'Nema benda koji ne može napuniti Spunk', rekao je nakon svirke Matija Habijanec, frontmen, te alfa i omega Marshmallows koji se sve više pretvaraju u klasičan indie pop-rock band, dodavši jednom prilikom na večerašnjem koncertu 'znojim se, znači da je ovo dobar koncert'. Jest, istina je da nema benda koji ne može u Spunk dovući 60-tak ljudi, ali činjenica je da Spunku manjka još barem isto toliko mjesta više jer se tokom ove svirke ispred samog klubića-kafića nalazilo još barem toliko ljudi koji se nisu unutra uspjeli nagurati. Ja sam sticajem okolnosti zauzeo jedino slobodno mjesto u separeu i tamo gotovo ostao zabetoniran od gomile mahom mlađih momaka i djevojaka koje su oduševljeno promatrale i slušale bandove. Prvi su startali SONS OF THOUSAND FATHERS, takoreći supergrupa sastavljena od provjerenih glazbenika iz četiri vrlo popularna i omiljena garažna rock banda. S vođom, gitaristom i pjevačem Žalcem iz Erotic Biljan & His Heretics, ovaj kvartet u postavi Matko (My Buddy Moose), Mislav (Backstreet Brats) i Pero (Shoot Me Wendy), ugodno je razgalio subotnju večer objedinivši je u svetkovinu tradicionalnog r'n'r svjetonazora kroz pjesme koje na engleskom jeziku govore o vitalnim preokupacijama - ženama, pijači, demonima, bogu, rokenrolu, porocima, grijehovima, pokajanju... Sa klasičnom postavom od dvije gitare, bubnjevima i basom, ovi majstori r'n'r-a predstavili su se u konvencionalnom rock izričaju kome se mogu dodati neki sufiksi i prefiksi, no bez obzira na niz elementa koje protežu u svojem izrazu (rockabilly, surf, glam, blues...), nekako su najbliskiji kombinaciji rockerskog Neil Younga i standardnim JSBE. Čak su i izveli jednu Youngovu skladbu, "Cinnamon girl"... Sve to što sviraju SOFT je najčistiji r'n'r kroz splet bržih i laganijih tempova sa distorzijama gitare, riffovima i vrlo autentičan hrapavo-režavi vokal Žalca koji njihovoj izvedbi pridodaje specifičan pečat rockera sklonog maliganima, duhanu i hedonističkim užicima. U tehničku sposobnost ovih glazbenika nitko nije niti sumnjao, pa su tako nonšalantno nanizali 8 autorskih skladbi ("The end of the world", "Deepest blues in the world", "Devil is picking a nose", "3000 miles", "Gone steady", "One in the million", "Beautiful Chelseaa wrapper" i "Jackass") u kojima se jasno uočila sva konciznost rockera koji rade i djeluju više od desetljeća po gore spomenutim bandovima. Tu su ponekad bile pjesme učahurene u klasični minimalistički obrazac uvod-refren-solo sa poduplanim dionicama gitara i brojnim nadogradnjama u izrazito plesnim i pokretljivim tempovima s povremenim atmosferičnijim detaljima uglavnom u kompaktnim izvedbama, a dvije od njih su izveli i uz pratnju Matkove mandoline koja se nažalost i nije čula baš najjasnije jer ju je prekrila gitarska distorzija. Band je svojim 40-tominutnim nastupom bezrezervno osvojio simpatije pretovarenog Spunka u kome se praktički osjećaju kako kod svoje kuće, nemaju nikakvih sklonosti ka neumjesnim pretencioznim stilizacijama, sviraju odriješito, britko, jednostavno... R'n'r je to, čist kao suza. Nema druge. Nakon vrlo dobre svirke SOFT-a, nagurana audijencija ispred pozornice se smjenjuje prepuštajući mjesto daleko mlađoj publici od kojih je bilo podosta tinejdžera i tinejdžerki. Osobno nisam znao da Matija ima ovako mladih obožavatelja od kojih su neki čak znali i napamet njihove pjesme, a s vremenom gužva je postala gotovo nesnosna s obzirom na obilato zadimljen prostor koji je poput šmirgla parao pluća. Te večeri sam odustao od pušenja, ali samo te večeri... Elem, MARSHMALLOWS su izašli u svojoj standardnoj kvartet formaciji, ovaj puta bez violinistice Katarine (Drvena Marija, Rakova Djeca), te su otprašili 45 minuta repertoara odsviravši i nekoliko novih skladbi koje pripremaju za naredni album. Kako je rekao Matija (gitara, vokal), trebali bi ući u Kozmo studio negdje tokom 12. mjeseca, ali o tom-potom. Ovaj odavno znani nekadašnji akustični lo-fi freak okupio je svoje prijatelje u cjeloviti band koji sve više pokazuje fleksibilnost ka individualizmu koji se bazira na čistom indie-pop zvuku. Uz Matiju, večeras su bili basist Oliver Kovač (Rakova Djeca, Momci iz grada, ex-Vivian Girls), bubnjar Vatroslav (The Fire Escapes, ex-Casual Elvis, ex-Jennifer's Band), te izuzetno raspoloženi Josip Visković - Viski (Dekubitus, ex-Zavijajuće Kučke, ex-Schmrtz Teatar) koji je tokom svirke znao zvuk odšaltati čak i u noise eksperimente svojim uvrnutim zvukovima klavijatura. A Viski je još koristio pištaljku, ksilofon, melodiku i priručne udaraljke kojima je obogaćivao minimalističku nadogradnju svojim posve jednostavnim, ali vrlo intrigantnim minijaturnim dosjetkama kojekakvih zvučnih zvrkarija. Ponekad su ti efekti i melodije nalikovale na zvuk zurle koja razara mozak, a bilo je tu i fućkanja... Marshmallows su i bez obzira na nenadane Viskijeve eskapade zvučali kao klasičan indie-pop band koji se pretežito bazira u standardnom minimalizmu, pjesme su im raznolikih tempova s kombinacijom uglavnom aplificirane električne gitare bez nekakvih pretjeranih tendencija ka distorziji, a kroz skladbe "Liar", "December" i posljednje "The last tourist in town" jasno su se uočili vrlo duhoviti lirski složenci s posve razumljivim tesktovima koji naprosto opčinjavaju jednostavnošću. Od bržih do ležernijih indie-pop s mjestimičnim country/ americana college-pop elementima i sjajnim pratećim humpa-cumpa ritmovima, te gostujućim Matkom (iz SOFT i My Buddy Moose) na mandolini u naslovu "Summer blues, part 2", ovaj nastup je gotovo prošao u jednom dahu. Fino, neopterećeno, plesno, ležerno... Taman ono što je i trebalo za potvrdu kako su Marshmallows na najboljem putu osvajanja publike svojim prijatnim smislom za pop ekscentrizam. Album je dakle, u očekivanju...

horvi // 26/11/2009