home > koncert > NOVI ZVUK, 29.X 2009., Sax, Zagreb

kontakt | search |

NOVI ZVUK, 29.X 2009., Sax, Zagreb

Jedan iznadprosječan band, jedan vrlo dobar, čvrst, rockerski i dva pop-punk niskokalorična zaslađivača.

Večeras sam praktički došao na 'blef' sa zveketom i šumom u ušima od sinoćnjeg koncerta Sun O))) u Teatru&TD gdje sam umalo ostavio sluh od siline tromih distorzija i smrtno ozbiljnog dooma koji je probijao zvučni zid, onako praktički, samo da pokušam revalorizirati sluh koliko-toliko u nekakvu optimalnu normalu. Još prije tjedan dana sam prošvrljao po programu Novog zvuka i ustanovio da ova večer možda i neće biti nešto osobita jer su podaci o akterima bili vrlo skromni. Dva sastava sam znao otprije, jedan mi je odzvanjao negdje po memoriji da sam ga već imao prilike sresti, a o jednom nisam znao ništa. Pa, ajde, baš upravo zbog toga što ima jedan band koji mi je posve nepoznat, odlučih da ga vidim i čujem.
[ superbrands ]

superbrands   © horvi

I upravo je taj band otvorio večer u prijatno popunjenom Saxu, to su kvintet SUPERBRANDS iz Zagreba. Startali su sa svirkom taman kada sam stigao da pronađem dio slobodnog barskog stola da bilježim moje utiske u uvijek prisutni notes, i kad tamo, evo ti odmah iznenađenja... Uvodna skladba "The hand strikes hard" je odma zamirisala na Coldplay svojim početnim minimalističkim udarima koji su se kasnije razvili u sasvim ležeran plesni ritam s naglašenim harmama i suptilnim osjećajem za upečatljiv refren. Pjevač Adi ima izrazit rockerski bariton vokal između smirenog Iggy Popa, Bowiea i nepatetičnog Morrisseya, a kako su nastavljali servirati svoj repertoar kroz naslove "Into my life", "So this is love", "Nothing will ever be the same"... njihova rafiniranost je bivala sve više i više homogenija. Strukture pjesama su im klasične i jednostavne, no u njima prevladavaju vješte međuigre dvije gitare s povremenim solažama (Adi i Hrvoje), te posve kompaktna ritam podloga basiste Robija i bubnjara Bele. Taj prvi dio svirke bio je čvrsto ukalupljen kroz cijeli niz insinuacija na britansku shemu od melodičnog post-punka i new wavea, preko ležernijeg gothica s konca '80-tih i brit-popa, sve do klasičnih elemenata indie pop-rocka koji je u opticaju posljednjih 15-ak godina. Elem, tu je bilo mračnijeg zvuka Joy Division, natruha gothica The Mission, ležernijih rockerskih tempova poput Neil Younga, atmosferičnih i ambijentalnih detalja upregnutih kroz gitarističke minijature, a sve skupa je funkcioniralo veoma dorađeno i zrelo na visokoj kreativnoj razini da sam se čudio šta pobogu ovaj band radi među ovim demo bandovima koji se pojavljuju na programima Novog Zvuka. Djelovali su barem za 2-3 klase iznadprosječno od naše demo scene, te su me neopisivo asocirali na standardni britanski indie-pop/rock sastav koji nastupa po engleskim pubovima ostavljajući utisak da im, primjerice kao labinskim The Orange Strips, ovdje nije mjesto, te da se ne fiksiraju na domaći, uglavnom primitivni auditorij. Potom je Adi sjeo za klavir i odsvirao "Is anybody out there?", vrlo domišljato koncipiranu skladbu u koju se stepenasto uključuje ostatak banda svojom kompaktnom gradacijom uz maksimalno dorađeni aranžman koji je kao šlag na tortu uvijen sa troglasnim arijama. Pjesma u kosturu pomalo podsjeća na Bowiev klasik "Life on Mars" i pub-rock '70-tih, te je bilo definitivno jasno da ovo nije nikakav 'tamo neki' demo band, već samo band koji još nema svoj zvanični nosač zvuka. Ostao sam posve iznenađen njihovom finoćom, ležernošću u kojoj prevladavaju podjednako gitarističke distorzije i amplificirane gitare, minimalistički sklad odnosa melodija, harmonija i ritmova... Taman tada dolazi legendarni, još uvijek mladić, Matija Habijanec i kaže mi da je upravo stigao, te da mu je žao što nije uspio odgledati ovaj band odpočetka jer su im do kraja nastupa ostale još samo dvije skladbe. I onda mi kaže da su Adi i Hrvoje nekadašnji članovi zagorskog brit-pop banda Thee Larche iz Svetog Križa Začretja, te se meni odmah upalila lampica u tikvi. E, da, tada mi je sve odmah postalo jasno... Odmah sam se prisjetio tog banda s konca '90-tih da su bili vrlo kvalitetan i obečavajući band koji je čak i nastupao po Britaniji u londonskim klubovima Rock Garden i Taylor 1997., a ja sam s njima odradio i jedan radio interview negdje 1998-99 na jednom HGF-u u Zaboku. E-he-he, to je to... Vrlo dobro se sjećam tog banda koji nažalost nije uspio u svojem naumu, no kako sada stvari stoje, ovaj Superbrands ima daleko bolju kreativnost s kojom bi u ovoj novoj formaciji mogli ostvariti možda nešto i više. Treba im držati fige jer je ovih večerašnjih pola sata bilo za svaki respekt. Sjajno.
[ pangea ]

pangea   © horvi

Potom izlazi PANGEA, trojac iz Zagreba koji me kopkao da sam ih već negdje gledao i slušao, no nikako se nisam mogao sjetiti u kojoj je to prilici bilo. Tražio sam po svojim objavljenim izvještajima festivala, raportima s koncerata i po recenzijama demo izvođača unazad protekle dvije-tri godine, ali ih nisam mogao pronaći, no vrlo dobro znam da sam ih već negdje sreo. Tja, fakat se ne mogu sjetiti... Ovako, priča kaže da su idejno počeli negdje 2003., imali su nekoliko promjena postave, te su svoj prvi demo objavili početkom 2008. Večeras su izašli u formaciji Chris Ian (gitara, vokal), Neven (bas) i Mrva (bubnjevi). Ovaj potonji se bandu priključio početkom 2009., te po onome što je majstorski izveo, potpuno mi je jasno zbog čega se ne mogu sjetiti ovog banda. Naime, bubnjar ko' od šale šiba gomile prelaza, ima detaljno razrađene koordinacije, tehnika mu je besprijekorna, te sjajno barata ritmovima u koje izlazi i ulazi kako god htio pri čemu je uvijek u taktu. Pretpostavljam da mi nisu ostavili poseban dojam 'tko-zna-kada' jer nisu imali ovakvog bubnjara kojeg bih odma zapamtio, a i vjerojatno je da su prije 2-3, možda 4 godine zvučali neuigrano ili sam se našao na nekom njihovom nastupu kada nisu imali 'dobar dan'. Nešto jest, ali zaista se ne mogu sjetiti šta je to bilo. No, večeras su bili odlični.
Startali su sa kratkim "Intro" instrumentalom s nabojima stoner-rocka, elementima Soundgarden i evidentnim utjecajima grunge nasljeđa koje se očitovalo kroz cjelovitu polusatnu svirku. Svi tekstovi su im na engleskom jeziku koje pjeva Chris u pravom muškom miksu Kurt Cobaina, Chris Cornella i Eddie Weddera uz prateću backvocal potporu bubnjara Mrve, te odlično funkcioniraju na svim paralelama. Od vokala, preko tehničkih vještina, do detaljno osmišljenih raznolikih aranžmana koji odudaraju od skladbe do skladbe. Odnos distorzirane gitare sa dobro ugođenim zvukom basa je kompaktan; ne potenciraju kao pijani plota linearne dionice, svatko od ove trojice ima svoje razdvojene frekvencije, te što je posebno interesantno, u nekim kompozicijama zvuče kao da u postavi imaju barem još jednu gitaru jer Chris paralelno ponekad svira bas, ritam i solo linije (često wah-wah) koje se melodijski i harmonijski ne upliću u standardnu shemu bas gitare Nevena. U tom pogledu su zaista razrađeni do daske, te su prvih 5-6 kompozicija izveli na tehnički vrhunski dotjeranom nivou (skladbe "As long as the names won't fade", "Wings of a crow", "Cold age", "Scentless beauty", "State of mind"). Scenski su vrlo pokretljivi, a ono kompozicijsko jezgro po kome im se razlikuju pjesme su diferentno koncipirane varijacije od kratkih i jezgrovitih skladbi preko atmosferičnih detalja, emotivno nabijenih lirskih sadržaja do posve kulminacijskih finiša koji se razlikuju od globalnog kostura. I sam Duspara je potvrdio da su oni sjajan band u što nema nikakve sumnje. Tek su u zadnje dvije skladbe "Peel my skin" i "Sober" pokazali stanovitu oscilaciju, ali ona je došla sama po sebi zbog nešto ležernijeg zvuka s kojim počinju pjesme, no tek kada se zalaufaju dosežu visoko lučenje adrenalina. Pangea su ovim nastupom prije svega pokazali svoj visoki kredibilitet zasnovan na klasičnoj grunge školi (prije svega Nirvana, Pearl Jam i Soundgarden), te se vjerojatno nisu dopali onoj publici koja je sklona mekšim i patetičnijim cvilidretavim emo, brit-pop/indie/shoegaze strukturama (a večeras je bilo takve publike u Saxu), no za one koji su došli po svoju porciju masnih gitarskih riffova i vještih kombinacija ritmova u spregi sa energijom posljednjeg važnog istinskog rock preporoda, svakako su ostali iznenađeni i zadovoljeni. Netko je ovlaš dobacio 'metalci', ma kakvi metalci, Pangea su rockeri. I to vrlo rafinirani.
[ the rock flock ]

the rock flock   © horvi

THE ROCK FLOCK, dobro znani ženski pop-punk/garage band (odnedavno čisti ženski trojac) su, kao što se moglo i pretpostaviti, šibnuli svoju dozu vizualne atraktivnosti i zabave. Basistica Ana je pustila kosicu u koju je stavila crnu leptir mašnicu, malo se udebljala, a gitaristica Tina je skratila šiške, te su mi nekako djelovale kao da su mlađe nego li prije 2-3 godine kada su mahom htjele odrasti i djelovati ozbiljno. Simpatično izgledaju, no glazbeno su i dalje u stanju stagniranja kao da nisu voljne nadograđivati svoj vrlo jednostavan i linearan bubblegum pop-punk stil koji se temelji na 2-3-4 akorda uz poneki izlet u ska-punk (pjesme "Special fool" i "Teenage girl"). Novina u bandu je Dina Jokanović na bubnjevima koja je došla iz Ž/Buke, te se vrlo dobro uklopila i sasvim solidno adaptirala u njihov nimalo zahtjevan tehnički jednostavan izraz, tako da je što se tiče glazbe sve ostalo isto. Tekstovi su i dalje na engleskom jeziku, pjesme su im žestoke i poletne sa zaraznim refrenima s povremenim hc/punk baražama ("Let me know"), a u nekima protežu i sitne konotacije grunge-popa ("Mind") s ponekim kratkim gitarskim solo ili bas egzibicijama (kao naprimjer u posljednjoj "Disappear"). Na pozornici su bile vrlo energične i pokretljive, a Ana je u nekoliko navrata odsvirala svoje linije sagnuvši se toliko nisko kao da će svojim basom pomesti pod. U skladbi "Remember" kao gost im je došao Sax na gitari (iz narednog sastava Bolesni Um), momak koji se prilično sprtljao oko pojačala pa je prvotno odustao da svira gitaru, no tek kada je uskočio revni tehničar kluba i sredio stvar, koncert je mogao nastaviti dalje. Fino smo se nasmijali i našalili da dečko ne može smuvati ove tri cure jer je bilo očito da ga je prala debela trema, no kada su zasvirali kao kvartet s drugom, pojačanom gitarom, The Rock Flock su zvučale daleko sadržajnije i punije u svojoj do tada prilično linearnoj i predvidljivoj svirci. No, okey, svi su bili zadovoljni, pogotovo viđenim jer su ove cure isto kao Ž/Buka ili Kajla vrlo atraktivne za oči, a tek onda i za uho. Dobro, kako kome... Imaju vremena za odrastanje i sazrijevanje.
[ bolesni um ]

bolesni um   © horvi

Posljednji band večeri BOLESNI UM iz Zagreba sam već nekoliko puta gledao i svaki nastup im je bio drugačiji. Danas je ovaj punk-pop četverac stariji nego li primjerice prije dvije i pol godine na demo festivalu Sound Invasion (2.V 2007.) u Boogaloo kada su pokupili 2.mjesto, no nikako nisu i glazbeno zreliji. Ne znam šta je to tako problematično s ovim bandom, ali ovi momci kao da ne žele odrasti. Godine im idu, a oni ne da ne napreduju, već naprotiv, večeras su se učinili kao da nazaduju. Sax (vokal, gitara), Špeki (bas), Hrvoje (bubnjevi) i Šmuji (gitara, prateći vokal) fino su otvorili nastup sa "Surfam, surfam cijeli dan", te premda je tekst dosta banalan, ponadali smo se da će konačno jedan band večeras imati barem kakav-takav repertoar na hrvatskom jeziku. No, Bolesni Um izgleda još nije pronašao formulu za nadahnuće pisanja tekstova na domaćem jeziku, pa su gotovo cijeli set izveli po svojem starom običaju na engleskom, dok su tek u dvije skladbe "Idi" i posljednjoj "Milena" propjevali na hrvatskom. Međutim, očekivanja što se tiče njihovog napretka su posve podbacila; i dalje su klasična šablonska shema copy/paste njihovih uzora, prije svega Green Day, Overflow i Dolibasije, melodije su im posve linearne, vokalne dionice su podebljane sa znanim punkerskim dvoglasjima, ponekad se baziraju na izmjenama brzo-laganije, a u nekim brojevima gdje ne koriste distorziju zazvuče poput Oružjem Protivu Otmičara. Meni osobno nisu pružili nikakav užitak u kome bi se pronašlo mjesta za rapidni razvoj tenzija kompozicija ka sadržajem bogatoj strukturi, no večeras su imali zaista veliku potporu fanova od kojih su se neki čak nagurali ispred pozornice i izveli nekoliko mini stage-divinga, ha-ha-ha... Nažalost, ono što je najvažnije, originalnost Bolesnog Uma je tabula rasa, zatvoreni mekani hibridni šablon koji ne uljeva nade da se ovime može postići nešto posebno.

Sve u svemu, publika je ta koja bira, pa je tako večeras mogla biti zadovoljena strana kreativnosti (Superbrands i Pangea), vizualne atraktivnosti (The Rock Flock) i neuništive baze fanova pop-punka (Bolesni Um).

horvi // 03/11/2009

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> koncert [last wanz]

cover: kovacs  @ Tvornica kulture, Zagreb, 25/09/2022

kovacs @ Tvornica kulture, Zagreb, 25/09/2022

| 27/09/2022 | nina kc |

>> opširnije


cover: BRIJAČNICA, Dan 2 @ Tvornica kulture, Zagreb, 09.09.2022.

BRIJAČNICA, Dan 2 @ Tvornica kulture, Zagreb, 09.09.2022.

| 12/09/2022 | pedja |

>> opširnije


cover: ELENA + balans, 09/09/2022, KSET, Zagreb

ELENA + balans, 09/09/2022, KSET, Zagreb

| 12/09/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: SUN KIL MOON @ Kino Šiška, Ljubljana, 08/09/2022

SUN KIL MOON @ Kino Šiška, Ljubljana, 08/09/2022

| 11/09/2022 | pedja |

>> opširnije


cover: Limitless Apologies: ROKO MARGETA aka GNOMAD i ĐURO DOBRANIĆ - Kudikamo?, 06/09/2022, KC Mesnička, Zagreb

Limitless Apologies: ROKO MARGETA aka GNOMAD i ĐURO DOBRANIĆ - Kudikamo?, 06/09/2022, KC Mesnička, Zagreb

| 08/09/2022 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net
> najawe [blitz]
  • 30/09/2022 | zg, močvara
    progressive/ sludge
    ----------------------
    the ocean (d)
    llnn (nor)
    playgounded (gr)
  • 01/10/2022 | zg, hala park
    zabranjeno pušenje
  • 03/10/2022 | zg, močvara
    black death thrash
    ---------------------
    anal vomit (peru)
    hateful (ita)
    demiurgon (ita)
  • 06/10/2022 | zg, močvara
    terminator (zg)
  • 07/10/2022 | zg, močvara
    sludge
    --------
    suma (swe)

>> sve blitz najawe


well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*