Mostarski spisatelj Mili Đukić (rođen 1987) kaže da nije pjesnik ili pisac već samo pisač pjesama. Pjesnik mu zvuči poput premijera s mnoštvo obaveza i strahova. Do sada je svoje radove objavljivao na nekim sajtovima, te u "Rukopisi 36" (Pančevo) među 50 mladih regionalnih pisaca za 2013. godinu. U ratu je kao izbjeglica sticajem okolnosti završio u krivoj državi - Turskoj, a garantno pismo je stiglo iz Norveške par dana kasnije. U Turskoj je započeo polaziti osnovnu školu; kao Hercegovac-Balkanac bio je najvišlje dijete u razredu, prvi je naučio čitati i pisati, te kako voli reći, u glavu si je utuvio da zna čitati i pisati. Potom se vratio u Mostar, završio gimnaziju, diplomirao novinarstvo u Sarajevu i - postao konobar, a kasnije i gazda kafane Zanzibar koja se nalazi na omotnici ove njegove prve zbirke poezije. Kako to obično biva da veća riba jede manju, izgubio je kafanu i onda otišao raditi na bauštelu u Norvešku gdje je zaradio za Golfa 'dvicu' s kojim vozika dijasporu iz Norveške u Mostar kada slete u Dubrovnik, Sarajevo ili Split. Osim toga, radi i kao DJ u baru Coco Loco, ima bend koji nikako da zasvira i prosvira onako kako valja, a neke od pjesama ove zbirke su ujedno i tekstovi benda.

Prema priloženih pedesetak pjesama uglavnom u slobodnim stihovima očitava se narav vrlog realiste i duhovitog zafrkanta. Svoj ceremonijalni spisateljski obred nerijetko prezentira kao stihove nastale na 'stalaži, sa vječno krive strane šanka'. One strane gdje stoje čajevi, nesovi, otvarači, ključevi, ruter, tamo gdje se peče pica i za gablec priprema sendvič, one strane odakle se gleda raja. Fina raja. Pripita raja. Našankana raja. One strane gdje se toče runde pijače kao standard - piva, bambus, pelin. Onoj raji od kojih se neki nisu trijeznili godinama. S one strane odakle sluša ispovjedi naših grijehova starih četiri, pet hiljada godina.

Ne, krivo bi se pomislilo da Mili piše maligansku 'šank poeziju' iz birtije, u mamurluku, nesposoban uzvratiti udarac kolektivnoj svijesti ili da se popne na bicikl Pony s omotnice knjižice. On je pisač-poeta prosvjećene jednostavnosti u kojoj koristi anegdote, viceve i šale nizajući ih u elementarno duhovite stihove gotovo bez ikakvih interpunkcijskih oznaka skoro u jednom dahu, jednoj veoma bogatoj proširenoj rečenici punoj autobiografskih inspiracija. Njegov stil je nizanje sličica, prispodoba, metafora i misli u tempo povezanim uglavnom linearnom tehnikom kroz pet tematskih koncepata - "Tom I - dvodimenzionalne pjesme" o svemu i svačemu, "Tom II - toplopivne i hladnokaljne pjesme" iz birtije, "Tom III - pjesme štele i bauštele" posvećene gastarbajtiranju u Norveškoj, "Tom IV - Tom i Džeri" kroz duhovite basnoidne poetike i "Tom V - Još neke pjesme", ponovno o svemu i svačemu.

Iz njegovih stihova se točno nazire i njegov životni put nesretno sjebanog djetinjstva u vrijeme ratnih razaranja, emigracija s jednog mjesta na drugo, mukotrpni rad na baušteli i sposoban, te nadaren pjesnički način da svoj poetski diskurs prilagođava nastalim situacijama. On piše gotovo isto kao što vjerojatno i govori tako da se čitatelju čini kako je adekvatno prenio vlastiti tok misli a da se ne radi o naštelanoj metodi konverzacije. On neosporno ima veliki talent, vrlo rijedak i izuzetan da piše urbanim jezikom kojim svemu što izrekne pridaje veliku i smislenu snagu riječi. Čitatelju se može učiniti i da bi on tako isto mogao, međutim tradicija, odnosno životna iskustva nisu nam svima jednaka. Pošto se uglavnom formirao u emigraciji, njegova domovina je ipak, mimo svake patetične sentimentalnosti ostala čvrsto uronjena u osobni karakter pričajući nam priče svojeg života, kao i onog bliske mu okoline s neobičnim sklonostima anegdotalnom načinu oblikovanja fabula. U njegovom slučaju, čak i ono što ne može ispasti kao zgodan vic ili štos, on to umije pretvoriti u anegdotu a da nikoga ne poražava, potcijenjuje ili da bi se nekome narugao.

"Žičani sistem"

'Daljina čini sve kako bi nas udaljila
zato je i zovu daljinom
blizinu ne zovu daljinom
ali radi po istom principu
milioni operatera oko nas
zapetljavamo se punjačima po podu
adapteri nas slabo adaptiraju
aparati nam kuhaju spermu i drndaju srce
slušalice nas čine konfuznim
touchevi nas odvikavaju od svih stvarnih
dodira
kamere nas zaljubljuju u nas same
tipke nam daju ritam suprotan od majčinog

Živimo u žičanom sistemu
Ne pričamo
Možda ponekad zasviramo
Ali kurcu'

"Betonska prašina"

'Liver dužine 2000m
može da posluži kao pisaći stol

ljubav je u česticama prašine
šmirglanje pored dosade
dovoljne za samoubistvo
pruža spoznaju da je materija neuništiva

maska koja štiti disajni sistem
miriše kao ona za ronjenje
iz Malog Drvenika
prije petnaest godina

djetinjstvo je kao more
iz njega je sve ispuzalo
kroz zvuk motofleksa
čujem oca kako viče:
vračaj se nazad
pička ti materina
gdje si to otpliv'o.'

horvi // 19/04/2014