Kad sam čula da Heavy Trash dolaze u Pulu nisam imala pojma da ću ih u dva dana gledati dva puta. Ni to da će prvi put biti u vrlo maloj prostoriji s vrlo malo ljudi. Možda i bolje da to nisam znala. I ovako mi se tih mjesec dana čekanja činilo kao cijela vječnost. Jedino što bih se, da sam znala što mi se sprema, prestala živcirati što nitko ne želi sa mnom 09.08. u Beč na Ministry.
Mislila sam da će više ljudi iskoristiti ovakvu rijetku priliku da pogledaju Heavy Trash u tako, pa recimo, intimnoj atmosferi, ali okupio se prilično mali broj ljudi. Nije da se žalim. Manja gužva. Kad sam došla već sam ih čula kako se uštimavaju u studiju i sviraju ''The Hump''. Mislila sam da ću opast u nesvijest od sreće. Po pričanju prisutnih se dalo zaključiti da ih još nitko nije gledao u živo i svi su bili jako znatiželjni kako će to izgledati i zvučati. Ja sam, s druge strane, bila napola izvan sebe od sreće što ću ih
opet gledati, i to ovdje, s deset ljudi u studiju, i onda opet sutra, na Kaštelu. Totalno izvan sebe sam postala u trenutku kad sam se mobitelirajući okrenula i ugledala Jona Spencera kako stoji kraj mene i pijucka vodu. Sva sreća da sam sjedila inače je moglo biti reanimacija raznih.
Jon Spencer © Ana
Prije početka emisije Jon je nestao noseći u ruci prsluk i kutiju nekakve kreme. Kad se vratio kosa mu je bila začešljana i zalizana unatrag i bio je obučen u prsluk s rozim leđima. Naravno, izgledao je prepreprekrasno (ne, ovo nije štamparska greška, op.a.). A i svi su bili oduševljeni time da se sredio iako ga skoro pa nitko ne vidi. Ipak je to radio emisija.
Nakon kraćeg pregovaranja gdje će tko biti kad počne emisija i svirka, netko je konačno pitao bend što oni o tome misle. Njihova želja je bila da uđe tko želi, bolja atmosfera. I tako smo se fino smjestili unutra. Jon nas je pozvao da se rasprostremo po studiju, malo se šetkao i sviruckao gitaru, Matt Verta-Ray i ostatak benda se uštimavao.
Heavy Trash © Ana
Kad je konačno počela svirka ja sam pala u totalnu ekstazu. Bili su genijalni! Počelo je s ''Justine Alright'', pjesmom koja je bila najavni singl
njihovog prvog albuma. Heavy Trash su zvučali, a bome i izgledali, kao da sviraju na pravom pravcatom koncertu, na velikoj pozornici, pred hrpetinom ljudi, a ne u radio-studiju pred 15 ljudi, i to većinom novinara. Jon Spencer je skakao po studiju, urlikao i znojio se, mahao mikrofonskim stalkom i pokušavao nas sve uvući u nastup. Konstantno nas je pozivao da plješćemo, vičemo ''Yeah!!!!'' s njim i općenito se pridružimo zabavi. Publika nije baš bila od akcije, a meni se bilo neugodno eksponirat, a i bilo me strah da bi me osiguranje iznijelo van ako bih se razmahala. Ehm...
Bilo je jako smiješno kad se Jon zaderao ''Yeah!!!!!!'' i očekivao da ćemo mi nastavit u istom stilu, a tamo mrtva tišina. Na njegovom licu se moglo sasvim jasno pročitati ''What the fuck?!''. Umalo se udavih od smijeha. Onda smo probali ponovo. Bilo je bolje.
Baby, Don't You Know Your Love Made Me © Ana
Koncepcija emisije je bila: dvije pjesme, pa malo razgovora, pa opet dvije pjesme... Razgovori su na trenutke bili krajnje blesavi jer se činilo kao da voditeljica ima svoja pitanja i mogućnost improvizacije apsolutnu nulu. Tako ih je pitala jesu li pogledali film ''Walk The Line'' o Johnnyju Cashu čija pjesma je svirala prije emisije. Matt joj je rekao da on nije jer jako voli Casha pa je radije preskočio taj film. Na što ga je voditeljica priupitala da što misli o pjevanju Joaquina Phoenixa u filmu. Jel, čovjek je sad rekao da NIJE gledao film, pa ne zna. Sigurno je išao soundtrack slušati, moš mislit. A i one izjave da Blues Explosion nemaju spotove... Ne znam, svašta se tamo isprovaljivalo. Ali kad imate tako fine i pristojne goste kao što su Heavy Trash, svašta vam prođe bez posljedica. Neka probaju s Nickom Caveom takav razgovor voditi. Sva sreća Lada Furlan Zaborac je imala sasvim konkretna i normalna pitanja, pa smo saznali da Heavy Trash snimaju novi album i da Blues Explosion još uvijek postoje, samo su u hibernaciji, jer Heavy Trash su ono što Jon Spencera sada veseli i u potpunosti ispunjava.
Kao svoju omiljenu Heavy Trash pjesmu Jon Spencer je odabrao ''Gatorade'' koja je odmah i uslijedila, odsvirana uz puno špricanja znoja na sve strane. Čudno da ih Gatorade već nije tužio, ipak je to Amerika, pogotovo kad se uzme u obzir što Gatorade znači u ovoj pjesmi. ''Walking Bum'' je posebno dobro zvučala, s udarcem na početku svake strofe od kojeg bih se cijela naježila. Nadala sam se da će svirati ''The Loveless'' ili ''The Hump'', ali ništa od toga. No zato su odsvirali jednu drugu, tj. treću, moju omiljenu ''Your Love Made Me''. Tja, kad vam to tak otpjeva, sve mu povjerujete.
Kontrabasist i bubnjar nisu bili Kim Kix i Yebo kao na
berlinskom koncertu, a bome nije bio ni itko iz The Sadies, benda koji je običavao biti pratnja Heavy Trash na njihovim koncertima po SAD-u i Kanadi. Izgleda da su Matt i Jon konačno našli stalnu ritam sekciju benda. Neugodno mi je priznati, ali zaboravih im imena, iako me Matt nakon emisije čak i upoznao s kontrabasistom. Imena inače loše pamtim, a u ovakvoj situaciji dobro da sam se svojeg uspjela sjetiti. Yebo je možda bio zabavniji na sceni od sadašnjeg bubnjara koji ima malo štreberski štih, ali što se tiče čudačkog izgleda kontrabasiste, e tu su bome oba na razini. Kim Kix izgleda čudački, ali onako normalno čudački kad uzmete u obzir čime se bavi i u kakvim bendovima svira (Powersolo, Heavy Trash), ali njegov nasljednik, e to je bio čudan prizor. Prvo sam zamijetila nekog 'djedicu' kako se muva okolo u kožnoj jakni, s majicom od nekog benda (možda čak Ramonesa), s velikim ruksakom. A onda se pojavio uz svoj instrument, obučen u puno preveliko sivo odijelo, neku umjereno-havajsku košulju, sa šeširom i narukvicom s killerima oko lijeve ruke. A i cipele su se činile prevelike. Uglavnom, njih četvero su izgledali ko vrlo čudna škvadra.
Bass player © Ana
A Jon Spencer... Bože dragi... Kad počnu svirati, ono, bolje mu se maknite s puta jer bi mogli zaraditi teže ozljede. A kad završe i počne razgovor, opet postane onaj tihi, mirni i staloženi samozatajni gospodin Spencer s kojim je više nego ugodno razgovarati, i koji se čini čak nekako sramežljiv. Matt Verta-Ray, s druge strane, ne izgleda toliko pomahnitalo na sceni, svira apsolutno genijalno i totalno je druželjubiv. Raspriča se s vama kao da ste stari frendovi.
Pri kraju emisije tijekom svirke Jon je zamolio da netko malo priguši svjetlo u studiju, poradi čega smo završili u totalnom mraku jer je taj netko ugasio sva svjetla. To je izazvalo prilično cerekanja, našeg, a i benda, pa smo ko kreteni sjedili u mrklom mraku i jedva nazirali Heavy Trash kako sviraju i čuli Jon Spencera kako najavljuje sutrašnji koncert na Art & Music Festivalu koji će početi u ponoć, a on će doletjeti na svojoj metli. Još je svašta izbaljezgao klizeći po studiju s polegnutim mikrofonom u svom dobro znanom stilu. Divno!
Razgovori ugodni © Ana
Zadnja stvar je naravno bila ''Yeah Baby'' u kojoj smo rekli ''Yeah!!!!!!'' za svakog člana benda dok ih je Jon predstavljao, kako se i pristoji. I onda je bilo gotovo. Trajalo je nekih 40-ak minuta. Valjda. Meni se činilo kao 5. Nakon što sam malo pročavljala s Mattom o Berlinu, poslu i drugim temama, izašla sam van i ugledala tacne pune ćevapa. E to je ipak za mene jadnu izbezumljenu bilo previše, pa sam se nakon brzinskog druženja s Jonom Spencerom, koji je bio u totalnom speedu, zaputila s prijateljima prema Epidemiji gdje su Heavy Trash kao trebali doći malo zasvirati na akustičnim gitarama. Ali nisu, jer su se predomislili i ostali odsvirati još jedan set u studiju, koji sam, na svoju neopisivu žalost, propustila. Nešto se pričalo da ih je cijeli taj 'Radio Pula session' toliko oduševio da je bilo razmišljanja da se izda kao live album. Je li to istina, ne znam. Nadam se da je. Nakon ponoći Heavy Trash su ipak došli u birc i tamo popili pivicu i družili se s fanovima. Prekrasni ljudi ti Heavy Trash.
ana // 25/08/2006
> vidi sve fotke // see all photos
PS: Beskrajno hvala organizatorima Art & Music Festivala što su mi sve ovo omogućili.