Nije tajna da mi se glazba Nicka Cavea uvijek najviše sviđala u doba The Birthday Party. Nisam jednom bila uvučena u rasprave da kako mi najbolji bend u svemiru može biti takva bolesnoća i da kakve su to izjave da prvih pet albuma The Bad Seedsa pojede sve ostale za doručak. Gdje su tu sve one krasne klavirske balade, pitaju oni mene. A što fali ''Wild World'', pitam ja njih. Balade…

I tako, dok su mnoge djevojke žudjele za crnom kosom nakon što su čule ''The Boatman's Call'', meni je uvijek bila zanimljivija ona crvenokosa djeva koja se ranije provlačila kroz pjesme. Otišao je Blixa, otišao je i moj najdraži Mick. The Bad Seeds kakve volim i poznajem prestali su postojati. Kad sam se već skoro pomirila s budućnošću u kojoj na svim koncertima Nicka Cavea gledam u Lisinskom kako prebire po klaviru, dok iza mene, u navali emocija, zagrljene i suznih očiju ''Into My Arms'' arlauču ženske osobe koje vjeruju da dotični gospodin na pozornici nije snimio ništa prije nego ga je otkrila Kyle Minogue, a između svake pjesme se netko dere ''Šip song!!'', Nick Cave je pronašao gitaru (ili je ona pronašla njega) i odlučio izlječiti krizu srednjih godina osnovavši Grinderman. Aleluja!

Nakon što smo izgubili svaku nadu da će možda ipak netko dovući Grinderman u Zagreb u petak između Rima i Ljubljane, potrpali smo se u auto i krenuli prema EU. Dan ranije smo saznali da je najavljena predgrupa Hunter Graccus otkazana. Nismo lijevali suze nego se poveselili da ćemo kraće čekati na Nicka Cavea i društvo da izađu na pozornicu, pogotovo jer su Križanke tako reći pod vedrim nebom, deseti je mjesec, a treba i voziti natrag do Zagreba. A kad smo već kod Zagreba, bilo bi zanimljivo znati postotak Hrvata koji su došli na koncert, jer već na ulazu u Sloveniju policajac je znao točno kamo idemo i rekao nam da je prošlo već puno ljudi u tom smjeru i da nam je bolje da imamo karte. I bio je u pravu, jer Križanke su bile rasprodane, a poznatih faca je bilo na sve strane. Nakon pokojeg čuvenog falafela i zagrijavanja u bircu u kojem su na repertoaru bili samo Nick Cave and The Bad Seeds i priličan broj onih njihovih krasnih klavirskih balada, bilo je vrijeme za koncert. Kako se u sam amfiteatar Križanki ne smije ulaziti s cugom, ni onom kupljenom na šanku, nisu svi zauzeli poziciju kad su se nešto iza 20.30h uz gromoglasan pljesak na pozornici pojavili Grinderman, brkati i bradati dvometraš Jim Sclavunos, Martyn (po novom bez P.) Casey i uvijek nenormalni Warren Ellis. Jedina osoba u bendu koja nije patila od pretjerane facijalne dlakavosti je bio Nick Cave koji je obrijao svoje famozne brkove. Budući da na ovoj turneji promoviraju ''Grinderman 2'', pjesme su krenule redom. Prva je bila '' Mickey Mouse And The Goodbye Man'', a nastavili su sa sljedećim singlom, pjesmom ''Worm Tamer'', koju je Nick Cave nekom prigodom opisao kao jednu od najizvanrednijih pjesama na kojoj je ikad radio. Iako nas je Nick obavijestio da je prije koji dan slomio nožni prst, pa će biti malo nespretan, to se nije pretjerano primjetilo u njegovoj 'koreografiji'. Imao je puno više energije i strasti od mnogih drugih, puno mlađih izvođača, koje krase opisi da su 'ludi na sceni'. Dok nije strugao po gitari, Nick je stojećki mlatio po električnim orguljama, a s vremena na vrijeme bi se riješio instrumenata i nagnuo u prve redove iz kojih su odmah pojurile desetine ruku koje su ga htjele dotaknuti. I to je bilo u redu. Osim ako niste dirali taj nesretni slomljeni nožni prst. Možda je trebao obući one svoje famozne špic papke…

Drugi veseljak na sceni je bio Warren Ellis, bradati luđak par excellence. Nakon što se pridružio Bad Seedsima polako ali sigurno je preuzimao sve važniju ulogu, i uskoro u skladanju pjesmama i razno-raznih soundtracka, koje Nick Cave piše lijevom nogom, kako se čini po njihovom broju koji nezaustavljivo raste iz godine u godinu, istisnuo Caveovu dotadašnju lijevu i desnu ruku po tom pitanju, Micka Harveyja i Blixu Bargelda. Možda je Cave nekad i bio zatreskan u Blixu, ali sada je ljubav s Warrenom Elisom u punom cvatu. Njih dvojica su bili centralni par na pozornici, a Cave je svako malo odlazio Ellisu 'odsvirati nešto na gitari', dok je ovaj u svim smjerovima fitiljio zvečke, defove i sve ostalo što mu u tom trenutku nije trebalo.

Iako bi čovjek možda pomislio da će bubnjar od dva metra poželjeti sjediti dok svira, Jimu Sclavunosu to i nije neki uvjet. Manijakalno udaranje izvodio je bez greške i sjedećki i stojećki iza svojeg rozog seta bubnjeva. Jedina osoba koja, čini se, nije podlegla općem ludilu na pozornici bio je Martyn Casey, kulerski basist koji kao da je micao minimalan broj mišića u tijelu dok se oko njega kovitlao kaos zvan Grinderman.

Razvaljivanje se nastavilo s ''Get It On'' s prvog albuma, nakon kojeg je uslijedila ''Heaten Child''. Stvari su se malo smirile s ''Palaces Of Montezuma'', al ne zadugo jer nakon nje je krenula potpuno luda ''Evil''. Nakon ''When My Baby Comes'' bend je uzeo mali predah dok je Cave s akustarom obasjan reflektorom izveo ''What I Know'' i neke ljude u mojoj blizini skoro bacio u san. Ako ih nije razbudila ''Honey Bee (Let's Fly To Mars)'', to je definitivno učinila ''Kitchenette''. Kad je Nick zatulio ''I Waaaaaaaaaant You'', teško je to bilo propustiti. Kao i genijalnu ''No Pussy Blues''. Gledati i slušati Nicka Cavea kako pjeva da je uvlačio trbuh, prao suđe i gladio njezinu ogavnu čivavu, a ona mu svejedno nije dala, je nešto stvarno urnebesno i predivno. Regularni set je završio jedinom pjesmom koju još nisu izveli s posljednjeg albuma, ''Bellringer Blues''.

Pauza do bisa se malo otegnula, publika je tresla Križanke, a kad smo već posumnjali da redari ne puste ni Grinderman natrag unutra s cugom, na pozornici se pojavio Jim Sclavunos i bis je mogao početi. Četiri pjesme koje su ostavili za kraj su bile ''When My Love Comes Down'', ''Man in the Moon'', ''Love Bomb'' i naravno posljednja ''Grinderman'' koja je tako izvedena da je bilo jasno da nakon nje više nema smisla išta svirati. A nema smisla ni nešto više dalje trkeljati.

Hvala ti krizo srednjih godina. Hvala ti na Grindermanu!

ana // 13/10/2010