga. John je bubnjeve i bermude zamijenio mikrofonom, kožnom jaknom, poderanim riflama i naočalama s debelim crnim okvirom, a Rob je ostao na basu, samo što je potpuno neprepoznatljiv pod hokejaškom maskom na kojoj piše "DUMB". Za bubnjem sjedi čupavi maestralni luđak Mike Branum iz Freak Accidenta, a neizbježni Tom Holliston koji neodoljivo sliči na Antu Perkovića s viškom sjedih, je, naravno, na gitari.

Nema se kod Hansona šta pametno reći. Preočito je da su nastali na Ramonesima. Treba li uopće spomenuti da im svaka pjesma (čak i one sporije) započinju sa "One-Two-Three-Four!", da svaka traje dvije i pol minute, da John hotimično loše kopira Joeyjeve kretnje i njegov stil pjevanja, i da su si dali umjetnička imena Johnny, Robby, Tommy i Mikey, baš kao i njihovi idoli? Iako im se tu i tamo im se zalomi kakav matematički minimalizam koji bi bolje prošao na "Ausfahrt" od NoMeansNoa, (be)smisao je isti. Hansoni su zapravo jedna bagra koja se dobro zajebava. Prolijevaju pivom sebe i publiku, kopaju nos, pokazuju srednji prst i sviraju genijalne retardirane pjesmice poput minimalističke ode pivu "We're Brewin!", melodične "The Hockey Song" ili ljubavne srcedrapateljne "Danielle", a sve to zvuči baš kao da NMN svira Ramonese.. Što znači da je u KSET-u baš tada falilo Velebitsko iz staklenih boca. Što znači da sam trebao biti barem jedno desetak godina mlađi da mogu radit stage diving i imat dovoljno kondicije da se mogu naguravat sa svim onim žilavim klincima u prvom redu. Što znači....Jebiga, mogao bih tako do jutra.

Mogao bih se diviti njihovoj mladenačkoj energiji uprkos njihovoj dobi, mogao bih nadrobiti tone beskorisnih riječi o njihovom sviračkom umijeću, moga bih raspravljati o tome kako nema puno bandova koji sebi mogu dopustiti trpanje piva publici u usta, no to ništa neće reći o doživljaju koji stvaraju uživo. Svi oni koji se osjećaju mladima trebali bi doći, maznuti nekoliko pivčuga i priglupo mlatarati glavom i pjevati u koru s Hansonima: "Good old Hockey Game, it's the best game you can name..."

Uglavnom, da rezimiram. Braća Wright i dalje ostaju ono najbolje od rock'n'rolla što je Kanada dala svijetu (dobro, i pivo), i drago bi nam bilo kad bi bar još desetak godina nastavili svoj pobjednički niz od barem jednog koncerta godišnje u Zagrebu. Kao Hansoni ili kao NMN nije više ni bitno. Samo nek se pojave i nek drndaju, kad im tako dobro ide.

djole // 24/10/2008