home > literatura > Ja nisam Deanna Troi

kontakt | search |

WILMA THACKERAY: Ja nisam Deanna Troi (Bratstvo duša, 2018)

Dnevnik kao štivo ima različite efekte, zavisi o autoru, njegovom pedigreu, motivaciji i još koječemu. A i o samom čitatelju. Dnevnik je u principu onaj dio pisane intime koji se brižljivo sakriva i o njemu se uglavnom razmišlja da će za javnost biti dostupan tek nakon autorove smrti. Recimo, otprilike u kratkim crtama. I nije cjenjeni dio literature. Može ga pisati svatko, a mnoge od njih nikad nitko niti ne pročita jer su zapisi u njemu dio svakodnevice običnih ljudi, drugima beznačajnih i nevažnih. Dakako, ako autor nije znana ličnost, tada je pristup prema ovakvom štivu oprečno drugačijih pobuda...

Da bi prevazišla ovakav pristup, neobično otkačena i talentirana u tome, Wilma Thackeray spisateljski se unijela u kreiranje dnevnika pod pseudonimom, točnije više njih. Niti samo njeno ime i prezime nije ono pravo upisano u knjigu rođenih, domovnicu i na osobnu iskaznicu, a na ovih 180 stranica se predstavlja kao Agneza Trolanska koja boluje od bipolarnog poremećeja čas pišući u 3. licu, a čas u 1. licu jednine skakajući s percepcije na percepciju o sebi i o 'njoj', zavisi o trenutnom raspoloženju. Pravo ime joj je Tamara Leško. To je u početku veoma zvrzlano i abrazivno šamaranje disfunkcionalnošću rukopisa u kome čitatelj ne može sa sigurnošću utvrditi tko tu točno o kome piše prepričavajući svoje i tuđe dogodovštine, tko je Agneza, a tko je 'ona' u 1. licu jednine. S vremenom se stvari iskristaliziraju - Agneza slobodno piše o sebi kao o njoj upravo zbog bipolarnog sindroma, doduše vrlo rijetkog medicinsko-zdravstvenog faktora koji za posljedicu nosi višeslojne devijacije u ponašanju, refleksijama i osjećajima od primjerice abnormalne ushićenosti, hiperaktivnosti i hipersenzibilnosti do krajnje potištenosti i depresije što se opet kroz psihijatrijski tretman smatra sastavnim djelovima psihoze i šizofrenije.
[  ]

Već u tom samom startu ova knjiga nadebelo intrigira ovakvom neobičnošću: uz gomilu početnog ušušura, pa dobrih 50-ak stranica, zbunjuje kaotičnom ekspresivnošću iz koje, saznaje se u nastavku, sve stoji na svome mjestu ocrtavanjem brojnih likova s kojima se druži: kolegicama s posla iz Pogrebnog zavoda, majkom i ocem koje viđa povremeno jer se ne slaže najbolje s njima, između ostalog otac, porijeklom iz Zagorja ima neku ljubavnicu, 16 godina 'mlajšu' iz Državnog odvjetništva, ponekih freakova s Facebook-a kojeg danonoćno prati i ažurira, tu su još sporedne uloge rođaka i rođakinja koje ne mogu zamisliti mogućnost života u 'provinciji bez kazališta' (za njih je ona 'seljanka potekla iz šume'), dementnog susjeda koji joj stalno postavlja isto pitanje, doktora (šrinkice=psihijatrice), prodavačica iz obližnje trgovine, a naposljetku kroz opću papazjanu saznaje se da je bila u neuspjelom braku s Rankom, pedesetdvododišnjim krezubim Gustavom, dakako onim karikiranim iz čuvenog mađarskog crtića kojeg u početku naziva 'tehnički suprug' samo da bi koliko-toliko opravdala 'ono nešto' pred roditeljima na obiteljskom ručku 22. lipnja 2016. (Dan antifašističke borbe) otkada i počinju dnevnički zapisi. Tu je još i njena sestra što živi u Zagrebu (ima 'običnog' supruga), te gomila epizodnih likova s kojekakvim karakterima (dvoje strasnih desničara što u orgazmičkom klinču seksa urliču 'za dom spremni' na posteljini izvezenoj s Isusom i Marijom, lik iz bolnice kojeg se ne sjeća da mu je dala broj mobitela, pa debela mačka kojoj sa zadnje 4 kune u džepu kupuje malu konzervicu s hranom), a to je jedna perfektno koncipirana dnevnička sintagma što itekako pulsira u motivaciji za daljnje čitanje i analiziranje tko je ustvari Agneta.



U nastavku se saznaje da živi negdje u Podravini, ne navodi se, možda u Koprivnici, možda u Kunovec Bregu, obližnjem selu gdje je kao klinka plesala u čast lokalnog Vatrogasnog doma, možda negdje drugdje, ali Podravina definitivno jeste što se očituje i po jasnom kajkavskom izričaju prilikom navođenja dijaloga i razgovora, te spominjanjem ljudi iz velebne firme Podravke, pa Prc-u (poznati restoran Podravska klet na Bilogori), homeopatkinje iz Ždale, hrvatskog sela tik uz Madžarsku granicu gdje je većinsko stanovništvo madžarskog porijekla i govori još dandanas madžarski, pa potrazi za travom u Gudrovcu, selu, gradu, velegradu, zaseoku, kvartu, ulici i čošku dobro znanom po Gudri, ali to nećete naći na google pretraživaču, no definitivno je iz Podravine. A to i dalje možda i nije dovoljno za potkrijepiti maštu čitatelja kako pred sobom ima samo još jedan običan dnevnik obične zrele žene s 39 godina kojoj život baš i nije osobito išao na ruku: nema djece mada povremeno poželi da je majka, otkantala je starce i familiju, osobito bogatu tetku iz Njemačke kad je saznala da se ova ljuti na nju što joj je kao klinka od pet godina rekla da druga teta ima ljepši kostimić od nje, nije zadovoljna s poslom kojeg radi, vječito je nadrkana, frustrirana, s dva PMS-a mjesečno, svako malo na bolovanju, socijalno neprilagođena, rijetko kada zadovoljna i sretna... Sretna tek u onim trenucima kada si kod kuće pusti Lanu Del Ray, natoči crnog vina (obično najjeftinijeg, a odličnog makedonskog Vranca), cugne koju bombicu votke, politrenku jabukovače, jeftinog piva iz Lidla uz slušanje Pixies, zafrka travu i zguta Xanaxa, Voltarena, Azolara, Wellbutrinea, dobije injekciju Lumidola zbog upale živca, na poslu uspije zdrmati viski pod gablecom na šanku, obično poneku cugu svakodnevno da joj radni dan što bezbolnije prođe. Tek u rijetkim trenucima zaključuje da život ima smisla dok si trijezan. Agneta je sjebala više života nego Mladen Grdović automobila. Ona ima inspiracije samo kad je na nekom glupom, dosadnom, neugodnom i neudobnom mjestu ili u blizini takvih ljudi. Ostatak života bi prespavala stabilno depresivna uz stabilizator raspoloženja, živa, a mrtva iznutra, pored ljudi koji 'uzgajaju mržnju umjesto kokoši i povrća' sakupljajući F-ove ko' njena baba vodu u plućima i koljenu, te se osjeća poput Jeremije iz Alan Forda.

Agneza je hipohonder kome doktori ne znaju da li boluje od Chrona, astme, psihosomaskih bolesti (sindrom iritabilnog crijeva) ili nečeg sasvim desetog (čak da i ima cervikalno rebro viška na vratu), radi posao knjigovođe u tom pogrebnom poduzeću, udala se za muža s kojim ne živi, no nakon 100-tinjak stranica, Ranko joj se vraća u zajednički život jer joj je potreban seks i dobra zajebancija koja uvijek pršti humorom i nadmetanjima, a osim toga voli kupovati najskuplje kreme protiv bora i podoočnjaka, skupa sredstva za mršavljenje koja ne djeluju, sredstva za smirenje na prirodnoj bazi, koja vjerojatno, isto tako ne djeluju, ima osjećaj žene koja je debela i neprivlačna, a žudi za time da uopće nije, što je u principu ispravno - žudi za komplimentima koje ne dobiva i jasno rogobori o krizi 'zrelih godina' u sjebanoj Hrvatskoj 21. stoljeća. Drugi dio dnevnika je puno staloženiji i obrazloženiji, a pojašnjava ovaj prvi, naoko zbrkan i silovano zdrkan, ali sjajan je konglomerat svega, svačega i ničega što otprilike nalikuje na TV seriju "Seinfeld" samo s razlikom što je Agneta rockerica, alternativka, pijana, zdrogirana, nakljukana koječime i sjebana otprilike onako kao George Constanca koji je uvijek bio trezven, vječito nešto želio, a nije znao što točno traživši dlaku u jajetu da 'to' nije 'to'.

Ovo je ciknuta humoreska koju sam pročitao još prije dvije godine, taman kad je i objavljena razmatrajući niz fikcija i fakcija s kojima sam bio išamaran, ali nisam bio najsigurnji u nekakvu vjerodostojnost, a da budem iskren, nije mi se niti dalo pisati, jebi ga, čitajući je, imao sam dojam kao da sam ja upravo taj Ranko kome žena stalno nešto predbacuje kad se 5-6 puta po noći ide na pišanje ili kad klince što zavijaju u gluho doba noći pjevajući cajke zapiša s balkona oduševljen što je bivši predsjednik Josipović dočekal darivaoce krvi švedskim stolom, a Kolinda škotskim - nije im dala ništa uz 'jebem vam mater partizansko-četničku-razvratnu! Marš odavde, dok vam se nisam spustio dolje s drugim pištoljem!'. Djeca su se razbježala brzinom svjetlosti, dok sam ja zaljubljeno i bez riječi buljila u svog spasitelja. Al, naravno, ovo nije neka romantična komedija i nije nakon te epizode uslijedio poljubac, zagrljaj ili vatreni seks, nego tek njegove riječi - jebala te cigareta, da te jebala!... Bog mater i životu takvom! Legni u taj krevet i bar glumi da spavaš! ... I legla sam, odglumila spavanje, kao i zadnji orgazam, još kad smo prakticirali seks, prije sto godina.'

U tom drugom dijelu se pojavljuje i poneka fikcija, lucidno koncipirana poput priče o sasvim slučajnom susretu Agnete s jednim dečkom iz popravnog doma koji ju je isprve želio opljačkati, a možda i ubiti: ona je sjedila u parku na friško ofarbanoj klupi, a mladi napasnik što joj je došao s riječima 'da se nisi makla, mater ti jebem kurvinsku! Samo kurve šetaju u ove sate. Kak se zoveš?', odvratila 'Marija' i pritom se prekorila zbog nemaštovitosti, a ovaj se u trenutku smekšao 'tako mi se zvala mama'. Jedna od pjesama koju je napisao pošto je izašao iz popravnog doma bila je "Trebam te Marija" za Opću Opasnost, a taj 'malac' je izdao dvije zbirke pjesama i postao pjevač nekog već benda. Hm? A kaj ta pjesma nije hit Divljih Jagoda iz 2003? Možda Agneta zna točnu prošlost... Katkad zabrazdi i u takve fikcije da je Ranka otrovala, da čitav stan smrdi od raspadnute lešine, pusti si "Final solution" Pere Ubu.

Netko joj je na Facebook napisao 'to što pišeš nije fikkcija, nego prepričavanje događaja', što opet ima svoju draž za otkrivanje i analizu onda kada će Wilma Thackeray postati beletristički poznata ne samo onom alternativnom krugu kome trenutno pripada, već i onom daleko širem.

'28. veljače:
Agneza se pitala - dokle ću ja bit' nevidljiv lik kome kuharice u kantini zaboravljaju dat' salatu i kruh? Dokle će se svi zaljetat' u mene, kad hodam po ulici ili sam, nedajbože, na nekom koncertu? Dokle ću bit' ženska koju zubar umiljato moli za deset minuta pauze u doba kad sam naručena? Do kad će mi prilaziti jehohovini svjedoci? Do kad će mi zvonit' prosjaci na vrata? Do kad će me trgovka u dućanu gledat' k'o da sam ukrala nešto? Do kad ću biti dežurni 'slušač' klimakteričnih baba kojima fali malo pažnje? Dokle će se svaki moj frend tješiti sa mnom? Dokle ću slušati jebeno 'oprostite' i odgovarati 'ma, ništa, sve pet'./ Dokle, pizda mu materina, dokle? Zar mi na čelu piše - tako prevesljiv, nevidljiv ili empa(te)tičan materijal? Ja nisam jebena Deanna Troil!'

...Agneza, jesi li možda za kavu?
'

Ovo je posve neobičan dnevnik pun dogodovština, ludorija, zrelog promišljanja, boleštine, trulosti društva, rock & alternativnih svjetonazora oko glazbe i politike od kako je Hrvatska dična 1990. postala država u kojoj se ne prakticira potomstvo i zatomljuje porodica kao zajednica iz koje svi bježe nekud u inostranstvo. Agneta čak i nema takvih primisli, niti njen Ranko. Oni su zadovoljni i s bijedom koju imaju, kao i svi Hrvati i stanovnici na Balkanu svjesni da nemaju kuda otići. Koškaju se, svađaju, mlate, ubijaju se, ali se i vole. Uz odličnu režiju i prave glumce, ovo bi mogao biti jebeno kvalitetan film - komedija o stvarnoj Hrvatskoj na prelazu iz Josipovića u Kolindu i Milanovića, a tu se baš ništa mnogo promjenilo nije, odnosno, da budem točniji, ovaj dnevnik, makar koliko god da se u početku činio nedokučiv, sjajan je scenarij za režisera koji ima mašte, otprilike poput Tarantina ili Marija Kovača i Dalibora Matnića, samo kad bi dobili dobre pare od ministarstva. A takve filmove, s takvom sjebanom i komediološki uspješnom tematikom rade naša braća Srbi jako, jako dugo.

Wilma ih je u samoj nakani, svjesna komercijalne nemoći, naravno, otkantala. Ona nije pisala scenarij za budući bestseller ili film koji će se gutati i prepričavati, napisala je netipičan, skroz pošemeren, naoko blesav dnevnik svakodnevne posjetiteljice facebooka s fluidnom fabulom u kojoj svaki detalj nosi adekvatnu težinu i smisao, pa makar koji puta se on izgubio u besmislici.

horvi // 18/02/2020

Share    

> literatura [last wanz]

cover: Utroba

ZVONIMIR GROZDIĆ: Utroba (2019)

| 16/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Od Studencev do Nove vasi

MATEJ KRAJNC: Od Studencev do Nove vasi (2020)

| 08/03/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Ja nisam Deanna Troi

WILMA THACKERAY: Ja nisam Deanna Troi (2018)

| 18/02/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Pesma bunca i plače

MILAN B. POPOVIĆ: Pesma bunca i plače (2019)

| 05/02/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Kleine nacht poesie

LUKA VERDEL: Kleine nacht poesie (2019)

| 24/01/2020 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> podaci o djelu
cover: Ja nisam Deanna Troi
Bibliografija:
Ja nisam Deanna Troi (2018)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*