Još jedno izdanje Monteparadisa je iza nas. Hardcore punk festival koji se već 24. godinu održava na raznim lokacijama po Puli, a zadnjih 10-ak (ili manje) poprište zločina i najgorih devastacija je legendarni Rojc, stara puska vojarna koja je sada društveni centar u čijim se prostorijama nalazi cijeli niz udruga i aktivnosti. Za neke je Monteparadiso legendaran događaj koji pank dušama obilježi svako ljeto i kao da im simbolizira novu godinu, za druge festival koji je s godinama zbog sve manjeg odaziva publike, a samim time i manjka popratnih sadržaja (izuzev koncerata), izgubio šarm. Očito je da festival nije kao što je to znalo biti prije 5 i više godina, ali organizatore i svu ekipu uključenu u održavanje ovog festivala očito vuče velika ljubav prema istomu, pa tako ne odustaju i ustrajno nam, već 24. godinu zaredom, donose raznorazna imena iz pank svijeta. Ove godine festival je trajao čak 3 dana što se prošli put dogodilo prije 4 godine kad je festivalu bila 20. obljetnica postojanja. Pa da vidimo što se sve u ta 3 dana dogodilo što se tiče muzičkog dijela festivala: Prvi dan, dakle četvrtak, zasvirala su 2 njemačka, 2 domaća i 2 benda na relaciji između domaćeg terena i Njemačke, dakle bendovi iz Slovenije i Austrije. Minhenskom bendu Ämbonker pripala je čast da otvore festival. Nažalost. Kažem nažalost jer već dugo nisam čula toliko naporan bend. Misilm svaka čast njima za trud, nebih htjela da se netko tko ih gotivi zbilja uvrijedi, čak sam ih i poslušala poslje festivala na internetu da vidim hoće li mi to popraviti dojam, ali ipak nije. Osim što mi se činilo da se tijekom cijelog nastupa doslovno raspadaju, nisam mogla ne primjetiti kako u tom raspadu glavnu tj. jedinu ulogu igra daleko preglasna gitara. A što reći, nije baš lako otvoriti festival jer se od tog benda onda puno i očekuje, a ovi se ljudi očito nisu dovoljno pripremili za tu ulogu. Da ne bodem oštrim perom u nečiji trud, neka je njima dalje sa srećom, a ako nam se putevi ubuduće sretnu nadam se da neće zakazati na popravnom ispitu. Nakon njih zasvirali su Nitro Injekzija, rusko-kanadski punk rock bend sa sjedištem u Berlinu. Nakon prvog benda ovo je došlo kao pravo osvježenje. Njihov veseli punk rock sjeo je kao budali šamar, kao boja na facu onom dementnom tipu koji se 3 dana krivio na stepenicama ispred Rojca. Svojim veselim i brzim taktovima rasplesali su ozarene punk duše i tijela, a zatim je zasvirala slovenska Gužva u bajt. Ovaj punk bend iz Ljubljane postoji 12 godina i iza sebe broje moge koncerte po regiji. Odrokali su sasvim solidan koncert i mjesto prepustili metaliziranom austrijskom trojcu imena Ewig Frost. Za ovaj bend vidi se da su muzički virtuozi koji u svojem finalnom zvuku i ekspresiji crpe inspiraciju iz raznih izvora. Kombiniraju, dakle, razne vrste metal i punk muzike, od nečeg što podsjeća na thrash i black metal, preko pankerskog galloping ritma i zvuka koji krasi bendove poput Inepsy-a. Nakon njih na pozornicu se popelo zadarsko Bosonogo Djetinstvo kojima je ovo bio prvi nastup na Paradisu. Paško i ekipa izuli su okupljenu djecu i mladež, a ja sam nastup njih i lokalnih legenda Pasmaters popratila iz bočne perspektive, na obližnjem zidiću pokraj stejđa pa je tako vrijeme doslovno iscurilo a na pozornici je već bio FUK. Bend je to iz Velike Britanije i, osim što odlično rokaju taj britanski pank stare škole, mogu se pohvaliti time da broje jednog člana iz Chaos UK-a (koji su zasvirali na festu prije 2 godine). Bio je to zadnji bend koji je nastupao u četvrtak i priredili su zaista prelijepi šou. Energični i odlično usvirani, za sebe kažu kako su novovalni bend britanskog panka, iako se u zvuku čuje taj izvorrni UK zvuk star 30-ak godina i na tragu Chaos Uk-a. Uživancija i pošteni plesnjak za okupljene pankere, da nam je još ovakvih bendova gdje bi nam kraj bio! Petak na festivalu predvečer je donio vremenske neprilike pa nam je za vrijeme trajanja prva 3 benda malo i fotić otkazao poslušnost. Ono što je zasviralo prvo u petak pamtit ću još jako jako dugo. To je bio lokalni pulski bend Red Tape i da vam pokušam opisati osjećaj koji me prošao kad sam ušla na svirku s nekih 10-ak minuta zakašnjenja, bilo bi bezuspješno jer ne vjerujem da ću ikad biti tolko vješta spisateljica da tako dobar osjećaj uspijem prenjeti na papir, u ovom slučaju na portal. Red Tape je toliko poremećeno dobar i usviran bend da sam na trenutke pomislila da su ti mladići zapravo roboti koje je neko isprogramirao da toliko dobro zvuče. Na koncert sam, dakle, ušla taman dok su svirali RKL-ovu pjesmu Why i mogu reći da su je toliko autentično obradili da sam u nevjerici skoro pala na koljena i nisam sigurna jesam li se od sreće rasplakala ili je to bila kiša. Mislim da mi se osim njihove energične ekspresije, muzike koja toliko odlično zvuči kad se odsvira toliko glasno i sviračke virtuoznosti tih mladića, ipak najviše svidio izraz na licima i djetinja iskrenost u pristupu glazbi. Eto, nisam ni sama znala da će mi se neki bend toliko svidjeti i toliko mi je drago što su mi neočekivano priredili takav osjećaj istinske sreće, energije i euforije. Zadnji put slično sam se osjećala u 4. mjesecu na nastupu njihovih sugrađana Sick Crap i tad sam u nevjerici s frendicom komentirala kako je to jedan od ponajboljih domaćih trenutno aktivnih bendova, ali evo sad mislim da sam otkrila jedan koji im stoji uz bok. Opće je poznata stvar da je Pula uvijek bila leglo jako kvalitetne muzike, a čini se da se ta tradicija održava dan danas, na sreću. Red Tejpu svaka čast i skidam im kapu do podzemlja!! Pod dojmom i u nevjerici, pokisla do kože i mokrih čarapa izašla sam van i nije me bilo briga što pada kiša, omamljeno sam hodala do unutrašnjosti Rojca i sjela da se malo osušim. Malo smo zakljucali i sušenje je izgleda potrajalo više nego što je bilo planirano i tako se odjednom iz daljine dvorišta već čula Đornata. Moram priznati da mi na ovom nastupu nisu bili kao inače. Činilo se kao da su pomalo umorni i neraspoloženi za svirku, pa samim tim nisu dali najbolje od sebe i napravili pravu pank štalu kako to inače biva na njihovim koncertima. Nema veze, neću im apsolutno ništa zamjeriti jer svatko ima pravo na loš dan, a ja sam, evo, uvjerena sam kako će njihov sljedeći nastup biti kaotičan i divlji kako to oni inače rade. Kao zadnju stvar odsvirali su Squat i na toj pjesmi su me taman zagrijali i podigli raspoloženje i jebiga, već je bio kraj koncerta. Nakon njih nastupili su belgijski Link čija mi depresija i mulj nikako nisu pasali za te kasne sate pa sam slovenski Extreme Smoke 57 pričekala družeći se s ekipom vani. Extreme Smoke 57 iz Nove Gorice formirani su početkom 90-ih godina prošlog stoljeća i navodno su prvi noise/grindcore bend s tih prostora. Odsvirali su setlistu svojeg ludog grajndkora za koji je moja frendica rekla da je party muzika za pankere i grajndere, fino rasplesali ekipu i priremili teren za legendarne britanske krastere Extinction of Mankind. Ovaj bend postoji od 1992. i broje 15-ak izdanja, od studijskih albuma, ep-ova i singlova preko splitova s raznim bendovima. Njihov nastup bio je odličan. U nekih sat vremena nastupa pokazali su nam kako se to radi. Muzički virtuozi na svim instrumentima (pogotvo bassist!), čaganje i akrobacije sa stejđa, ples koji je na jednom mjestu okupio pankere, skinse, krastere i grajndere. Podosta lijep i veseo prizor za zatvaranje drugog dana festivala. Treći dan festivala kao prvi bend zasvirali su austrijski Røst. Podosta zanimljiva grupa mladića i jedne djevojke koju smo imali priliku uloviti na tonskoj probi kad su toncu izvikivali razne poruke na nerazumljivom i ljutitom njemačkom jeziku, naravno ne za ozbiljno. U pola sata nastupa odsvirali su setlistu podosta zanimljive i neuobičajene punk muzike. Na par trenutaka nisam uspjela shvatiti pjeva li cura na gitari ili dečko na vokalu s obzirom da se oboje trude zvučati kao ženski vokal. Za kraj su nas počastili obradom Minor Threata, i to pjesmom I don't wanna hear it, a zatim su mjesto prepustili talijanskom d-beat trojcu Overcharge. To je jedan od rijetkih bendova koji izgleda da nije htio posuditi Dischargeov prefiks već su se odlučili za korijen riječi. Odrokali su solidan d-beat, ništa posebno, a nakon njih zasvirali su srpski Lazarath. Lazarath je bend iz Novog Sada, da ih idete poslušati na bandcampu a da ne znate kako izgledaju zasigurno biste se divili kako cura pjeva. E grdno biste se prevarili jer je na vokalu momak. I taj momak uživo čak malo zvuči kao da pjeva u glam rock bandu (recimo da zvuči kao iz te faze već spomenutog Dischargea). Nakon njih zasvirali su Proces, legendaran subotički bend koji je za većinu pankera bio najočekivaniji izvođač na festivalu. Odvirali su setlistu koja se sastojala od polovice starih i polovice novih pjesama. Kako sam jednom davno imala priliku zađemati s njima u njihovom gradu pitala sam ih kako to da nisu svirali samo stare pjesme pa mi odgovoriše kako ne žele imati ulogu cover benda onog Procesa iz 80-ih godina, nego kad su već pokrenuli bend (gdje je iz originalne postave samo bubnjar Sudar) idu stvarati i nove pjesme. I samo neka nastave s radom, nadam se da se još vidimo! Nakon njih i slovenske Pizde Materine na stejđ su se popele stare češke dobro poznate barabe Malignant Tumour. Ovi veseljaci i debeljaci svojim veselim i rokenroliziranim crust punkom razveselili su okupljene, a pogotovo frendicu čiji su podaci poznati redakciji. Nakon njih vrijeme je bilo za još jedne legende koje su ujedno i zatvorile festival. Riječ je o Crude SS-u iz Švedske koji su se osnovali 1982. godine i uz skoro 30-godišnju pauzu u sviranju, ove godine odlučili malo svratiti kod nas. U nekih sat vremena svirke potjerali su naciste kući, zapalili sve gradske hale i objasnili nam, a nekima i potvrdili, zašto je švedski pank pojam koji se poznaje i štuje od samih početaka pa dok će svijeta,vijeka i panka bivati. A i za Monte Paradiso se nadam da će bivati dok je svijeta, vijeka i panka, jer da ga nije, tko zna koliko bismo legendarnih bendova i zabave u životu propustili. Iako možda na festivalu nije kako je nekad znalo biti, to ne mora značiti ništa jer dolaze nove pank generacije i tko zna što nas sve još čeka na pank novoj godini usred ljeta. Iduće godine festival slavi četvrt stoljeća postojanja, vidimo se tamo!

lejapeja // 09/08/2016

> vidi sve fotke // see all photos