Ponekad se uhvatim u razmišljanju o tome kako svaki koncertni prostor ima svoj tajni život, buran i raznolik, kojeg možda nisu svjesni oni koji se u njemu svakodnevno izmjenjuju, ni posjetitelji - ljubitelji određene vrste glazbe, ni glazbenici koji na turnejama lutaju svijetom, no prostor zna i doživio je sve, od sludge metala ili eksperimentalnog jazza do techno partija ili dueta za flautu i klarinet, i iz dana u dan sve nas prima, s nama dijeli glazbene doživljaje, sluša naše razgovore i hvata djeliće naših životnih priča.

Teatar &TD jedan je od tih prostora, i dok su prošlog četvrtka u njemu nastupili
Chris Brokaw i Geoff Farina u ogoljenom, ali toplom country jesenskom izdanju, samo s dvije akustične gitare, ovog se četvrtka dogodila prava eksplozija zvuka u obliku Poum Tchack, šarmantnog i dinamičnog francuskog gipsy swing seksteta. Doduše, oznaka gipsy swing možda je preuska i generalizirajuća za ovaj bend jer, moglo bi se ukratko reći, oni sviraju sve, a pod time mislim stvarno gotovo sve. Porijeklom su iz Aux-en-Provancea (u okolici Marseillea) i samog Marseillea, najvećeg francuskog lučkog grada i najvećeg francuskog grada na mediteranskoj obali, a ti šaroliki multietnički i mediteranski utjecaji izviru i iz njihove glazbe. Njihovo ime Poum Tchack upućuje na karakteristični zvuk koji gitara proizvodi u swing muzici, a inspiraciju crpe i iz gipsy glazbe francuskih Roma, u govornom jeziku poznatih i kao Manouches ili kako bi oni sami rekli Tzigane, no njihove pjesme uključuju i mnoge druge, na prvi pogled nespojive utjecaje, kako i priliči ovim veselim gent du voyage.

Nakon dosadašnja dva vrlo uspješna i hvaljena koncerta u Zagrebu, ovaj put stigli su u sklopu (mini) "Eastern" turneje koja uključuje Sloveniju, Austriju i Hrvatsku (hehe), na kojoj predstavljaju svoj novi album jednostavnog naslova Billie, svojevrsnog tributa nenadmašivoj Lady Day, s reinterpretacijama pjesama Billie Holiday i nekoliko vlastitih novih pjesama, a odsvirali su i nekoliko starijih pjesama. U početku ovog sasvim zabavnog koncerta odsvirali su pršteću swing rock I'll Never Fail You, koja me odmah asocirala na onu scenu u kojoj mačor O'Malley dovede Duchesse i mačiće u svoju gajbu, a kod njega dečki već feštaju (oni koji se sjećaju The Aritocats, znaju na što mislim, a ako netko ima kakvu intelektualniju referencu neka samo javi). Tu se našla i ljutita i duhovita kletzmer swing How Could You, na kojoj je do izražaja došlo umijeće Lionela Eliana na harmonici, a zatim i Travelling All Alone u pomalo kabaretovski teatralnoj izvedbi, no niti jedna skladba ne prati do kraja žanr u kojem je započela, već se ciganska zapadnjačka i istočnjačka tradicija miješaju s pravim latino rockom, a la Santana, cha cha-om, pa čak i dubom i skaom. Elian pjeva i na njemačkom u Bei mir du schon, Jean-Philip Steverlynck, virtuoz na violini, istovremeno svira violinu i pjeva u duetu s Olivierom Dambezatom na gitari, Alexandre Morier solira na električnoj gitari po nekoliko minuta, a povremeno se neki od njih i bace na koljena i potom odaju pravom balkanskom derneku i ciganskom punk rocku, kažem, sviraju sve, i to istovremeno. I dok je tijekom cijelog koncerta Samuel Bobin u pozadini neumorno svirao bubnjeve u svim kombinacijama, na bisu je izašao pred publiku i otpjevao Romance, na francuskom, kao još jednu posvetu, po njegovim riječima legendarnoj Billie Oliday.

I kako je moj odlazak na ovaj koncert bio svojevrsni bunt protiv muzike koju inače slušam, i radi koje su moji tu večer bili u susjednom koncertnom prostoru, svakako sam jako zadovoljna izborom jer Poum Tchack su vrlo duhoviti, sviraju glazbu koja se negdje skriva u svima nama, i stavljaju nam velike ozarene osmjehe na lice.

andrea // 03/11/2010