Zanimljivost koju sam saznao pripremajući se napisati ovaj raport jest
da kalifornijski band RHCP nije sastavljen od kalifornijskih
federalnih državljana. To nekako i priliči slici o Kaliforniji kao
zemlji doseljenika, kako za vrijeme Zlatne groznice, kako i trenutno
procesom melting pot-a. Slično kao nekad pioniri na ruti 66, Vojvođani
su se uspjeli dokotrljati u Boogaloo ravno autocestom bratstva i
jedinstva, današnjom trasom A3 Lipovac-Zagreb. Dakle, znam sav
itinerar ovog glazbenog pohoda, jedino nisam siguran oko njihovih
očekivanja uoči boogaluške publike. Gotovo popunjen Boogić, a to je
idealna brojka koja ostavlja životni prostor dovoljan za plesanje i
disanje, bila je hiper, retro i proaktivna, baš kak priliči
grožnjičavoj subotnjoj večeri.

Počelo se sa retro dijelom. Pjesme s prvih albuma, još neetablirane
grupacije pod kodnim imenom Feferoni, pokazivali su još uvijek nezreo
stupanj razvoja u odnosu na ono što su nam do danas ostavili kao
otadžbinu. Tribute band promovirao je taj prvotni rad institucije RHCP
u blagom svjetlu i tonu, dopuštajući nama dovoljno vremena i prostora
za nadolazeće hitove koji počinju nicati iz pupova Majčino mlijeko,
Seksualna magija šećera u krvi, te najkomercijalnije izdanice,
Kalifornikacije. Proaktivnost članova band-a bila je stalno prisutna. Pjevač, za kojeg
sam čuo da je novi, reklo bi se da je nastariji, koliko se prirodno i
pretjerano iskusno ponašao na bini. Njegov je lik Kiedisa prvotno bio
obučen u Indijanera s 'gromnim tipa meksičkim šeširom. Naš Kiedis imao
je solo dionicu usred koncerta, dok su članovi benda preoblačili
uniforme. Imao je neku svoju spravicu koja je snimala i ponavljala
zvuk, tako je on komotno eksperimentirao dodavanjem različitih mikseva
i ukratko, na kraju stvorio vlastitu stvar. Dakako, popraćeno to
bijaše zasluženim pljeskom i vriskom, djelomično od muške, a
djelomično od ženske publike. Kasnije se i on ide preobući pa tako
dolazi u najnovijem Kiedisovom ruhu, crna uniforma s tamno-crvenom
kravatom, analogno spotu Danni California kada se iz ere u eru
promjene stil i odjevni predmeti koje nose članovi. Zaključno, pjevač
je majstorski odradio Kiedisa kao glavnog prokuratora Čilijevaca, a
nismo mu ni zamjerili kad je Snagu jednakosti otpjevao čitajući iz
knjige. Da, pače, ispade to i simpatično od ovog hiperaktivnog
Tribute-ovca.

Gitara je bio lud također, malo je govorio, što je i priličilo gitari,
n' međutim bio je suvokal Anthonyju, a od RHCP-a nas je odmorio
intermezzom How deep is your love, koju je zaista dobro odvježbao, jer
inače bi mu se smijali dok pjeva visoke dionice. Svaka mu dala čast. U
njegove kostime spadaju nago tijelo, a kasnije je bilo hladnije jer su
ugasili grijanje, pa je obukao legendarnu Friuscantovu crveno-kariranu
košulju (nije za zamijeniti sa grunge-oblekom). Basist je isto ličio na Flea. Mali, savitljivi, pogotovo kasnije kad
je navukao let3ovski kostim s kosturom. Svi koji su te noći imali
priliku koristiti opciju rentgenskog promatranja koju neki posjeduju u
hipotalamusu malog mozga, mogli su predočiti si ovo Flea-ovo također
legendarno odijelo.

Bubnjar nije ličio na Chad-a ali trudio se pa ću i njega nagraditi
jednim retkom ovog raporta.

Svirali su doz'' dugo. Ne vjerujem da su ikome ostali dužni, premda
nikad nemreš odsvirati sve hitove, naročito kad se radi o Instituciji
toga razmjera. Tribute band je bio dosljedna kopija, a pokazali su
inovacije (hvale pogotovo našem Anthony Kiedisu) koje rijetko
susrećemo u bend-ovima s ovih prostora, a sigurno ih ne očekujemo kod
bendova specijaliziranih za obrađivanje već odrađenih glazbenih jutara
tla.

Red hot chillipeppers zasigurno imaju mnogo bendova koji žive na
njihovoj slavnoj grbači. Nazivi variraju od Funky Monks, Blood Sugar,
Pepperoni, i sličnih varijacija tipa Red not chili peppers i Blood hot
silli feckers. Po tom bi uzoru Real tribute mogao uvesti živopisniji
naziv tipa Truly real tribute i sl. Na svemu ostalome ne moraju raditi jer su fakat predobri.

marin // 30/03/2009