Iskreno ne znam kako bih uopće započela i što bih prije naglasila. U glavi mi zvone samo riječi genijalno, divno, odlično, prekrasno...no time ne govorim ništa o samom koncertu WHY?a. Ono što su nam dugovali vratili su peterostruko s kamatama i bonusima. Moram priznati da je koncert WHY?a zasijenio ostale odlične koncerte ove sezone SC-a koja je lagano na izmaku i ponudio nam vrhunski doživljaj. No da se vratim na sam početak večeri. Kao uvod u ono iza, Josiah Wolf nam je promovirao svoj debi album ''Jet Lag''. Uz polusatni nastup na gitari i kick drumu, Josiah nam je otpjevao par svojih pjesama, bez meni najdraže ''Ohioho'', no ipak zanimljivu obradu John Hurta (s naglaskom da nikako ne očekujemo blues). Lagani žamor pune dvorane i ugodna atmosfera širila se kao magla i ispratila Josihaov nastup. Vrlo ugodna muzikica, ali pomalo jednolična za jednu nestrpljivu osobu, kao što sam ja, koja čeka ono poslije. Ugodna promjena na stageu, gdje su bubnjevi bili smješteni u prednji plan dočekali smo i ono poslije. Ulet geeky dečkiju iz Berkeleya uz ''Song of Sad Assasian'' probudilo je dvoranu trenutno. Bilo je to sat i pol konstantne euforije. Dobili smo sve. Najzastupljeniji su bili hitovi s trećeg albuma Alopecia, kao da na svojevrstan način odrađuju onaj nastup iz 2008.e, ali bilo je tu šaltanja s albuma na album obuhvaćajući svaku odličnu pjesmu. Ulična lirika pjesama pomiješana sa izvrsnom svirkom Josiah Wolfa na bubnjevima, Doug McDiamida na klavijaturama i muzičkih kolega iz banda Fog na basu i gitari iz pjesme u pjesmu je bila sve bolja. Neprekidno komunicirajući sa publikom, Yoni nas je zabavljao svojim humorističkim dosjetkama, radio grimase, cupkao, plesao, tresao se vidno opušten i dobro raspoložen. Čak smo dobili improviziranu pjesmu o Zagrebu kao superdivnoprelijepom gradu. U svakom slučaju raj za fanove WHY?a, raj za sve one koji se tek upoznavaju s njihovim djelom, raj za oko i uho... S novog albuma Eskimo Snow, počastili su nas sa ''These Hands'', ''Against Me'', ''This Blackest Purse'' i meni (od nedavno) najdražu ''January Twenty Something'' topeći i muško i žensko u punoj dvorani &TDa. Na prvom bisu uživali smo uz ''Fatalist Palmistry'' gdje je publika u glas s Yonijem otpjevala cijelu pjesmu i bilo je divno prisustvovati tom općem zadovoljstvu. Kraj, iliti treći bis, čak je bio presladak i za mene - hit hitova ''Hollows''. Uspjela sam ne izletiti iz vlastite kože od ushićenja i zadržati kontrolu bar do kraja koncerta. Izvrstan (po tisućiti put) WHY?, koji zasluženo para indie nebo, za kraj još jedne odlične koncertne sezone SCa, ali i kao odličan uvod u poslasticu idući tjedan, 11. Žedno Uho (nadamo se ne i zadnje) gdje nas čeka još puno puno toga lijepoga...

ulysea // 24/04/2010

> vidi sve fotke // see all photos