Queen nisam nikad gledao uživo. Jebiga, u vrijeme njihove posljednje turneje "The Magic", 1986.-'87. godine imao sam 15 godina, premlad i presiromašan da bi me starci mogli poslati na neku od velikih svjetskih pozornica. Kao utjeha ostao mi je album "Live at Wembley" i pripadajuća video kaseta koja je bend predstavila na vrhuncu svoje karijere.

Ali onda je opaka boleština učinila svoje i Freddie nas je 1991. prerano napustio i činilo se da je to to što se grupe Queen tiče. Ljudi inače nemaju običaj uskrsavati iz mrtvih, osim tamo nekog lika koji se zvao Isus ali čije je uskrsnuće odrađeno pod sumnjivim okolnostima pa nije završilo u Ginesovoj knjizi rekorda kao priznat rezultat. Ali, nakon hrpe greatest hits izdanja i prvih mjesta na top listama, uz svakodnevno vrćenje na radiju, preostali članovi benda odlučili su se ponovno aktivirati. Zapravo, dvojica od njih, gitarist Brian May i bubnjar Roger Taylor, dok se basist John Deacon odlučio penzionirati. Freddieja se iz opravdanih razloga nije ni pitalo.

A baš je pitanje vokala ono tricky pitanje jer njegov je vokal bio zaštitni znak benda. Ono što je na prvi pogled izgledalo kao nekoliko povremenih svirki s bivšim pjevačem bendova Free i Bad Company, Paulom Rodgersom, pretvorilo se izgleda u dugoročnije rješenje: prvo smo imali live album prije par godina, ove godine novo studijsko izdanje a evo i svjetska turneja. U sklopu koje su došli u Beograd. Pa, kad već nisam imao prilike gledati bend onda kada je trebalo, odlučio sam to učiniti sada. Upregao sam metromobil i zaputio se put istoka.

U beogradsku Arenu stigao sam točno na vrijeme, što zahvaljujući kasnom polasku iz Osijeka (zatrpali me prevoditeljski rokovi, jebiga), što drakonskim pretresima na granici (šifra: Pukanić) a što pokušajima pronalaženja parkirnog mjesta u blizini Arene a ne na njenom parkiralištu u želji da izbjegnem vratolomije izlaska s parkirališta u nepreglednim kolonama. Nepreglednih kolona na kraju ipak nije bilo, jer je Arena bila fino popunjena, ali ne puna, što inače i nije lako napraviti - koliko vi znate bendova koji mogu dovući dvadesetak tisuća ljudi na jedan koncert? Puna dvorana sigurno bi bila impresivan prizor, ovako vas više može impresionirati sama veličina tog betonskog giganta kojega međutim ni čarobnjak Merlin, da dubi na svojoj sivoj bradurini, ne bi uspio ozvučiti kako valja.

Na moje veliko zaprepaštenje (ali i velike rijeke ljudi koja je još ulazila u Arenu) koncert je počeo točno na vrijeme, u 21 h. Tako se to radi vani i bilo bi lijepo da ovaj krasan običaj uvedu i naši bendovi. Par minuta iza 21 h dvoranom se prolomio intro u pjesmu "The Cosmos Rocks" praćen grmljavinom i nizom eksplozija koje su se lijepo vidjele na velikom i odličnom video zidu iznad bine nakon čega se na pozornicu popela vesela ekipa: Brain May na gitari, u bijeloj košulji koja mu je jednako važan trademark koliko i duga kovrčava kosurina, John Taylor s fejkerskim tamnim cvikama, Danny Miranda kao zamjena za Deacona te Rodgers koji je odmah počeo s animiranjem publike tijekom žestoke uvodne "Hammer To Fall".

Osnovno pitanje: koliko Rodgers uopće može zamijeniti Freddieja na bini, može se odgovoriti na sljedeći način: ne može, ali čovjek to niti ne pokušava. Svjesni da je Mercury nezamjenjiv i kao vokal i kao frontmen, bend i novi vokal odlučili su zatomiti teatralnost i bombastičnost koja je krasila Queen u njihovim najboljim danima i zamijeniti ju jednostavnijim, down-to-Earth konceptom velikog rock koncerta sa solidnim ali očajno nekarizmatičnim pjevačem i nepreglednim nizom hitova. Rodgers čak nije ni bio na bini cijelo vrijeme koncerta: stekao sam dojam da je on ipak samo gost ove proslave u čast velikog pokojnog majstora, a tome u prilog govori i činjenica da se na cijeloj set listi jedva našlo mjesta za tri pjesme iz njegovog back kataloga: "Seagull" (odsvirana na akustičnoj gitari" i "Bad Company" (na ogromnom pianu) iz pjesmarice istoimene grupe te "All Right Now" od Free na bisu kada je cijela Arena pjevala s njim. Možda bi najbolje bilo reći kako je Rodgers pjevač s grupom Queen, a ne pjevač grupe Queen. Uostalom, tako piše i na plakatima.

Rodgers je dobar hard rock/blues pjevač izražajnog vokala ali nisam siguran koliko on odgovara pjesmama Queena koje su postale klasici baš zbog prenaglašenog, narcisoidnog Freediejevog vokala i isto takve pojave. I dok se Freddie poput pauna šepurio i paradirao najvećim svjetskim pozornicama, Rodgers onako sitan, neugledan i neobrijan prije podsjeća na pjevača iz obližnjeg puba koji se pridružio ekipi nakon par Guinessa previše. "Radio Ga-Ga" ili "We Are The Champions" pokazale su se i u Rodgersovoj verziji kao nezaobilazne rock'n'roll himne, no tu treba dodati i prepoznatljivo udaranje rukama cijele dvorane na prvoj, odnosno zborno pjevanje na potonjoj pjesmi, dok su recimo "I Want It All" ili "I Want to Break Free" dosta izgubile na uvjerljivosti jednostavno zato što je Rodgers, valjda ponesen odličnom reakcijom u dvorani, na trenutak poželjeo biti Freddie. Ne treba mu zamjeriti. Novije skladbe s povratničkog albuma "The Cosmos Rocks" otpjevane su uvjerljivo i uživo, iako je problem njihova slaba kvaliteta i neinventivnost (možda s izuzetkom popičnog prvog singla "C-lebrity"), no to je ipak neka druga priča. U ovakvoj galeriji hitova trebalo je tu i tamo dati publici razlog da ode na wc ili do šanka po cugu ili jednostavno da se skulira, a tu funkciju "downera" odradile su, eto, pjesme s posljednjeg albuma.

Zvijezda večeri ipak je bio Brian May koji se jako dobro zabavljao i ako je ovo i bila tezga, po njemu se to nije dalo zaključiti. Rodgers se morao potruditi da animira publiku, dok je May to činio naizgled bez ikakvog napora, njegove pirotehničke sposobnosti na gitari došle su do izražaja već na samom početku na starim favoritima "Fat Bottomed Girls" i "Tie Your Mother Down", no jedan od vrhunaca koncerta bilo je kada je ostao sam na bini, sjeo na stolicu s akustičnom gitarom i otpjevao predivnu baladu "Love of my Life" koju je posvetio "prijatelju koji večeras nije mogao biti s nama". Mislim, čovjek ovo radi iz večeri u večeri diljem svijeta ali to radi s toliko iskrenosti i duše da vam knedla zastane u grlu. Nažalost, njegove ekshibicije ponekad pređu u nepotrebno izdrkavanje, kao na 15-minutnom gitarističkom solu koji se pretvorio u isprazno virtuozno šarafljenje neviđenih razmjera. Kao da sam na fuckin' Pink Floydovom koncertu, još mi samo fale leteće svinje na bini! Iskreno mislim da su takve solaže dio rock povijesti i da im je mjesto u muzejima, negdje pored ostataka spiljskih ljudi i srednjevjekovnih dvoraca, a ne u 2008. godini, no ako ništa drugo to je meni dalo priliku za odlazak do jednog od brojnih šankova.

I Taylor je imao svoje vokalne točke, punih 15 minuta bina je bila njegova tijekom kojih je kompetentno i uvjerljivo otpjevao "I'm In Love With My Car", "A Kind of Magic" I "Say it's not True" s novog albuma. I on je imao svoj drum solo set, kao i Danny Miranda bas točku, prvo tijekom izvedbe velikog hita "Another One Bites The Dust" te potom s Taylorom na električnom kontrabasu gdje je ovaj potonji bubnjarskim palicama lupao po žicama taktove legendarne "Under Pressure". Koja je izostala iz set liste kao i "Killer Queen", "Somebody to Love" ili "Breakthru" ali ne možeš sve imati. Da se napravi popis hitova Queena koji nisu izvedeni te večeri dobili bismo strašnu set listu koja bi bez jebemti mogla zasjeniti veliku većinu classic rock bendova iz prošlih epoha koji poput žohara i danas pužu po pozornicama diljem svijeta prodajući ljudima nostalgična prisjećanja na bolje jučer.

Kad se na video wallu pojavio pokojni Freedie i kad je krenuo uvod u najveći hit benda "Bohemain Rhapsody" koncert je još jednom doživio onaj katarzični, magični trenutak. Iako je bend oduvijek prilikom izvedbe te pjesme koristio video projekcije iz spota (posebice za srednji dio), tada si znao da će za par trenutaka lik koji je tu stvar otpjevao istrčati pred tebe u veliki završni čin, dok smo u Areni svi bili svjesni kako je ovo samo podsjećanje na velikog pjevača i šoumena koji danas, budimo iskreni, ipak nedostaje bendu.

Gledajte, nije ovo bio loš koncert ni u kojem pogledu. Od velike bine s dugom rampom koja se usijecala duboko u publiku i na kojoj su se održali neki od najdojmljivijih trenutaka koncerta, preko sjajne rasvjete i raspoložene publike, Beograd je doživio spektakl kakav na ove prostore dođe svake prijestupne godine, ako i tada. Skoro dva sata i 20 minuta rock'n'roll spektakla koji po svojim gabaritima teško da može ikoga razočarati, ali i dalje ostaje velika rupa nastala smrću originalnog pjevača. Jer, instrumentaliste možete zamijeniti, ali pjevača, pogotovo onog koji je ostavio takav pečat svojim pjesmama, nikako. I zato konačna ocjena ovog koncerta ovisi o tome kakav vam je bio motiv dolaska na njega: ako ste se htjeli samo zabaviti i raspjevati uz hitove velikog benda odsvirane od strane sjajnih glazbenika, ovo je bio dobar izbor, ali ako ste htjeli vidjeti sjaj i bljesak izvorne "kraljice" koju ste voljeli i obožavali nekada, onda je ovo bio razočaravajuće skroman nastup matorih rockera koji su mogli (možda i trebali) okačiti gitare i palice o klin i početi se baviti pametnijim stvarima u životu.

Što se mene tiče, eto, gledao sam Queen, 20 godina prekasno ali jebiga. I još jedno ime sam skinuo s popisa bendova koje sam mislio da nikada više neću vidjeti uživo. Ali, najiskrenije, nisam siguran da ću ikada više otići pogledati ovu reinkarnaciju benda. Queen su meni danas relikvija prošlosti i uz toliko mnogo novih i atraktivnih imena koja dolaze do nas (i nadam se da će nastaviti dolaziti), ovakve repete ne tražim.

Ovo je i dalje kraljica, nema dvojbe oko toga, ali već je odavno izgubila krunu...

Neokrunjeni Hadžo

hadžo // 04/11/2008