Pretpostavka dobrom nastupu kvalitetnog benda koji se, da upotrijebim sintagmu iz CIS i sličnih detektivskih serijala, vraća na mjesto zločina, dakle u klub i grad koji su već posjetili, osim same kvalitete izvedbe i dobro pogođenog omjera između pjesama sa recentnog i starijih albuma jest i ta da je između dva nastupa dotičnog sastava prošlo dovoljno vremena eda bi publika uistinu bila gladna i žedna njihove predstave. U slučaju šestorke iz New Yorka, the Slackers-a, vremenska distanca između njihova dva zagrebačka nastupa premostila je punih 5 godina. Previše? Premalo? Taman? Sudeći po onome što se u Ksetu odigralo ovog utorka pacijent je već bio kritično zbog nedostatka cjepiva protiv ska sušice, ali je dr. Igor Banjanin i njegov ''dirty old'' konzilij to spasonosno cjepivo pronašao i u zadnji čas ga sigurnom rukom ubrizgao u pacijentovu venu. Točnije, u vene njih oko 400, jer toliko je duša ne samo spašeno već i rasplesano čudnovatim Slackers koktelom! Aleluja! Kao i svaki odgovorni liječnik dr. Banjanin nas je prije cijepljenja ojačao vitaminom B and the Bops, jednostavnim ali efektnim rockabilly spojem četvorice mladića sa kravatama, gelom u kosi i srcima okačenim o instrumente. Dvije gitare, električna i akustična, bubanj i veeeeeliki kontrabas i mnoštvo pjesama sa "boppin'" u naslovu zagrijalo je publici krv na temperaturu potrebnu da bez većih napora plešući dočekaju kraj večeri. B and the Bops žestoko su otprašili set od otprilike 45 minuta koji se sastojao od većinom američkih rockabilly standarda, uz par autorskih skladba. Ako znamo da je pjevač i ritam gitarist Branko inače iz Mad Men-a, najpoznatijeg hrvatskog rockabilly sastava, a da kontrabasist Marko, visok momak sav u crnom sa bijelom mašnom oko vrata (malo me podsjećao na ludog pogrebnika koji je pričvrstio četiri žnore na drveni lijes da njime tjera mrtve na ples do svojih grobova), svojim instumentom furiozno vitla i u rockabilly trojcu Eichmann Family onda nas nije iznenadilo njihovo dobro poznavanje odsviranog materijala te uigran i siguran nastup. Mnogi su se prije početka njihova nastupa možda i pitali kako je moguće da bend koji ne svira ništa osim jednostavnog, čistokrvnog rock'n'roll-a nastupa kao uvod bendu koji svoj zvuk bazira na jamajkanskom ska i rege ritmu, ali ti su sumnjičavi Tome ubrzo shvatili da ova dva sastava imaju mnogo dodirnih točaka, od samog vizualnog izleda (košulje, sakoi, kravate) do činjenice da je ska odgojen na američkom r'n'b-u 50tih godina 20. stoljeća, dakle vuče korijene iz glazbe koja je direktni prethodnik i rock'n'rolla u kakvom se Bopsi najbolje osjećaju. Uostalom, večer prije su u ljubljanskoj Gala Hali Slackersi nastupili kao predgrupa Kultur Shocku, multi-kulti mišmaš sastavu koji se muzički i više nego B and the Bopsi razlikuje od onoga što Slackersi rade, ali ih sve povezuje taj urođeni rokerski bunt, pankerska etika i, na kraju krajeva, snažna želja za stvaranjem dobre glazbe i dobrom zabavom. Svaka čast organizatoru što nije umjesto relativno nepoznate (zasad) predgrupe doveo nekakve antenate, dubioze ili stilnese kojima bi samo natrpao klub razularenom dječurlijom i tako nama koji smo došli upiti koncert (i par piva) u miru pokvario večer. Nemam ništa protiv tih grupa, ali mislim da su se B and the Bops pokazali kao mudriji potez, i to na više razina! Oko pola 11, nakon kraće pauze na pozornicu se penju članovi Slackersa, pozdravljaju publiku i bez puno govorancije se bacaju na svirku. I oni su shvatili da smo to čekali 5 godina! Kset je popunjen upravo do te mjere da možeš cupkati na mjestu sa čašom u ruci a da ti ju susjedi tijelima ne pritisću na prsa. Ekipa je većinom starija, kasne 20te pa naviše, jedino se u prvim redovima natiskalo nešto srednjoškolki koje se furaju na rude girls look i par mladolikih skinheada. Priznajem, i čangrizalu poput mene je lijepo vidjeti da je duh ove glazbe i više no živ među mlađim pripadnicima scene. Mladi il' stari, kad su se glavni vokal i klavijaturist Vic, saksofonist Dave, basist Marcus, trombonist Glen, gitarist Jay i bubnjar Ara zagrijali i ubacili u petu brzinu svi smo skakali, hopsali, njihali, pjevali, derali se i kolektivno izgarali u vrućini hitova "Feed My Girl", "Rude And Reckless", "Peculiar", "Married Girl", izvrsne, u brzom ska ritmu odsvirane "The Nurse" i ultimativnog hita "Have The Time" na kojem je došlo i do manje šutke, i mnogih drugih. Sve što se očekuje od jednog vanserijskog ska benda, Slackersi su i isporučili: ritam sekciju zavidne agilnosti u žongliranju između svetog trojstva jamajkanskih ritmova, poletnog ska, smirenosti rocksteady-a i dubine reggae-a, puhače koji su povremeno svojom energičnim solažama otpuhivali šešire sa glava u prvim redovima, među koje su pred kraj koncerta i uskočili, karizmatičnog vokala, nestašnog poput Huckleberry Finna, a sa osmijehom češirškog mačka od uha do uha i glasom kakvog jedino i može posjedovati takav karakter, promuklog jedan, a savršeno jasnog već drugi tren, glas koji je siguran u sebe što god da pjesma zahtijeva od njega. Još treba spomenuti i basista, samozatajnog dendija koji svoj instrument svira na poprilično neobičan način - oslonjenog na tronožac drži ga poput kontrabasa tako da mu je vrat uperen prema gore, prema zvijezdama. Zvjezdani je i status, siguran sam, kojeg ovaj sastav zaslužuje i uživa kod nas i u svijetu iako ponašanje ove šestorice momaka nikada ne bi otkrilo da su toga svjesni, a ako i jesu dovoljno su pristojni i normalni da ih za to baš boli đon! Što drugo reći o ljudima koji ti upravo pruže sat i pol jednog od najzabavnijih koncerata u životu, a onda odu s tobom do Krivog Puta i tamo uz pivu sa tobom popričaju o "normalnim", svakodnevnim temama kao što su žene ili vanjska politika SAD-a? Koncert: 5+, atmosfera: neprocijenjiva! Ksetovci će teško naći žanrovski srodan bend koji će preskočiti ljestvicu koju su Slackersi visoko postavili, ali ako ga budu tražili predlažem the Aggrolites, izvrstan "dirty reggae" sastav iz Los Angelesa koji je u naponu snage. Pa da osjetimo vibru i sa zapadne obale!

nenad lukač // 31/10/2009

> vidi sve fotke // see all photos