Jedan od mnogobrojnih Wostokovih strip junaka, Stevan Vicko Fassbinder iz maligansko frustriranih i seksualno disfunkcionalnih epizoda okončao je svoju karijeru. Smrt mu se prišunjala nećujno uhvativši ga u jednom od tko zna kojih bezuspješnih pokušaja da revitalizira život izlaskom u grad tragajući za srodnom dušom. Život je skončao na klupi u parku vjerojatno mnogo zadovoljniji i sretniji nego li mu je to realnost dopuštala.

Ovu moguće posljednju 'živu' epizodu o Vicku autor je smislio kroz kompaktan scenarij od nekoliko turobno samotnjačkih priča punih intimističke tuge, žalosti i jada utopljenih u alkohol i ine izljeve na facebooku s odlukom 'više ne brišem svoje pijane statuse', prelasku na sokove od kojih postaje svijestan da je mu je trezvenost najveći neprijatelj, potom blic slikice-interviewe nekih njegovih prijatelja i poznanika, pa neuspjele pokušaje liječenja na psihijatriji, zanimljivoj pričici "Unutarnja kiša" o nepoznatim putevima u smjerovima 'za iza', 'prolaz za gore', 'prolaz koji vodi u beskonačni niz hodnika' i 'prolaz za dole', no što se točno u njima nalazi nitko ne zna i ide na vlastitu odgovornost, te na završnom grande finalu kada se Vicko ponovno vratio na maliganski hedonizam osjećajući se daleko moćnijim nego prije. I tako je, kažem, možda sretan napustio ovu svoju nesretnu životnu rolu vječitog gubitnika.

'ono što je najgore u celoj priči je što moje pijano ja voli moje trezno ja, a moje trezno ja je čist fašistički karakter koji voli samo sebe!... stvarno užasna kombinacija, a zavise jedno od drugog!!!' Kroz ove krhotine života Wostok uvjerljivo i vrlo duhovito prelama lik antijunaka kome je svakodnevica bila nepresušan izvor razočaranja u sve što ga je okruživalo, a najviše u njega samoga jer je očekivao najviše što se postepeno kroz epizode, još tamo od prvog izdanja "Čovek Vicko u paklenoj jazbini" (rađeno sa Sanjom S., 2014) jasno isčitavalo kroz njegovu nihilističku sklonost ka što bržoj smrti. Upravo u toj postavci Wostoka leži i vrlo teško breme glavnog junaka koji je želio postati nešto, pa je uvidjevši da za to ipak treba imati i mnogo više od samog talenta, što će reći mnogo uloženog rada i truda u tome 'nečemu' čemu niti sam nije znao ime, da bi se na koncu tješio i s mišlju da bi mu dovoljna bila ženska i bez faxa, ne mora ni da bude lijepa, ni pametna, samo da nije hendikepirana u srce. No, kako to već i ide svojim tokom u stvarnom životu, Vicko je sustavno odbijao promjene, odnosno bio je sam svoj arhitekt propasti što mu je na koncu i došlo glave. Harold Wilson je rekao 'jedina ljudska institucija koja odbija napredak jest groblje'.

Zbogom Vicko. Bio si simpatičan i inteligentan punker, alkos i povremeni junkie, ali abnormalno lijen da učiniš to 'nešto' čemu si težio. Možda te Wostok ponovno oživi na stranicama stripa u nekim drugim, široj javnosti nepoznatim avanturama.

horvi // 21/04/2016