Najtoplije se izvinjavam svekolikom pučanstvu što kasnim s recenzijom no, morao sam čekati da se slegnu emocije poslije koncerta. Ipak je u pitanu Boban Marković, čovjek koji je uz Bregovića, predstavio ciganske trubače svijetu. Ali na stranu to što je Boban blizak s Bregom, na stranu to što je band dobitnik tri glavne nagrade na Trubačkom Saboru u Guči ("Zlatna Truba", "Najbolji Orkestar" i posebice "Prva Truba" koja se smatra najvrjednijom nagradom među muzičarima), na stranu i to što se pojavljuju po kojekakvim dokumentarcima i što se hvale sa suradnjama sa svjetskim imenima, Bobanovi su momci i dalje sinonim za tulumčinu, cepanje, šizenje, ludu kuću, dernek, i…..dobro, shvatili ste. Orkestar broji 12 članova, između ostalog i tri bubnjara (tapan, tarabuka i smanjeni set standardnih bubnjeva), te jaku trubačku ritam sekciju, koja nemilosrdno pumpa ekstatičke basove u vaša jadna ušesa. Tu sviračku mašineriju predvode dva genijalna luđaka, otac i sin, obojica talentirani muzičari, ali svaki na svoj način. Boban ima uhu mio i prepoznatljiv glas koji je trademark njegovog orkestra, a mladi Marko svira tu trubu kao da je dušu vragu prodao, što bi se praktički i moglo reći, jer kruži priča da je prije nego što ga je otac regrutirao svirao čak po 10 sati dnevno. Dečko ima jedva dvadeset godina a već je potpuno posjeduje na način kakav Satriani ili Vai posjeduju gitare. Premda je čitav band žestok i matematički točan, većina očiju iz publike, pogotovo ženskog dijela, je bila uprta u crnomanjastog stasitog i dugokosog mladog Roma,. Nadam se samo da mu slava neće pojesti pamet (čitaj alkohol, droga i žene) prije nego dosegne svoj vrhunac.

Vrlo brzo, nakon što krene svirka, nećete ni primjetiti da Markovići s lakoćom kroz trube provlače latino, jazz, funky, ska i još sijaset različitih ritmo locoa. Obuzet će vas ekstaza i htjeli-ne htjeli, odnosno pili-ne pili začas će vam se ruke naći u zraku. Nema tih usta koja se na Bobanovu koncertu neće otvoriti na ono sudbonosno pijano "joj-joj, joj-joj", nema te ženske persone koja neće zavrpoljiti trbušćićem na "Magiju", a na kraju krajeva, ne postoji ni alkohol koji je dovoljno dobar za ovu ludu kuću. Markovići nisu ovdje došli da bi namjestili osmijeh, pokazali svježe bijele zube, zasukali rukave i pokazali zlatne narukvice, oni su došli da vas temeljito prodrmaju i navuku vama osmijeh na lice. Malo je profesionalaca koji imaju milijune kilometara u nogama, desetine suradnji s poznatim licima iz glazbenog biznisa, i nekolicinu prestižnih nagrada a da se za njih može reći da stvaraju prisan odnos s publikom i još pritom rasturaju klub do temelja. I u svemu tome, ostaju svoji i nedirnuti zahtjevima tržišta u kojoj svaki muzičar romskog porijekla mora biti u "belo odelo" i imati zlatan zub. Markovići nemaju niti jedno od toga, a opet su deset puta uvjerljiviiji, stvarniji i luđi od svih kopija koje nameće Europa. Konačno rivali dostojni rumunjskih kraljeva Fanfare Ciocarlia. Bravo!
Zašto, o zašto sutra nije nedjelja, nego glupi, dosadni i radni utorak?

djole // 31/10/2008