Sa Čoporom ili Robertom Vodanovićemnisam se audiofilski družio jako dugo, više od pune 4 godine. Do tada je imao 18 albuma koje sam sve recenzirao, a od tada ih je realizirao čak 30-tak, samo u 2014. godini ih je nanizao 14, no spram Matej Krajnca to je tek polovična cifra. Izgleda da se u tom periodu svašta dešavalo u pogledu njegove kantautorske senzibilnosti, pa ovaj album dođe kao izraziti odmak od onoga što je radio prije, odnosno od onoga po čemu ga pamtim.

Pretpostavljam da je velika zasluga tome i suradnja s Ivanom Čkonjevićem na dva albuma "Dijalozi" (2014. i 2015.), a i sama Čoporova kreativna uzlazna putanja kada je s nekim ne baš osobitim sviračkim umjećima štancao albume prangijajući gitarska legata do besvijesti, ali je pri tome zadržavao visoki stupanj poetske snage, te kako kada i vokalnih intervencija. Jasno, sve zavisi o dojmu i percipiranju, no kako god, moram reći da se uspješno othrvao početnim, vrlo skromnim lo-fi performansima u kojima je imao istinski jakih radova od 2006. do 2013. godine.

Elem, ovo je album kojeg sam s velikom pozornošću preslušao jer mi je osobno dostavljen od Zdene Franjića, te sam odmah u startu zaboravio neke teške međusobne nesuglasice iz 2013. godine koje se ne tiču širokog auditorija (kao da ga i ima na ovakvoj sceni, možeš si misliti). Čopor je vješto ovladao gitarom u svojstvu pejzažno-ambijentalnog stvarateljstva: više se uopće ne bavi legatima što je prva dobra vijest, a druga jest da na ovih punih sat vremena prikazuje punoću konceptualnog minimalističkog arta služeći se isključivo staccato tehnikom svirke gitare s ponešto delay/ echo efekata. Album je rascjepkan s vokalim i instrumentalnim komadima različitih duljina, a najbolji je u onim trenucima kada naprosto eksperimentira slušajući samog sebe poetski mantrajući uz svoju akustaru gitaru o prazninama u ljudskim životima na nekoliko različitih nivoa. Točnije, ovdje je 5 vokalnih i 5 instrumentalnih komada povezanih psihološkom dramaturgijom počevši od naoko nevine i obećavajuće eksperimentalke "Dan, tragovi kočnica, putujemo…" s bezbrižnim extended-vox loop efektima i blueserskom slide gitarom uz doslovce mantranje slogana 'ha-ha-ha', međutim "Kao Mark Sendmen" uvodi u daleko turobniju spoken-word priču na pragu naših glumaca iz 60-ih i 70-ih kada su se trudili rafinirano prenijeti na film i kazalište akademsku edukaciju, a u stvari, mnogo toga je ispadalo patetično izrežirano, trezveno i neopušteno, no upravo je to i Čoporova namjera da s miš-maš kombinacijama psihodeličnih instrumentalnih skladbi i spoken-word komada sve dublje i dublje uvuče slušatelja u ambis prokletstva koje ovo društvo, sistem, socijalno poremećeno uređenje i kulturno beznađe davanja umjetnosti za bagatelu pruža u 21. stoljeću. Iz njegovih očajnički recitiranih stihova se jasno uočavaju sve bolesti sadašnjice: "Zovem se Ana" govori iz ženskog lica, slobodno ću reći Bowievskog:

"Zovem se Ana"

'Zovem se Ana,
Ali mogla bi se zvati Ema, Lucija, Katarina ili Eva
Mogla bi se zvati krik koji nitko ne ćuje,
Koji se odbija od praznina

Imam trideset šest godina,
Ali isto tako mogla bi imati dvadeset četiri
Ili pedeset dvije ili beskraj.
I ne postoji vremenska jedinica kojom se mjeri očaj, tuga i bol,
Ne postoji modra boja modrice

U paleti slike ili koloritu mora i neba…

Zovem se nevidljiva, jer
Svi su sve znali
Ali su zatvarali oči, okretali glavu,
To nisu njihova posla
Policija uvijek prekasno dođe, ako uopće i dođe,
A socijalni radnici znaju sve zakonske norme,
Ali što oni znaju o životu?
Znaju samo razdvojiti obitelj,
Uzeti djecu, oteti život paragrafima…

Izgubila sam vjeru u institucije.
Isus je umro radi nečijih grijeha, ali ne mojih.

Zovem se Ana, zovem se prešućena…'

Kada se sagleda samo ovih dvadesetak stihova koji su stvaran prikaz sadašnjice iz Čoporovog umjetničkog rakursa pri čemu se stalno treba imati na umu taj faktor nepredviljivog poetsko-dramaturškog toka, slijedi vrlo banalna, ali domišljata spoken-word igrica 'crta-crta-crtica/ gotova su vješala'… Naravno, sad bi ja morao objašnjavati tu staru igricu koju smo kao djeca nekoć igrali na komadu papira istrgnutog iz bilježnice matematike, ako se sjećate, one s kvadratićima. Svaki kvadratić je bilo jedno polje, jedan potez, a crtala su se vješala. Ne znam tko je izmislio tu nevinu igricu, a mi klinci smo je u 70-im i 80-im igrali iz čiste dosade da ubijemo vrijeme, služila je za razbibrigu između dva sata u školi, pa čak i onda kad je primjerice dečko završio srednju školu, a imao curu u njoj. Pa su uz poneki poljubac i dodire uskraćivali vrijeme čekajući da se starci maknu iz kuće, da gajba bude prazna i da se dogodi strasni seks koji je redovito završavao katastrofom, 'nemoj me gledati, ugasi svjetlo, pojačaj muziku', ali neka… Sjetio se Čopor tih detalja na vrlo specifičan način, Isuse, pa skroz sam zaboravio za tu igricu i čari koje je imala u sebi, a imala je mnoge, bolje od 'mlina' ili 'grad, država, selo, stvar, bend, pjevač, životinja' pod zadanim slovom. Sjećam se jednom smo u tu igru uvrstili i pojam 'organ', a onda jedna naša frendica nije se mogla sjetiti niti jedan organ pod slovm D, pa je napisala 'drek', ha-ha-ha… Vau!

Vau za Čopora koji se artistički posve obnovio u zadnje 4 godine i baš mi je drago zbog toga da više ne zvuči onako kako je zvučao prije. Glas mu je i dalje ostao isti, dramatično glumata koliko može svjestan situacije da mu je ustvari poetika najjači dio i da s njom isto kao i Matej Krajc može napraviti čudesa. Odličan je i nakon mojih 4 godine apstinencije od njega, sa zadovoljstvom mogu reći da je nastavio svojim putem u napredak, te da mu se svirka upotpunila i sa jazzy konotacijama, doduše vrlo stidljivim, linearnim, ali da je puno bolje i kreativnije izraženo nego li prije desetak (i manje godina), to stoji. Odličan minimalistički skrojen album, pjevač nije, nije baš niti osobiti svirač (poput Čkonjevića ili Sylviana), ali koncept je odličan. Teško se može ostati ravnodušan i bez emocija.

Naslovi: 1.Dan, tragovi kočnica, putujemo…, 2.I, 3.Kao Mark Sendmen, 4.II, 5.Zovem se Ana, 6.III, 7.Zatvoriš oči i gledaš u daljinu, 8.IV, 9.Ne mogu spavati, 10.V

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 18/10/2017