Na Kaštel sam dobauljala u totalnom transu nakon apsolutno nevjerojatne večeri u srijedu. Cijeli dan sam samo čekala da dođe i prođe ponoć da se Heavy Trash popnu na pozornicu. Na Kaštelu se okupilo prilično ljudi. Kako je prostor užasno velik i možete šetati na sve strane, penjati se na zidine, sjediti na topovima... uopće ni ne skužite koliko ima ljudi zapravo. Ali znam da je zbog ovog koncerta prilično ljudi potegnulo iz Zagreba i onda se u sred noći vraćalo natrag, na posao. Razumijem ih u potpunosti. Do vremena kad sam ušla u Povijesni muzej Istre, gdje se održavao Art & Music Festival, već su svirali goth slovenci Fetisha. Nisu mi baš zaokupili pažnju, kao ni španjolska Jugoplastika koja mi je zvučala grozno. Kao neki jadni oblik MTV pop punka, koji je sam po sebi grozomoran smjer u muzici. Jeza totalna. Ali kad su oni završili, kraj nas su s gitarama prošli Jon Spencer i Matt Verta-Ray i ja više ništa drugo nisam vidjela ni čula. Naravno da se odmah zauzela strateška pozicija u prvom redu. Heavy Trash su izgledali jako dobro raspoloženo. Jon Spencer nam je nazdravio, i kao i dan ranije, prva je krenula ''Justine Alright''. Možda sam jučer morala mirno sjediti i koncentrirati se da kojim slučajem ne započnem neki 'sing-a-long' s Jonom, ali danas me bome ništa nije ometalo. Sve se nadoknadilo. Naravno da će mi biti jako neugodno ako se kojim slučajem ugledam na nekoj snimci koncerta, ali bože dragi, šta se može. Nakon ''Justine'' su raspalili s ''The Loveless''. Neopisivo nešto. Mislim da su do tog vremena već svi bili mokri do kože. Pogotovo Jon Spencer, koji je pjevao iz petnih žila i pretrčavao pozornicu, obučen u tamno-sivo odijelo i rozu košulju, dok su slina i znoj letjeli posvuda. Ajme meni koja prekrasnost! Oči su mi ispadale na sve strane. Molim vas, imao je čak i gumbe za manšete! Pa nosim ga doma odmah!! Mislim da je takve misli imala većina pripadnica ženskog spola u publici, a bome i nemali broj muških posjetitelja. Npr. onaj koji je stajao kraj mene i cijeli koncert vikao ''Jon! Jon!'' i pokušavao ga uhvatiti za nogu. Ne kužim zašto na svakom Heavy Trash koncertu koji ja pohodim postoji neki tip u prvom redu koji Jona Spencera drži za nogu? Počinjem primjećivati uzorak ponašanja. A bome se opet netko i popeo na pozornicu. Nisam sigurna da li se radilo o već gore spomenutom mladiću, ali Jon je očito zaključio da se taj netko želi slikati s njim ili nešto, pa ga je u sred koncerta priupitao jel želi, i dao mu ruku da se popne na pozornicu. Dakle... Nakon toga se okrenuo meni i zamolio me da ih uslikam. Mene! Od svih onih velikih ljudi s divovskim foto-aparatima koji su stajali u blizini, Jon Spencer pita mene! Umalo padoh u nesvijest. Uslikala sam ih naravno. Lijepo su ispali. Nakon foto-sešna koncert je krenuo dalje.

Još jedan neobični trenutak s publikom se dogodio kad se Jon u pola pjesme stao na rub pozornice, nagnuo prema naprijed i pokušavao animirati moju sestru, koja je valjda izgledala kao da se baš i ne zabavlja. Izgled vara, što da kažem. Ali da se zbunila kad se ispred nje našao Jon Spencer i krenuo ju malo razdrmati, je. Ne znam kad sam je zadnji put vidjela tako totalno zbunjenu. Zakon! Heavy Trash su malo proširili repertoar od kad sam ih zadnji put gledala, tako da se našlo prilično novih pjesama, koje su se izmjenjivale s pjesmama s njihovog fenomenalnog prvog albuma. Neke su bile njihove nove pjesme, a neke obrade starih rockabilly klasika. A kad Jon Spencer i Matt Verta-Ray rade obrade, znate da će biti dobre. Bez Matta, koji je možda u sjeni Jona Spencera, Heavy Trash definitivno ne bi bili ovako genijalni kao što jesu. Jer taj čovjek je totalno rockabilly savršenstvo kad uhvati gitaru. Dok Jon Spencer apsolutno dominira pozornicom i ima ga posvuda, Matt nekako samozatajno prebire po gitari, pod obavezno obučen u crno odijelo, i tu i tamo nešto otpjeva, na bisu čak i cijelu pjesmu. Kad je počela ''Take My Hand'' samo sam čekala da Jon zapadne u neko čudno stanje, jer koliko sam primjetila po pričama s prošlih koncerata, a i sama sam to vidjela u Berlinu, on iz nekog razloga uvijek na toj pjesmi ima neki začudni trenutak. Ovaj put je to bio izljev apsolutne ljubavi prema njegovoj ženi. Prekrasno nešto! Eh... Cristina Martinez, tko je ne bi volio. Ali kad ga vidite i čujete kako na pola u transu tako priča o ženi s kojom je već više od pola svog života, ne znam... volite ga još više. Bilo mi je jako zabavno što je nakon toga išla ''Gatorade'', pjesma o oralnom seksu. Inspirira ga žena, nemam riječi. Uskoro je na red došla i ''Yeah Baby'' što je značilo da je koncert pri kraju. Heavy Trash su otišli s pozornice, ali publika ih je odmah počela zvati natrag, pa su se na opće oduševljenje vratili i odsvirali još nekoliko pjesama, među kojima i ''Your Love Made Me''. Iako je već bilo prošlo 2.30h ujutro nitko na pozornici nije posustao, upravo suprotno. Izgledali su kao da su se tek zagrijali. Niti jednom tijekom svirke intenzitet nije pao. Stvarno su dali sve od sebe i priuštili nam vrhunsku zabavu. Da mi je netko prije nego sam čula Heavy Trash rekao da rockabilly može zvučati, a bome i izgledati, tako suvremeno, mislila bih da me zeza. Možete zaboraviti sve ostale bendove koji pokušavaju raditi isto što i Heavy Trash - svirati ovakvu muziku u 21. stoljeću i ne zvučati i izgledati kao 'a jesi ti malo profulao koje desetljeće?'. Svi se u usporedbi s ovom dvojicom njujorčana čine kao mačji kašalj. Nitko ne zvuči tako nabrijano, sexy, ajme-šta-bih-mu-radila, kao oni. A nije li to poanta takve muzike? Ali sve što je lijepo kratko traje (mrzim tu narodnu mudrost), pa je tako i koncert nakon sat i pol došao kraju. Mi smo htjeli još, ali oni su morali ići. Za nekoliko sati ih je čekao avion za Bari u kojem su svirali na nekom festivalu. Nakon što su nas redari doslovce izbacili iz Muzeja, zaputili smo se u Uljanik, ali nakon ovakvog genijalnog koncerta vas ništa neće moći zadovoljiti. Preostane vam samo da nataknete slušalice, odfljite Heavy Trash do kraja i probate ne past u postkoncertnu depresiju (kao ja).

ana // 30/08/2006