home > literatura > Menok i getah

kontakt | search |

ČOPOR: Menok i getah (Are You Weird Collective, 2012)

Učitelj u osnovnoj školi klincu od nekih 10 godina bi progledao kroz prste 'teške pravopisne greške' na račun kreativnosti. 10 godina kasnije, profesor na faxu bi ovo sasjekao i obezvrijedio. Nakon 20 godina to postane nebitno.

Čoporovo, koliko mi se čini, prvo literarno izdanje objavljeno kao knjižica, jednako je čudno i nezgrapno kao i sam format 15 x 17,5 cm u kome je štampan (neka osakaćena verzija A5). Neprikladni dizajn koji ne može poslužiti niti kao cd knjižica, a niti kao džepno izdanje nema nikakvu uobičajenu tiskarsku estetiku - bez predgovora je, bez uvodnika i sadržaja ('kazalo'), a naposljetku i bez osnovnih izdavačkih informacija. Za Čopora ništa novo. U sklopu knjižice priložen je i audio cd u plastificiranoj foliji, no o tome kasnije.

Knjižica skupa s omotnicom korica ima 16 stranica, 2 crno-bijele fotografije (na prednjoj i zadnjoj stranici korica), jednu ilustraciju koja predstavlja ne-znam-što (također u crno-bijelom formatu) i 9 kratkih pjesama u slobodnom stihu. Jedna od njih, "Dan za danom" navedena je na stražnjem ovitku, no zahvaljujući šlamperaju izdavača ne može se shvatiti gdje počinje i završava, te da li je "Mit o vječnom povratku" Mircea Eliade njen sastavni dio ili samo namjerno ubačen pasos koji bi trebao na sredini knjižice poslužiti nešto poput (pre)kratkog predgovora. I kad se još u obzir uzmu brojne pravopisne greške bez lekture i korekcije, te katastrofalan prelom stihova (bez interpunkcijskih znakova), čitatelj može ostati potpuno smušen.

Neke stihove je vrlo teško povezati zbog namjerne rascijepkanosti; neki u istom retku završavaju i počinje novi stih. Osobito u apsolutnom neredu "Dan za danom" koji ima sve karakteristike 'kupsa od teksta'. A neke je i nemoguće shvatiti. Da li je 'rane krvre' - rane krvare, 'stihija grdada' - stihija grada, 'spomeneici glasovi' - spomenici glasovi, 'dvostuki aspekt' - dvostruki aspekt, 'nepročina Biblija' - nepročitana Biblija, 'zaklučana soba' - zaključana soba? Ili je to nešto drugo? Ili su čiste pravopisne greške? Ili su, pak, neki novi, barem meni nepoznati izrazi?

Uh, kad se nakon brda pravopisnog i inog nesklada uspije uroniti u Čoporove stihove, dočeka vas mrak, beznađe, zbunjenost i nedorečenost. Autor se očito želio transformirati u sofisticiranog poetu sklonog mistici predstavljajući se kao odbačeni i neshvaćeni mislioc. Sve je to OK zamišljeno, no vrvi s brojnim greškama, propustima i neelokventnošću. Teško bi bilo šta konkretno izvući jer Čopor, jednostavno rečeno, baljezga i drobi; taman kad nakon 2-3-4 stiha krene u nekom smjeru da izjavi misao ili bilo šta drugo što mu se mota po glavi, vlastitom nepažnjom učini početničku grešku poput onih prvih poeta iz 4.-5. razreda osnovne škole koji još nisu savladali pravopis i sasvim jednostavna pravila poezije u slobodnom stihu.

Evo samo nekoliko primjera nekompetentnog korištenja početnog velikog slova - pjesma "Maternica tišine" u prve 4 kitice u svakom stihu počinje velikim slovom, peta kitica ima samo prvo veliko slovo prvog stiha, a ostatak od naredne 3 kitice ispisan je malim slovima. Međutim tu se sasvim nelogično pojavljuje stih 'zvona i orgulje' usto ispisan pravopisnom greškom kao 'Zvona i Orgullje' (i 'djeca pijevaju Aleluja' i 'riječ iszgubjenim').

Okey, ajde učitelj će zanesenom predpubertetliji tolerirati 'teške muke pravopisa' i 'prve poetske korake' na račun kreativnosti, međutim Čopor kao ono što jeste i ono što bi želio biti, osim životne volje, istinskog talenta i neobrađenog sirovog smisla za poeziju nema osjećaj estetike, te predanost radu, disciplini i samokontroli. On se sam sapliće i posrće kao i njegovi stihovi koji bi trebali nešto reći, samo što, pitanje je?

Evo, odmah u uvodnoj "Skriven" on se plaši klaustrofobije, plaši ga što je skriven među ljudima, plaše ga vlastiti stihovi, a uistinu se ne može shvatiti što znači 'svaki put kad zrak udahnem jedan život iz sebe izdahnem'. To bi trebalo biti nešto dubokoumno, patnički pogibeljno, darkerski primamljivo, pa čak i ironično narcisoidno.

Onda, kao što kaže Mircea Elizade u onom spomenutom "Mitu o vječnom povratku" (opet s nezaobilaznim pravopisnim greškama) - 'svaka zemaljska pojava, bila ona apstraktna ili konkretna, odgovara nekom nebeskom izrazu koji je nadilazi, koji je nevidljiv 'ideji' u platonskom smislu. Svaka stvar, svaki pojam ima dvostruki aspekt menok i getah'.

Tako u "Maternica tišine" suprotstavlja cijeli niz pojmova iz krajnosti u krajnost pokušavajući dosegnuti taj dvostruki aspekt menok i getah, a kroz "Hodam po ledu", "Dan za danom", "U krvi", "Rascijep u vremenu" i "Nedosanjani san" to mu čak i polazi za rukom. Ali samo onda kad se isključi, odnosno kada piše inspirativno o nečemu što nije prvo lice jednine. Stihovi poput 'riba u vodi mislim na tebe', 'ja ulazim u sve te grobove i tražim knjige koje još nisu napisane' ili 'skidam cipele jer krvava stopala ostavljaju tragove' izbacuju narcisoidan karakter Čopora. On namjerno želi biti patnik i neshvaćenik koji se petlja u sve i sva. Čim je tegobnije, mučnije, košmarnije i mračnije raspoloženje, on odmah svoje prvo lice jednine ubacuje u njega. Često i bespotrebno pri čemu posve gubi koncept - mnoštvo toga on promatra i suprotstavlja kroz menok i getah, međutim kad je riječ o njemu samome, on pobjegne. Odnosno, Čopor ne suočava samog sebe, već samo traži nekakve tugaljive, samotne i frustrirajuće scene u koje će se uklopiti.

Njemu je tužan osjećaj izaći van u ranim noćnim satima pred jutro i ostatke večere dati mačkama na ulici, zgrade su mu nadgrobni spomenici koje uspoređuje s grobovima u koje ulazi tražeći knjige koje još nisu napisane (odnosno inspiraciju za svoja djela od kojih ništa nismo do sada dobili s te strane), želi nestati u rijeci, samoća mu je zarazna pojava i prestao je vjerovati u Boga. Ali on se ama baš s ničime ne suočava. Možda se želio izraziti u tom kontekstu, no apsolutno mu nije uspjelo.

Jedina konkretna pjesma, završna "Preko mora" ima svoj pravi smisao jer govori o uobičajeno poznatim stvarima opće kulture, religije, filozofije, ekologije i društvenog života, te je jedna od rijetkih u koju se ne uključuje autorovo prvo lice jednine. Tu je još jedna "Di je, ni je" na dalmatinskoj ijekavici u obliku zavičajno-lokalne pjesmice pogodne za klapsko pjevanje.

Zaključak: čitati Čoporove stihove je nešto sasvim drugo od onog kad ih se sluša u njegovoj interpretaciji. Treba poslušati album. Možda je baš upravo to taj trenutak njegovog intimnog menoka i getaha...

horvi // 25/07/2012

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Poezija jednog romantičara

NIKOLA DUBROJA: Poezija jednog romantičara (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Zaumni canto

GABRIJEL BARIŠIĆ: Zaumni canto (2019)

| 19/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Crtice iz podzemlja

VJERAN STOJANAC: Crtice iz podzemlja (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Frik iz kvarta ponovo napada

ZLATKO MAJSEC: Frik iz kvarta ponovo napada (2019)

| 26/03/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ceste so asfaltirane, Robin Hood pa plešast

MATEJ KRAJNC: Ceste so asfaltirane, Robin Hood pa plešast (2018)

| 14/09/2018 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> podaci o djelu
cover: Menok i getah

> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*