Natjeravam se bičem i ognjem da konačno napišem taj nesretni Kries, vjerojatno zato što sam se jednako natjerao da odem gledati i sam koncert. Imalo je to veze i s lijenošću, ali ne onom ničim izazvanom, već onom koja nastaje uslijed popijenog alkohola prethodnu večer i prekomjernog bavljenja tjelovježbom prije koncerta. Pomnožimo li to još s kojekakvim privatnim faktorima i dobit ćemo milijun razloga zašto ne ići na koncert ako vrijeme nije za to. No, zadatak se mora obaviti, pa taman padale sjekire, drveće i šipke za ražanj.

Kries, melem za uši glazbenim kritičarima, etnolozima i folkloristima te pijanim studentima te večeri je napravio pravu zumbu za staro i mlado. Uvodni dio koncerta, na koji sam zakasnio, započeo je bajkovitim, uspavljujućim ambijentalama nastalim u pećinama i šumama podno Dinarida gdje još caruju Domaći, Bijesovi i kojekakvi drugi duhovi iz prošlosti. Mojmir, valjda i sam sin šumskih bića , obučen u pitoresknu narodnu nošnju , stoji za mikrofonom, i poput slavenskog šamana širi ruke mantrajući drevne stihove. I sve bi to bilo odlično i atmosferično, kad ne bi bilo pijanih studenata koji prolijevaju pivo ili kad bi barem prigušili blješteći light show koji ubija mističnu atmosferu.

Dalek su put prevalili Kries, nekadašnji Legen koji su u nedostatku sredstava pravili pjesme s beatovima i sampleovima, a jeftini spotovi im se vrtjeli na Hit Depou i plijenili pozornost mojih mladih ušesa svojim mističnim zvukovima krstivši se žanrom "etno". Danas Legena više nema, a nema bogami ni Hit Depoa, ali zato se etno umjesto da dostojanstveno prdne u fenjer širi svijetom, tiho ulazi u žanrove gdje ga nikad nije bilo i masno zarađuje. Ne može se reći da Kries imaju para, ali su zasigurno jedan od traženijih etno (bljak!) proizvoda s ovih prostora. Skužili i oni da veselica prodaje priču, pa su zato malo iskoračili iz okvira svojih mizarovski mističnih napjeva. S ritam mašina prešli su na standardnu kombinaciju gitara-bas-bubanj oplemenjen setom čak i nama egzoičnih instrumenata. Tu su lijerica, trožičani instrument nalik guslama, gajde, diple i neizostavne djembe, dakle, vrlo šaroliko i neobično.

Drugi dio koncerata ticao se pijanih studenata, studentica i svega pijanog općenito. Kries su krenuli sa dobitnim setom dinaridskih poskočica. Pijana raja je skakala i trpala se pivom, kritičari i folkloristi su stajali sa strane i cupkali, a meni se iskreno, više sviđao onaj atmosferični dio gdje su šume i polja i Domaći i Bijesovi. Premda će se većina ljudi koja je tada bila tamo zakuniti da je Zumba bila žestoka, ja ću reći da je Zumba bila prečista i preispolirana, po meni daleko od one prave i iskonske o kojoj je Mojmir pričao u jednom intervjuu. Da sam kojim slučajem Francuz i da sam se zadesio na nekom etno-festivalu u poljima Provanse, mogu se kladiti da bi Kries dobrano uzdrmao moje francusko dupe. No, eto, Francuz nisam, etno-freak još manje, pa mi je Kries, kao Hrvatu koji često pohodi KSET, bio samo ugodno zabavan. Tako da sam se pridružio kritičarima i folkloristima u pozadini i pustio raju da se veseli.

I tako, "odmetnuti šumski čovjek" Mojmir i njegova družina nisu razočarali, ali nisu ni iznenadili. Je li tome razlog moj kronični umor toga dana ili jednostavno opća bezvoljnost, ne znam. No, ako je band tako dobar kao što se priča, mora razdrmati i mrtve a ne samo umorne i bezvoljne. Ipak, jablanu Mojmiru kao frontmanu, bih svejedno stisnuo ruku, jer se u svakom trenutku čini poput nekog ludog Potjeha iz staroslavenskih priča.

djole // 11/03/2009