Monte Paradiso postao punoljetan!

Kultni pulski (i hrvatski) punk festival Monte Paradiso ovog ljeta održao se po 18. put. Time je postao punoljetan, tj. kako je rekao netko od izvođača s bine, "Monte Paradiso sad napokon može voziti auto". Organizatori su se potrudili da ovogodišnje izdanje festivala bude još bolje nego inače, tako da je trajao čak tri dana (5., 6. i 7. kolovoz).

Tri dana kaosa, predobre muzike i druženja bili su itekako dobar mamac za pankersku publiku, tako da se skupilo oko 2 000 ljudi (možda i nešto više) iz cijele Hrvatske i nekih europskih zemalja (Francuska, Italija, Slovenija, Češka...). Prvi dan u popodnevnim i večernjim satima padala je obilna kiša, tako da je koncert premješten iz dvorišta vojarne Karlo Rojc u maleni Monte Paradiso klub koji je bio pretijesan za sve posjetitelje koji su željeli vidjeti bendove. Hc punkerija Socijalna služba otvorila je ovogodišnji festival, njima već svojstvenom dobrom svirkom, standardnom set listom (Robija, Nasilje, Agresija…). Nakon njih izredalo se još nekoliko bendova predviđenih za petak. Žestoki Brivido nije me previše zanimao, a ne bih ni stao u klub jer je sve bilo puno krastera. Da bosanska muzika nije samo nekakva Dubioza koja pjeva o tamo nekakvoj "ganđi" i autoputevima, pokazao je odličan punk rock bend Unutrašnja emigracija. Momci (i djevojka na vokalu) podigli su atmosferu na maksimum pjesmama "Bi mogli", "Tranzicija", te odličnim "Štrajk" i "Vi" kojima su završili nastup. Za bend sam čuo nekoliko puta ali njihovom svirkom nisam bio upoznat, no njihov nastup me odmah nagnao da na distribuciji potražim cd. Od melodičnih bendova izdvojio bih nastup koprivničko-varaždinskog sastava One step away koji su razvalili kao i inače, dok je koprivničko - pulska ekipa plesala pogo u prvim redovima. Šaljiva četvorka sa samozatajnim Kuharom na bubnjevima, veseljacima Čoksom i Bobom na gitarama, te otkvačenim basistom-vokalom Zokijem (koji svira i u Overflow) opet je razvalila Pulu, a bili su tu i nedavno (lani ujesen na Antifa fest). Nažalost nisam gledao stari pulski crust bend SMC, a isto tako zbunilo me što je brazilski crust Social chaos bio na rasporedu u za četvrtak i za petak, tako da na kraju nisam uspio razaznati tko su i što su. Pored svi čudesa koja se događaju na Monte Paradisu, vjerujte mi da nisam imao ni vremena, iako mi je žao što sam propustio show SMC sa slavljeničkom tortom na bini. Petak je osvanuo, pogađate već, okupan suncem. Da sve ode kvragu, pobrinuli su se oblaci tamni poput noći. Potop se spustio na Pulu, zabrinuvši sve. Hoće li navečer biti koncerta?! Ispalo je da hoće, jer kiša je bila obilna ali ipak kratka. Oko podne su rijeke tekle ulicama, dok smo njupali pizzu i dvoumili se da li da uđemo u turistički ured grada Pule i pitamo one tete na šalteru imaju li organiziran izlet za razgledavanje fojbi i inih jama u kojima su završavali nepodobni. Nakon proklete kiše zasjalo je sunce, tako da je koncert ipak bio vani. Dok smo se iz popodnevne šetnje vratili u Rojc, party je već počeo. Ljudi su se kupali u lokvetini vode pred glavnim ulazom (šaht je bio zaštopan), a sa stabala je visilo desetke papirnatih rola za blagajnu, pa je sve izgledalo kao na nekakvoj utakmici (ili češkim svatovima). Koncert je počeo točno na vrijeme, moram istaći da su se organizatori držali rasporeda do u minutu! Što je pohvalno, nije bilo neočekivanih kašnjenja i točno si znao kada možeš neki bend gledati, a kada lokati vani sa prijateljima. Te druge večeri bilo je najviše ljudi jer su mnogi kupili jednodnevne ulaznice (napomenuo bih da upad za 3 dana stoji 150 kn, što nije mnogo). Razlog takve posjećenosti bio je nastup legendarnog pulskog benda Fakofbolan, naravno. Nisam gledao crust senzacije privlačne uglavnom dredlavim ljudima iz kampica, a iskreno, nisam ni kompetentan da pišem o takvoj glazbi s obzirom da mi svi ti bendovi zvuče podjednako. Nije mi namjera omalovažavati tu glazbu i njihove fanove - nikako! Nemam nikakvo pravo omalovažavati bend koji očito ima fanove čim nastupa pred 200-300 ljudi, no zbilja, ni pored najbolje volje, ne znam što da o njima napišem, s kime da ih usporedim i sl. Tako da molim (preživjele) krastere da mi to ne zamjere previše. Prije nastupa FOB nastupali su slovenski street punkeri Scuffy dogs. O njima nisam znao ništa, štoviše, nisam ni čuo za njih do mjesec i pol prije festivala. Njihov nastup privukao je veliku pažnju, tako da sam se i ja našao pred binom. Inače volim slovenske bendove, no ovaj mi je bio potpuna nepoznanica. Kada su krenuli, razvalili su! Riječ je o žestokom melodičnom punku (rekao bi frend iz Bikini Schnapsa nek te bendove opisujem jednostavno sa "pankčina"). Eto, Scuffy dogs su definitivno pankčina, i to na kvadrat. Pogo je krenuo odmah, iako ljudi pjesme baš i nisu znali mnogi su drmali koljenom u ritmu odličnih pjesama "Nočna kronika", "Moja generacija", "Za domovino", "JNA"… Dečki su zbilja bili odlični, poneki iz publike kupili su majice benda i ponosno paradirali uokolo, dok se za basista benda može reći da je zbilja velik čovjek. Pred kraj svirke u dvorištu Rojca okupljalo se sve više ljudi - naravno, idući na redu bili su Fakofbolan, tako da se osjetilo veliko uzbuđenje i naelektrizirana atmosfera. Njihovih 45 minuta bilo je jednostavno rečeno urnebesno, kako drugačije je i moglo biti? Momci su jednostavno počeli s "Tražeći slobodu", da bi nastavili ostatkom ponešto skraćenog repertoara (ipak im ovo nije bio solo koncert). Pjesma "Pula ratuje" bila je posvećena njihovim uzorima "Gola jaja " (stari pulski bend), zatim su tu bile i pjesmice poput "Da li znaš", "Noćas", "Glasnice", "Partizani"… U prvim redovima pogo, u ostalima drmeš, neki si nisu znali mjeru pa su pili i za troje ljudi (paradirajući ruljom s 2 flaše), a pred kraj svirke jedna djevojčica nalik češkoj pankerici izgubila je fotić. Nakon par minuta u onom kaosu fotić je nađen, ali se ovaj put malena izgubila, pa je bilo teže naći nju nego fotić. Kada smo to sredili, posjeli smo je na betonsku kućicu uz binu da slika, pa joj zahvaljujem na fotki jer ja nisam mogao snimati. Naime, FOB je završio s "crna rupa" i povukao se s bine, ostavljajući unezvjerenu publiku da vrišti "Hoćemo još". Vratili su se, naravno, "da nas ne izmlatite"; rekao je pjevač Šapo. Krenulo je zborno pjevanje "Ulice", skakali su svi po svima, ljudi su se penjali na binu u nadi da će se dočepati mikrofona, dok je u publici sve blještalo od svjetlosti upaljenih baklji. Zaista nastup za pamćenje, a i slika pokazuje da je dvorište Rojca bilo krcato. Spomenimo da je koncert završio Debeli precjednik, osječke punk legende koje svi predobro poznajemo. I oni su razgalili srca prisutnih fanova svojim pjesmama "Drowning", "Death of glory", "Now I lose", završili naravno s "Farmersko srce". Ne znam da li je vokal Koca bio pijan, ali u nekoliko navrata je išamarao sam sebe, a i odjevnom kombinacijom ličio je nekoj muškobanjastoj djevojčici (dajte ljudi, kakve dokoljenke…). To je bilo to od petka, koji je završio totalnim pljuskom pa su se ljudi tiskali u klubu Monte Paradiso. Lijepo bi to bilo kad ne bi bilo ljudi s bongosima koji su smarali napornim melosom kojem je samo falila neka pjesmica s toliko mi omraženom riječi "ganđa". Ostatak ljudi tiskao se u haustoru na glavnom ulazu, da bismo naposljetku svi završili po šatorima. Ajmo mi na subotu! Subota je okupila nešto manje ljudi u dvorištu Rojca, dok je na poligonu pred vojarnom i na stepenicama bio apsolutni kaos. Bendovi večeri bili su nizozemski Citizen patrol i Brat pack, te Nula. Od manje važnih vidio sam nekakve Children of technology, koji mi se baš i nisu dopali ali su imali zanimljivog vokala koji kao da je ispao iz nekog filma o bajkerima. Svirali su neku kombinaciju punka, metala i crusta, uglavnom stil van mog ukusa. I dok sam se zabavljao kupujući od nekog očalinka kasete poljskih ženskih punk bendova i sav sretan iste te buksao u auto, svirka Citizen patrola već je bila gotova. Pitah Njeca jel bilo dobro, veli "Jeste Đole, al nisu mi svirali najdražu stvar, rekli su da će drugi put". Tako da, eto, u nedostatku mog opisa provjerite ih na myspaceu i prosudite sami. Brat pack bio je zbilja dobar, riječ je o hardcore-punk bendu koji naglašava melodioznost, meni se jako sviđaju (lani sam na Paradisu kupio njihov cd za bagatelu), no bili su prekratki. Svaki bend je imao 45 min vremena za svirku. Na set listi koju sam zgrabio ima 11 pjesama, to je svakako manje od pola sata svirke. Svirali su "Xenophobe", "Sick burn", završili s "No way!" i "If i scare", te otišli. Opći dojam koncerta popravila je Nula, kultni šibenski street punk iz devedesetih. I Nula je jedan od bendova koji su se opet okupili (uz FOB i AK47), Specifičnost ovog benda su dva pjevača i to odlično funkcionira.

U rodnoj mi Koprivnici se često Nula opisivala kao bend koji je "jedino Bukiju dobar", no čini se da Nula ima mnogo više fanova osim bivše podravske bubnjarske legende koja je punk zamijenila ribičijom. Nula je bila odlična, stariji fanovi znali su pjesme napamet, a pjesme "Žrtve", "Tvoja doza", "Krvave ruke", "Pandurska idila", "Pobjedimo laž" bile su upravo ono što je publici toga dana trebalo, zbilja! Nadajmo se da će Nula ostati na sceni još neko vrijeme, da će možda snimiti još ponešto. Šteta je što su mnogi od tih dobrih bendova dugi niz godina bili na sceni, a ostavili relativno malo - tek jedan ili dva snimljena albuma, koji su se u vremenu izgubili pod naletom smjene pankerskih generacija, fanova, i naravno hordom novih bendova. Koliko je ljudima drag povratak Nule dovoljno opisuje atmosfera u publici koja je pogala s upaljenim bengalkama, kao i na FOB dan prije. Da, pank je zbilja čaroban u tim trenucima dok publika i bend postanu jedno. Nula je bila zadnja na Paradisu ove godine… Nihovi tekstovi koji govore o svakodnevnim državnim i privatnim problemima definitivno idu ravno u glavu. Šteta što neki te tekstove shvaćaju kao furku neiživljenih pubertetlija, dok drugi te tekstove žive i proživljavaju svaki dan. Oni su realnost, a ne neka bezvezna kvazi poezija. Fešta je trajala cijelu noć, a Monte Paradiso inače obožavam ne samo zbog bendova nego i zbog druženja. Mnogo je tu dragih ljudi iz Istre koje rijetko viđam, tako da hvala svima i veliki pozdrav svima s kojima sam se baš lijepo družio. Evo, sebično iskorištavam medijski prostor za privatni interes, ali obilježje Monte Paradisa oduvijek bila bila fešta i druženje u kombinaciji s odličnom muzikom. Drink drunk punk, to je to. Spomenimo da je distribucija bila raj za kolekcionare, svatko je mogao naći nešto za sebe. Moglo se i cjenkati, neki su darežljivo za 2 kupljena cd-a ili kazete treću davali besplatno, bilo je mnogo majica i prišivaka raznih bendova, pogotovo manje poznatih a boljih od mainstreama. Do jutra smo kratili vrijeme fotkajući ljude s motivom "Uspavani Paradiso" - materijala definitivno nije nedostajalo. Dan nakon Paradisa klasična postfestivalska depresija, te gledanje slika koje će nam ostati vječna draga uspomena. Hvala ekipi iz Monte Paradisa na odlično organiziranom festivalu, uz želju da i dogodine traje tri dana. Za dvije godine će i dvadeseto izdanje, tko zna što nam spremaju… :-)

matej perkov // 11/08/2010