4.po redu open air koji je do sada imao nazivnik VipInMusic, od ove godine postao je T-Mobile InMusic Fest. Prisjetimo se, startao je 2006. kada su u toku dva dana na zagrebačkom SRC-u Šalata glavne zvijezde bili Franz Ferdinand i Morrissey, a 2007. se pretvorio u veliki dvodnevni open-air happening na Otoku hrvatske mladeži na Jarunu gdje se održao po treći puta. Budući da se promijenio glavni sponzor, došlo je i do šireg obujma i kapaciteta samog festivala s otvaranjem treće velike Tuborg Green pozornice na kojoj su nastupali isključivo heavy-metal izvođači što je potez dostojan svake pohvale. Uz to, bila su postavljena još dva velika šatora (Radio 101 stage i Night stage) gdje su oni pravi nastupi startali duboko iza ponoći kada su programi na tri velike pozornice bili završeni. Shodno tome, organizator se pobrinuo da satnice svih izvođača uskladi tako da se barem donekle mogu pratiti svi koncerti, te je i u toku samih predviđenih vremenskih termina došlo do pomakivanja pojedinih nastupa upravo zbog toga da se nastupi na jednoj pozornici ne poklapaju s onima na ostale dvije. Tako se nesmetano moglo popratiti najmanje po pola sata svakog nastupa, mada sam ja neke nažalost, odnosno na uštrb nekih meni važnih koncerata morao propustiti ili ih pogledati tek na par minuta... Glavni izvođači su dobili zavidnu minutažu koja se kretala negdje oko 90-tak minuta, te je svaki od headlinera nesmetano imao priliku izvesti kompletan cjelovečerni koncert kakve gotovo uobičavaju održavati u svojim solo nastupima. Za razliku od njih, oni prvi izvođači koji su otvarali programe su zavisno o rejtingu dobili tajming od nekih 30-45 minuta što je bilo sasvim dovoljno za početno zagrijavanje. U samom organizacijskom pogledu čitava infrastruktura je besprijekorno funkcionirala od tehničara, roadija, zaštitarske službe, hitne pomoći (koja čini mi se i nije imala nekakvog osobitog angažmana), do nekih 20-tak šankova s pićem i hranom, te popratnih punktova na kojima su se kupovali bonovi i festivalski suveniri, a za medije je bio posebno uređen omanji press-centar u kojima se mogla besplatno dobiti cuga (doduše sokovi i mineralna voda), a i slobodno napuniti mobitel. I ono što je također važno, nije bilo kiše, mada je prvog dana debelo mirisalo na opasni pljusak. Što se tiče publike, po mojoj slobodnoj procijeni bila je daleko veća posjećenost nego lani, djelomično zaslugom otvaranja heavy-metal pozornice koja, nadam se, neće ostati zabilježena kao eksperimentalna igra samo jedne sezone. Pa tko zna, možda u skoroj budućnosti na njoj zasviraju AC/DC, Machine Head, Tool... a o Metallici i Iron Maiden moglo bi se razmišljati kao headlinerima na glavnoj i najvećoj T-Mobile pozornici, mada osobno sumnjam da bi onaj prostor zadovoljio kapacitet publike od nekih 20-30 tisuća ljudi koliko otprilike u nekim minimalnim proporcijama iznosi interes za ovakve zvijezde.

Jedino što je ponekad 'zasmetalo' jest poprilična udaljenost od glavne T-Mobile do metal Tuborg Green pozornice od nekih 300-400 metara, pa se tokom ova dva dana prohodalo i po 10-tak km šetkarajući od pozornice do pozornice. Osim što se potrošila i enormna svota novaca, ako ništa drugo, mogla se skinuti i poneka kila...

Dan prvi, 24.VI 2009., srijeda

Prema predviđenom programu, prvi su startali metalci na Tuborg Green pozornici oko 17 h i taman kad se počela skupljati publika koja je doduše još uvijek bila na žustrom probijanju kroz sveopću gradsku gužvu (kući s posla i trk na Jarun), izašli su domaći IGUT. Već sam izvadio digitalac da ih poslikam, no na polovici prve pjesme su morali prekinuti nastup jer je dojavljeno da se termin pomiče za nekih pola sata. Zato sam pohitao do glavne T-Mobile bine gdje su već uvelike prašili CRNO TRŽIŠTE, hard rock kvintet iz Đakova. Imaju autorske pjesme s tekstovima na hrvatskom jeziku i kreću se otprilike na onom teritoriju između starih Divljih jagoda i Opće opasnosti, no bili su prestatični za svoj temperamentni bajkerski rock zvuk.

Nokia-stage je startao s nastupom AFION koji su ipak stavljeni prerano, no u odnosu na ostatak programa, drugačije se izgleda nije niti mogao sastaviti koncept izvođača. Premda su djelomično bili hendikepirani sa odazivom od nekih stotinjak ljudi, Afion su besprijekorno odigrali nezahvalnu ulogu predgrupe isprepličući skladbe sa svoja dva albuma "Afion" i "Čudni svati". Ipak, u nekim drugim okolnostima (primjerice na solo koncertima), ovaj vrsni etno sastav okuplja daleko brojniju publiku. Potom smo skoknuli do metal Tuborg Green pozornice gdje su Igut već završili svoj nastup, tako da ih nažalost nisam stigao pogledati. Na pozornici su već bili MACHINE INSUFFICIENCY, žestoki domaći metalcore kvartet sa energičnim frontmenom, a u međuvremenu se počelo šuškati da su jedni od headlinera, američki Hatebreed zaglavili na granici, te da je pitanje hoće li na vrijeme stići na svirku zbog čega se termin na ovoj bini znatno pomaknuo...

Na glavnoj T-Mobile pozornici su svoj dio repertoara već izvodili zagrebački indie-rockeri SCROLL koji su mahom svirali dobar dio kompozicija s debi albuma "Poultry" objavljenog 2008. za novu zg indie-etiketu Ephenty Records, mada je tu bilo i nekih novih kompozicija koje pripremaju za naredni album. Oni su svoj nastup izborili preko glasanja putem oficijelne T-Mobile InMusic web-stranice, te su se vrlo dobro pripremili mada je odaziv publike na njihov nastup bio poprilično mršav. Ljudi su tek počeli pristizati u većim kontigentima i kao što je to običaj, prvo su se kupovali bonovi, pa se malo cugnulo, a onda krenulo u obilazak terena i provjeru gdje, što i kako. I onda iznenada, ko' iz topa odjednom se ispred Nokia pozornice okupilo tisuću-dvije ljudi, te je krenula prva veselica sa KAWASAKI 3P. Tomfa i ekipa su izašli u proširenoj postavi (2 gitare, bubnjevi, bas i 3 duhača), te su svojih sat i kusur vremena pretvorili u pravu punk-rock/ska feštu na kojoj se pogalo, skakalo, plesalo i skandiralo. Redali su se hitovi "Ja nikad nisam bio riba", "Indijanac", "Mali medo", "Mate Parlov", "Kžnp", "Vuk"..., a kada su izvodili urnebesni hit "Puta madre", svi su skrušeno kleknuli na koljena zahtjevajući i od publike da učine isto. Naravno, bilo je tu i prizivanja Boška Balabana, a i urnebesnih zafrkancija na račun evergreena Steve Wondera "I just call to say I love you" koju su emitirali kao sampliranu revijalnu matricu na što je Tomfa izveo zafrkantski perverzni tekst "Anđelko ja te volim" sa završnicom u punk formatu. Pravi kasnopopodnevni dernek! Tek tada se osjetilo pravo festivalsko okružje, pa su i riječki sympho/gothic metalci ASHES YOU LEAVE imali sasvim solidnu posjećenost na Tuborg Green pozornici. Nastupili su kao sedmerac u kojeg je uključena djevojka na violini i klavijaturist koji njihovom zvuku donose mračan, letargičan i prilično trom (nije doom) metal ugođaj koji podsjeća na Nightwish. Njihova pjevačica ima veoma dobar vokal, no nekako su djelovali kao da su tek na običnoj tonskoj probi. Kada sam se vratio do glavne T-Mobile pozornice, naprosto nisam mogao vjerovati da se za nekih pola sata okupilo već 5-6-7 tisuća ljudi. Nastupala je sladunjava pop zvijezda LILY ALLEN koja je dobila strahovitu medijsku pažnju prijenosom na satelitskom HTV programu, no na mene nije ostavila osobiti utisak. To je obična pop glazba koja provlači neke određene paralele sa nekadašnjim mainstream zvijezdama poput Smokie i Bay City Rollers s ponešto prizvuka tipičnog za primjerice moderni San Remo profil. Uz velike hitove "Fuck you", "Smile" i onaj country-pop "It's not fair" koji se tih dana do besvijesti vrtio po hrvatskom eteru, ona je pridobila zaista impozantnu količinu publike. Prateći sastav je bio klasičan (bas, klavijature, gitara i bubnjevi), sasvim zadovoljavajućih tehničkih mogućnosti, te premda ne poznajem opus sladunjave Lily, nisam baš siguran da je ovo bio dovoljno kvalitetan i jak repertoar za gotovo sat i pol programa koliko ga je dobila na ovome festivalu, pa je play-listu upotpunila sa više jadnim nego smiješnim obradama Kaiser Chiefs "Oh my God" i Britney Spears "Womanizer". Nekako su sve to premršave pjesmice i stekao se dojam da bi na godinu u ovakvom pop fahu daleko bolje funkcionirale Adele, Duffy, Rihanna, a naravno i Amy Winehouse. Kako god, oni koji je obožavaju došli su na svoje. Već se počeo spuštati prvi sumrak, pa kako nisam nikako želio propustiti prvi i možda za ubuduće jedini nastup Kraftwerk u Hrvatskoj, nažalost sam morao propustiti ROKIU TRAORE, osebujnu world-music blues/soul/gospel kantautoricu iz Malija. Kada sam poslije čuo od nekih mojih kolega od pera da je održala odličan koncert, bilo mi je žao što sam dobar dio vremena potrošio na ovu malu trbušastu Lily. Po gotovo predviđenoj satnici s tek 15-tak minuta zakašnjenja, oko 21h su startali KRAFTWERK na glavnoj T-Mobile pozornici. Zastor je bio spušten, te se počelo sa vokodiranim glasom Ralf Huttera koji je pozdravio 'ladies and gentlemen welcome to electronic music show' nakon čega je krenuo "Man machine". Zavjesa se podigla (razdvojila), te se ukazala ova četvorka na svojim minimalističkim laptop mašinerijama. Kao što je njihov običaj, nemaju nikakav klasičan kontakt s publikom, već putem svojih sjajno kreiranih vizualizacija na ogromnom ekranu uvode audijenciju u svoj duboki glazbeni prostor. Potom su odmah izveli singl "Expo 2000" u čudnoj novoj verziji, te su uslijedili "Home computer" i stari singl "Tour de France" kojeg su u drugom dijelu adaptirali u varijanti istoimenog "Tour De France Soundtrack" albuma iz 2003. Na isti album su se osvrnuli kroz temu "Vitamin", a onda su trip-putovanje nastavili sa skraćenom, desetminutnom "Autobahn". Bilo je komično gledati i slušati komentare indie-rock/brit-pop publike koja je ubijala vrijeme čekajući nastup njujorških Yeah Yeah Yeahs na susjednom stageu kada su počeli prvi taktovi "Computer love". Pljuštale su izjave 'čovječe, pa ovi nam sviraju obradu Coldplay', 'kakva je ovo kuruza od glazbe', 'ovo je grozna koma'... Ha-ha-ha! Tja, ne znaju malci tko su i šta su Kraftwerk. Nakon njihovog najvećeg hita "The model" (uz komentare 'ovo su maznuli od Steve Albinija i Big Black, jebo vas takav band'), uslijedilo je veliko iznenađenje u obliku "Showroom dummies", pretečom EBM-a, čiju je završnicu Hutter otpjevao na hrvatskom jeziku! Kroz čitav nastup imali su sjajne vizualizacije, a osobito frapantne su bile na "Radioactivity" sa razbijanjem atomske jezgre i ispisanim tekstom da je 1,5 kg plutonija dovoljno za nuklearnu bombu, te navođenjem
'Černobil, Harrisburg, Hiroshima'. Prvi dio koncerta okončali su sa još jednim finim trip-putovanjem "Trans Europe express" nakon čega se spustio zastor, te je dobar dio publike mislio da je došao kraj koncerta i svršetak njihovim hladnim elektronskim mukama, pa se odmah pohitalo poput raspamećenog krda na nastup Yeah Yeah Yeahs da se zauzmu što bolje pozicije. Tim bolje, pa sam uspio dosegnuti do jedno 10-15-og reda u publici i nesmetano gledati nastavak. Kao izvjesnu pauzu, Kraftwerk su zamijenile njihove poznate lutke-roboti koji su tokom čitave skladbe "The robots" gestikulirale rukama, nakon čega se ponovno spustio zastor. Još dobar dio publike je mislio da je ovo konačan završetak koncerta, te se gledalište još ponešto ispraznilo, no ostalo je još barem 3-4 tisuće ljudi. Potom se Kraftwerk ponovno vraćaju, ovaj puta u crno-zelenim florescentnim 3D-web odijelima i kreću sa "Numbers", ultimativnom skladbom koja je ustoličila cijeli elektronski, hip-hop, electro-funk i breakdance svijet. Naravno, skladbu su miksali sa temom "Computer world", a pred sam kraj su ponovno otišli na "Tour De France Soundtrack" album izvevši "Aerodynamic". Kao posljednju temu ostavili su "Boing boom tschak/ Music non-stop" u kojoj su periodično, jedan po jedan odlazili sa scene s dubokim naklonom u samom kutu pozornice ostavivši na kraju Ralf Huttera samog za mašinerijom. On je još neko vrijeme izvodio finiš skladbe koji se poslije protegnuo u samplirani minimalistički efekt, te je uz ogromni aplauz napustio binu. Nikada do sada nisam Kraftwerk gledao uživo (izuzev video i DVD snimaka), no ovaj nastup ništa bitno ne zaostaje od onoga što se može vidjeti na "Minimum - Maximum" live DVD-u. Sve je tu toliko precizno uzajamno povezano od duboke plesne elektronske glazbe i sjajnih vizualizacija da jednostavno oduzima dah. Zvuk im je toliko čist, kompaktan i kristalno jasan kao da slušate njihov rad u Kling-Klang studiju, te se zaista ne sjećam da sam ikada čuo ovakvo savršenstvo tona na živim koncertima bez obzira na glazbene žanrove. Premda su od njihovih epohalno važnih albuma protekla 3 puna desetljeća i od one čuvene četvorke je ostao samo Hutter, večeras su skladbama pridodali nove aranžmane i nove zvučno-tonske oblike s kojima njihova glazba još uvijek ne pokazuje nikakvu dozu ovremešenosti. Ne zamjeram ljudima koji su očekivali tko zna šta od ovog nastupa jer ih ne razumiju što oni globalno i glazbeno predstavljaju, no oni koji su ih odgledali od A do Ž svakako su uživali u ovom glazbeno-vizualnom performansu koji je bez ikakve sumnje bio kreativni vrhunac čitavog T-Mobile InMusic festivala. Možda su stoga mogli festivalu u čast izvesti "The telephone call"... Pun izuzetnih dojmova nakon Kraftwerk koji su mi definitivno napunili baterije i ispunili sva očekivanja, više me gotovo ništa nije moglo osobito impresionirati, te sam otišao da ispratim završnicu koncerta YEAH YEAH YEAHS. Na žalost, dočekalo me prilično razočaranje u obliku patetične pop skladbice "Date with the night" sa Karen O na čelu, ali po reakcijama mojih kolega koji su ih gledali gotovo u cijelosti, navodno su ostavili sjajan dojam uz prilično loš zvuk i vrlo čudnu play-listu. Početni dio koncerta je navodno bio dosta žestok u garažnom post-punk/new-wave rock stilu, a kasnije su prešli na onu drugu, popističniju synth fazu od albuma "Show Your Bones" (2006) do skladbi s najnovijeg albuma "It's Blitz!" (2009). U nekoj drugoj prilici bi ih rado pogledao, no večeras su mi Kraftwerk bili daleko važniji... E, onda sam otišao do metal Tuborg Green pozornice gdje sam komotno odgledao dobrih pola sata spektakla norveških DIMMU BORGIR. Nažalost, zbog Kraftwerk sam propustio američke Hatebreed... Ispred pozornice je bila velika gužva u kojoj sam se na jedvite jade uspio progurati do prvih desetak metara, ali kasnije sam se morao povući zbog ogromne vrućine. Naime, band ima tri plamteće buktinje u samom dnu pozornice i tri na čelu iz kojih povremeno šiklja vatra u visinu od dobra 2-3 metra. Ne znam kako je to uspjela izdržati publika u prvim redovima, a pogotovo kako to izdrži ovaj opaki sympho black-metal sekstet. Pa oni su udaljeni od tog plamena na jedva pola metra - metar, a kad su oni plamenici izrigavali vatru koja ošine poput toplinskog udara, osjetio sam vrelinu ne samo na licu, nego i na leđima. Prosto je nevjerojatno da se uz ovakvu paklenu pirotehniku ništa ne zapali od one gomile elektronike i platnenih zavjesa... Mora biti da imaju strahovito osposobljenu zaštitnu infrastrukturu. U glazbenom pogledu su strašno moćno dotjerani i ostavili su sjajan tehnički koncizan dojam, osobito gitarist koji je gotovo čitav koncert odsvirao uspravno držeći gitaru na koljenu kao da drži vikinšku sjekiru s dvije oštrice na koljenu. Može mu se samo diviti na ovoj pozi u kojoj besprijekorno vlada gitarom, no kako to podnosi, a da mu ne utrne ruka, to zbilja nemam pojma. Uz klasike poput "Maelstrom Memphisto" i "The serpentine offering" koje su odjeknule vrlo energično sa odličnim feedbackom, jedno od iznenađenja njihove play-liste bila je "Allehelgens" otpjevana na norveškom jeziku. Istetovirani frontmen Shagrath imao je još ponajbolji kontakt s publikom ovog prvog dana i sasvim zasluženo su opravdali poziciju headlinera na ovoj pozornici.

Negdje oko 23 h, počeli su FRANZ FERDINAND na glavnoj T-Mobile pozornici. Nastup su otvorili sa hitom "Do you want to" sa drugog albuma "You Could Have It So Much Better" (2005), a potom su se redali dobro znani hitovi "Michael", "In the dark of matinee", "Take me out", "Walk away"... Lider Alex se očito vrlo dobro pripremio za ovaj nastup, pa se često moglo čuti 'jedan, dva, tri, četiri', 'hvala', a jednom je izjavio prilično tečno na hrvatskom jeziku 'dobro je opet biti u Hrvatska'. Naravno, imali su ogromnu potporu od tko zna koliko tisuća ljudi (navodno je u pretprodaji planulo oko 15.000 ulaznica), a gužva je bila takva da sam hoću-neću koncert morao pratiti s udaljenosti od dobrih 150 metara stajavši tik ispred Night-stage šatre u kojoj se već pomalo prikupljala ekipa za nastup KUD Idijota. A do onih obližnjih šankova bilo je nemoguće doći, pa se po pivo išlo na one koji su udaljeni i po 200-300 metara... Premda je posljednji album Franz Ferdinanda dočekan s priličnom skepsom zbog njihovog synth-pop zvuka i obilate elektronike, večeras su pokazali da su im nove skladbe daleko kompaktnije, bogatije i punije što se tiče žive svirke u odnosu na prva dva izrazito gitaristička post-punk/new wave albuma. Što se zvuka tiče, ovo je nadasve bilo veliko iznenađenje spram onog nastupa 2006. na SRC-u Šalata kada su imali dosta neusklađenih tehničkih ispada. Posebno iznenađenje je bila nova varijanta pjesme "Ulysses", a u nekima su se obilato poslužili elektronskim naslagama i zanimljivim eksperimentima kojima su svoj čitav glazbeni svjetonazor okrenuli ka suptilnom synth-pop/rock izričaju. Tko zna, možda je baš i prethodni nastup Kraftwerka na njih utjecao, pa su se malo više poigrali elektronskim zahvatima... Pred sam kraj izveli su "The fallen" i "Jacqueline", a koncert su okončali s vrlo energičnom izvedbom "This fire". Nema im se zaista što predbaciti, voljeli Franza ili ne, izveli su sjajan koncert u potpunosti pokazavši zašto su najpopularniji škotski i jedan od vodećih britanskih indie-bandova. U ovakvim festivalskim razmjerima, možda veću količinu publike mogli bi u ovom momentu okupiti jedino Radiohead, naravno u otprilike bliskijem indie-fahu. Kako je ponoć već daleko odmakla i stvarao se veliki umor nakon svega onog šetkaranja od pozornice do pozornice, mislio sam barem malo zaviriti pod Radio 101 šatru gdje je nastupao RICHARD DORFMEISTER, no umor je počeo raditi svoje. Tek sam uspio pogledati na par minuta koncert KUD IDIJOTA ispod Night šatora, no tamo se nakon završetka Alexa i ekipe natrpalo toliko ljudi da mi se jednostavno više nije dalo uopće gužvati. Do završetka ranojutarnjeg programa još su nastupili Eddy Ramich & Ras Tweed i DJ Goran Studen, no to su ispratili samo oni najizdržljiviji.

Drugi dan, 25.VI 2009., četvrtak

Budući da je bio praznik, a i organizator je povukao dobar potez da na samom otvaranju drugog dana nastupe Art Brut, već oko 17 h sakupila se solidna količina publike. No, prije ovih otkačenjaka, prvi program je startao na metal Tuborg Green pozornici gdje su nastupili vrlo melodični hrvatski kvartet INCITER. Sviraju tehnički koncizan metal s puno gitarskih baraža u zahtjevnim aranžmanima, a pjevač ima veoma rockerski vokal s tek tu i tamo izletima u grube i opore crustove. Kad sam se dovukao nazad do glavne T-Mobile bine, ART BRUT su već debelo zašli u samu sredinu koncerta, pa sam ostao posve izgubljen u njihovom otkačenom konceptu. Naime, bucmasti frontmen Eddie Argos sa tradicionalnim engleskim pivskim trbušćićem je počeo pričati o umjetnosti seksa, glazbe, arhitekture i kulture, te se spustio među publiku u prve redove i odande na veliko oduševljenje odpjevao "Modern art" podigavši adrenalin prisutne publike koja je pristizala u sve većim i brojnijim kontigentima. Momak je pravi zabavljač, te je svaku skladbu najavljivao s komičnim sadržajem, a nije na odmet spomenuti i da je u svakoj skladbi ponešto izmjenio od stihova prepličući Amsterdam i Zagreb kao njegove najomiljenije destinacije za koncerte. Momci sa gitarama su si dali veliki odušak i tokom čitavog koncerta radili glazbeno-vizualni popodnevni končertino, a bubnjar Mikey Breyer je cijeli nastup odbubnjao stoječki. U tome indie-rock/pop fahu su vrlo otkačen i žestok band, te ne vjerujem da je bilo tko u publici ostao nezadovoljan s njihovim (meni prekratkim) jednosatnim spektaklom. FLESHGOD APOCALYPSE koji su stigli iz Italije imali su sličnu nesreću kao i prethodnog dana bandovi koji su startali u popodnevnim satima, pa ih je ispratila tek šačica ljudi na metal Tuborg Green bini. Okey, svi su mahom čekali Anthrax, no kada su već masno platili festivalske (ili dnevne) ulaznice, prilično je nejasno zašto se najveći dio publike već treću godinu pojavljuje tek oko 20-21 h. Elem, ova talijanska relativno novija, uvjetno rečeno supergrupa sastavljena od članova nekih manje poznatijih metal sastava se vrlo dobro pripremila u svim pogledima, a skoro svaku skladbu su izvodili sa nekim sampliranim uvodom uzetom iz oblasti klasične glazbe na koju su nastavili sa svojim vrlo opakim death-metalom koji se ipak prečesto vrtio u linearnim linijama. Čak su pripremili i specijalan bis za kraj nastupa koji je bio predviđen da rezultira skandiranjem, no odaziv one prorijeđene publike bio je u stilu 'ne da nam se skandirati, neka skandira netko drugi'. Eh, eh, eh... Šteta za ove Talijane, vjerojatno su očekivali pravi turbo-metal feedback, a dobili su frišku figu i nisam baš uvjeren da će im ovaj nastup ostati u pozitivnom sjećanju. Nokia-stage je drugog dana startao sa nastupom LE ZBOR kojeg vodi Lidija Dokuzović, pjevačica iz Afiona. Za razliku od prethodnog dana kada je Afion gledalo tek nekih stotinjak duša, danas se odmah na samom otvaranju sakupilo dvostruko, ako ne i trostruko više ljudi. Ne bih mogao reći da su Le Zbor popularniji od Afiona, ali stekao se dojam da je organizator malo pobrkao 'lončiće'. Le Zbor bi daleko bolje funkcionirao kao primjerice uvertira jučerašnjem popodnevnom zafrkantskom derneku Kawasaki 3P, a Afion narednom Antenatu zbog kojeg se ustvari i počela okupljati reggae-dub/etno škvadra koja otprilike podjednako simpatizira oba banda. Kako god, ovaj 12-to člani ženski acapella zbor pod dirigentskom palicom Lidije izveo je simpatičnih pola sata sastavljenog od jednostavnog repertoara među kojim se pronašlo komičnih obrada poput "Suada", "Po šumama i gorama", "Aj Karmela", "Moj dečko je gay"... Elem, sve same pjesme koje aludiraju na lezbijstvo. Kasnije, kada sam pregledavao fotose, primjetio sam da je u zboru i Eva, ona sjajna psycho gitaristica iz Ž/Buke. Jedan od glavnih bandova tog popodneva je prema očekivanjima trebao biti britanski kvartet EDITORS iz Birminghama, no nekako se njihov nastup sveo na veliki ego-trip lidera Tom Smitha koji je tokom sat i pol nastupa pred gotovo ispunjenom audijencijom ispred T-Mobile pozornice više uživao u promijenama instrumentarija nego li u samom koncertnom umijeću. Skakao je od gitare na synth, pa malo do piana, pa se uhvatio mikrofona kao solo frontmen i pri tome gotovo zaboravio da je ispred njega 5-6 tisuća ljudi. Sve mi se učinilo da je svim silama htio napraviti svoj intimni solo-session u kome će on pokazati sva svoja umijeća izbjegavši nekakvu standarnu play-listu zbog koje su ustvari njihovi vjerni obožavatelji i došli. Mada sam odgledao većinu koncerta s povremenim odlascima na ostale dvije pozornice, nisam primijetio da su se izvodili ultimativni hitovi poput "Munich" i "Blood" s prvog albuma "The Back Room" (2005) ili "Smokers outside the hospital door" s njihovog UK no.1 albuma "An End Has A Start" (2007). Veliki dio repertoara bile su skladbe s tek objavljenog albuma "In This Light And On This Evening" (2009) koji još uopće nije zaživio kod publike, a po onome što se čulo, sve to miriše na križanac starog synth-popa i new-wavea na razmeđi Ultravox i ranih Simple Minds. Jedan gost iz Belgije koji momentalno živi u Istanbulu prokomentirao ih je kao 'jeftina verzija Interpol i dance-rocka '80-tih'. Nije daleko od istine, sve smo to odavno već čuli i vidjeli u daleko boljim i originalnijim varijantama, tako da su Tom & 'izdavači' tog popodneva bili samo blijedi pokušaj retro-insinuacija koje u njihovom slučaju, zasluženo ili ne, imaju stadionske razmjere i fanatičnu hordu obožavatelja. Skakutanjem od pozornice do pozornice, svratio sam ponovno do metal-bine gdje su kvintet RISING DREAM iz Zadra taman okončavali svoj nastup. Došao sam na posljednju skladbu koja je bila odlično izvedena i čini mi se da ovaj band nema apsolutno nikakvih mana da počne sa osvajanjem internacionalnog prostora. S reputacijom kao predgrupa Iron Maiden, album "Failed Apocaylpse" koji je objavljen za Dallas Records mogao bi ih vinuti vrlo visoko na karti heavy-metal svijeta. Pjevač je vrlo energičan, klavijaturist je tu posljednju skladbu izveo gotovo potrgavši instrument poput Keith Emersona, dok momci na žicama neprestano mijenjaju pozicije na pozornici. Tja, šteta što ih nisam uspio uhvatiti u još barem jedno 2-3 skladbe da upotpunim dojam... ANTENAT je svima omiljen band, pa je okupio veliko mnoštvo koje se djelomično zabavljalo i na prethodnom Le Zbor i Editors nastupu. Frontmen Nenad Kovačić je i ovaj puta imao svoj dub/reggae-raggamufin' vokalni show u kojem je ritam sekciju nadopunjavao sa svojim djembama, kvalitetno se otkačio u plesu i po običaju, malo je pjevao, malo skakao, đipao... Bez ikakve sumnje, Antenat je postao enormno popularan band nakon sjajnog albuma "Karavana" s kojeg su izveli dobar dio materijala kojeg su ravnomjerno rasporedili u setovima na hrvatske i engleske tekstove isprepličući i poznate pjesme s prvijenca "Subing". Sekcija je naravno bila kompletna sa klavijaturama i tri duhača, te povremenim udaraljkaškim dionicama na kongama, tarabuki, bongosima... Međutim, budući da sam ih u zadnje dvije godine gledao barem 7-8 puta, pohitao sam do metal-stagea jer mi se na N.E.R.D. i nije baš osobito žurilo. GOD DETHRONED iz Nizozemske su bili barem za mene jedno od otkrića festivalskih imena. Nikada prije ih nisam slušao, a po onome što su izvodili, publika se mogla uvjeriti da je riječ o vrlo kvalitetnom kvartetu koji kombinira cijeli niz metal stilova od melodičnog starog NWOBHM, preko čekičarskih death detalja, žestokog doom-a, progressiva, sve do klasičnog HM-a sa kompaktnom svirkom. Stilski nisu preagresivan band, imaju raznolike aranžmane, a glavni pjevač ponekad osim oporih crustova zapjeva i klasičnim, rockerskim načinom. Također puno pažnje posvećuju gitarskim solo dionicama koje nisu one uobičajene sprinterske skale, već su prostorno melodične i razlivene kroz bogate harmonije koje 'plove'. Osobitost zvuku priododaje gitaristica koja svira na gitari sa 7 žica koja ima posebno naštiman zvuk. Nakon vrlo ugodnog i iznenađujućeg nastupa Nizozemaca, odšetalo se do Nokia-stagea gdje je sa prvim sumrakom startao Francuz SERGENT GARCIA sa proširenim sastavom od nekih desetak glazbenika. Svi oni su mahom multiinstrumentalisti koji su tokom nastupa mijenjali instrumentarij (duhači, harmonika, konge, cajun, klavijature, različite udaraljke...) kojim su bojali svoj lepršavi koloplet latino, salse, reggae, raggamuffin' i karipskog world-music zvuka s kojim su razgalili publiku na ples i ovacije. Osim Garcie koji je povremeno svirao i gitaru, band je imao još dva vodeća solo vokala koji su neprestano animirali publiku, tako da nastup nije padao u elegičnu letargiju koja nama kontinentalcima često stvara temperamentni ugođaj salse i karipskih latino melodija. Što se tiče američkog N.E.R.D.-a iz Virginije, iskreno rečeno, bio sam skeptik jer sam ih već gledao u vrlo lošem hip-hop izdanju. Međutim, Pharell Williams, Chad Hugo i Shay Halley su se opskrbili širom paletom muzičara i nesmetano su prošarali svojim repertoarom sa albuma "In Search Of..." (2001), "Fly Or Die" (2004) i "Seeing Sounds" (2008) uz nekoliko promotivnih izleta u novi album "Sooner Or Later". Počeli su dosta elegično s pop linijama koje su se tokom koncerta pretvarale u sve žešći i nabrijaniji zvuk od dance-pop funka i soula sa finim laid-back pasažima, a kada su počeli sa najvećim hitom "She wants to move" (2004, UK no.5), zahtjevali su od publike da kleknu ili čučnu, međutim što se događalo u parteru, to nisam uspio uočiti jer sam bio primoran čitav koncert odgledati s ogromne udaljenosti zbog izuzetne gužve. U njihovom zvuku pojavilo se i mnoštvo novina koje koketiraju osim sa hip-hop/nu-metalom i sa elektronskim industrialom, reggaeom, d'n'b... u vrlo žestokoj varijanti između Prodigy i Asian Dub Foundation. Kontakt s publikom im je bio odličan, bili su veoma pokretljivi na sceni i s pravom su dokazali da nisu uzalud izabrani kao jedan od headlinera večeri, te bi ih ponovno poželio vidjeti na solo nastupu u nekoj većoj dvorani. Prava poslastica za završetak programa na metal Tuborg-bini bio je nastup starih gostiju, njujorških ANTHRAX koji su okupili zavidno mnoštvo publike. Premda se poprilično uvukla skepsa kod njihovih starih obožavatelja da novi pjevač Don Nelson ne može zamijeniti Joeya na adekvatan način, to je demantirano već na samom početku kroz uvodni hitoidni set "Madhouse", "Caught in a mosh" i starim ultimativnim klasikom još iz '80-tih "Antisocial". Premda Nelson još zvanično nije objavio album s njima (uskoro se očekuje deveti studijski album "Worship Music"), u potpunosti je savladao težinu vokalnih dionica i zahtjevan zadatak frontmena ovog vrlo popularnog thrash-metal kvarteta. Gard i držanje na pozornici mu je više nego superiorno i onaj tko ih je gledao prvi puta, te ne zna mnogo o njihovim personalnim promijenama, po ničemu vjerojatno nije mogao zaključiti da je frontmen nova faca u bandu. Ostatak ekipe sa Scott Ianom (gitara) i Frank Bellom (bas) na čelu bio je na visokom nivou, fino su prošarali uglavnom best-of pjesmaricom s ponekom injekcijom poput obrade starih punkera Refused (nikako se ne mogu sjetiti naziv skladbe), a izveli su i nekoliko pjesama s novog, još neobjavljenog albuma koji će, kako mi se čini, biti solidna thrash bomba. Svoj koncert su otprašili snažno i nadasve profesionalno, a nije na odmet reći da su jedini headlineri koji su svim akreditiranim fotografima dozvolili ulaz u 'nulti' prostor između pozornice i publike. To su prave i poštene zvijezde! Jedino što je omelo čitav spektakl bila je prilična šlampavost tehničara koji su neznam što radili pa se povremeno čulo krčanje, pucketanje, mikrofonija i oscilacije u zvuku kao da se netko saplitao po kablovima i eksperimentirao sa in-out ulazima. Što se tiče metal Tuborg Green prostora, treba napomenuti da je na njihovom šanku bila najbolja posluga i da su točili pivo 'do balčaka', a ne kao kod većine ostalih točionika gdje se mahom dobilo skoro pola čaše pjene. Kako su neki nastupi bili znatno pomaknuti u terminu, Tricky na Nokia-stageu je lukavo satnicu odgađao dugotrajnom tonskom probom kao da je čekao početak Mobyevog koncerta. Iako se počela sakupljati publika za nastup Trickya, ipak se odustalo od napornog čekanja gdje su roadiji 'pimplali' po instrumentima i sa zvukom s kojime kao nisu bili zadovoljni, pa je MOBY ni kriv ni dužan prvi počeo sa svirkom na T-Mobile stageu. Naravno, ne treba niti spominjati da je uz jučerašnji fokus posjete na Franz Ferdinandu ovo bio pravi metež u kome mi se zaista nije htjelo gurati barem nekih 50-tak metara bliže pozornici, pa sam koncert odgledao iz tamne udaljenosti. Nastup je otvoren sa "Extreme ways" i lucidnom verzijom "It's raining again" u neočekivanom electro-ska dance ritmu. Moby je čitavo vrijeme svirao gitaru imajući potporu mnogoljudnog pratećeg banda (čini mi se od oko 7-8 glazbenika), a kada je prišao izvođenju najplesnijeg i najrockerskijeg hita "Bodyrock", rekao je da ga posvećuje svojim prijateljima Anthrax na metal-stageu. Time je zadobio mnoštvo simpatija i gotovo čitav koncert okrenuo u best-of pjesmaricu bez ikakvih izleta u ambijentalne ili eksperimentalne teritorije. Slijedile su "We all the made of stars" u elektronskoj varijanti, "Porcelain", te cijela niska hitova u kojoj su se pronašle "Why does my heart feel so bad", "Lift me up", "Honey", "Natural blues"..., a interesantno, koliko sam primjetio, sa posljednjeg albuma "Last Night" (2008) nije izveo niti jednu skladbu. Za kraj poprilično kratkog nastupa koji je trajao tek nešto više od sat vremena, ostavljen je onaj sladunjavi techno-house hitić "Everytime you touch me" u rave-d'n'b varijanti kojom je publici dao do znanja da sada slobodno mogu nastaviti tulumariti po okolnim lokacijama. Što se Mobya tiče, ovo je bilo i više od očekivanja. U međuvremenu TRICKY (Adrian Thaws) i kompanija su lukavo odgodili svoj termin i počeli otprilike kada je Moby bio negdje oko sredine repertoara, pa se dobar dio publike preselio do Nokia-stagea, a kada je Moby završio, jasno se uočilo da je ovo ipak premalen prostor za njegovu publiku. Uletio sam kada je bila izvedba hita "Black steel" sa čuvenog prvijenca "Maxinquaye" (1995) u vrlo kratkom izdanju kojeg je otpjevala pjevačica (hm, Martina?) koja je tokom čitavog koncerta imala vrlo zapaženu ulogu dobivši na raspolaganje i čitave vokalne dionice u pojedinim skladbama. Trickyev prateći band je bio standardan od samo četiri glazbenika (klavijature-laptop/elektronika, bas, bubnjevi i gitara), te su šarali većinu nastupa sa tromim humpa-cumpa trip-hop ritmovima u kojima se Tricky tek tu i tamo pojavljivao kao vodeći vokal sa svojim promuklo hrapavim i oporim glasom. Izgleda da je jedva čekao sredinu koncerta i dolazak one mase ljudi s Mobyevog nastupa samo da se skine gol do pojasa i pokaže svoje atletski oblikovano tijelo. Prilično je sitan, no na video-spotovima ostavlja dojam nabildane mrcine od nekih barem 90-tak kila, što je jednom društvu u publici dalo inspiraciju za šalu u kojoj je izvaljena izjava 'pa čovječe, njega jedan malo jači joint ubije, kako on može napraviti tako halucinogene stvari'... Vrhunac nastupa bila je iznenađujuća obrada Motorhead klasika "Ace of spades" u čudnovatoj, ali odličnoj minimalističkoj plesnoj metal varijanti dokazavši da je autor koji je odavno izašao iz žanrovskih smjernica i vješto spaja različite glazbene oblike u intrigantne formacije. Za kraj, tu se našlo provjerenih trip-hop klasika poput "Christiansands" i "Vent". No, sve se čini da je uz sav karizmatičan i sasvim solidan nastup njegova kreativnost odavno upala u stagnaciju bez nekog izrazitog hita koji bi se mogao mjeriti sa stadionskim proporcijama. Već se duboko zagazilo negdje u sitne jutarnje sate, publika je mahom odlazila kući, no nikako nisam želio propustiti još jednu, po meni uz Kraftwerk i Anthrax najveću legendu ovogodišnjeg festivala - ADRIAN SHERWOODA. Njegov nastup je počeo oko 1h izjutra ispod Radio 101 šatre i bilo je žalosno gledati ovog legendarnog maestra pred polupraznom audijencijom koju je činilo tek nešto više od stotinjak ljudi. Vjerojatno je mnogima umor oduzeo snage, pa više nisu imali volje za nova iskustva, dio njih je otišao na KIRIL DŽAJKOVSKOG ispod Night-stagea, no zaista ne znam gdje je nestala sva ona reggae/dub/psycho škvadra koja se okupila na Antenatu i koja je djelovala za vrijeme uglavnog tromog Trickyijevog nastupa da im treba nešto 'žešće'. Sherwood je cijelo vrijeme bio za ogromnim miks-pultom oboružan sa samplerima i elektronikom vješto baratajući plesnim elektronskim psihodeličnim reggae/dub postulatima uz vodeću potporu dva isturena vokala GHETTO PRIEST & BROTHER CULTURE. Izmjenjivale su se tu ganje (dobacili su poneki joint i u publiku), no najviše od svega dojmila se strahovita fleksibilnost Sherwooda koji još i danas eksperimentira sa zvukom otprilike na sličan avangardan način kao u vrijeme rada sa The Pop Group ili Mark Stewart & Maffia, dakako ovaj puta u suptilnim reggae/dub dancehall obrascima. Uočilo se da mu nije drago što od nekih 20-tak tisuća ljudi koji su protutnjali festivalom mora nastupati pred šačicom najvjernijih štovatelja, te je nakon svega sat vremena htio završiti i već se pokupio sa pozornice, no zahvaljujući gromoglasnim povicima gotovo svih prisutnih, vratio se i dernek je potrajao do nevjerojatnih 4 h ujutro!!! Kada sam izašao ispod šatre, vani više nije bilo gotovo nikoga izuzev porazbacanih spavača po okolnim travnjacima i svih onih djelatnika u službi infrastrukture koji su sklapali svoje završne račune. Svima je izgleda bilo dosta za ova dva dana i dvije noći. Trebalo je to izdržati... Sada se valja dobro odmoriti i pripremiti za predstojeći Rokaj Fest.

horvi // 30/06/2009

> vidi sve fotke // see all photos