home > mjuzik > Diskografija 1979-2011

kontakt | search |

THE POP GROUP: Diskografija 1979-2011 (2011)

A sada nešto sasvim drugačije: The Pop Group - unikatni bend koji je htio biti pop, a zvučao je eksperimentalno. Ali im se dopadalo da tako zvuče. I maloj gomilici publike koja je od njih stvorila kult natjeravši ih da se ponovno okupe nakon 30 godina.
[ 1977 - The Pop Group ]

1977 - The Pop Group

Premda su The Pop Group jedan od najznačajnijih post-punk bendova koji je sa samo dva objavljena studijska albuma udahnuo posve nove temelje žanru i otvorio bezbrojne mogućnosti za daljnja istraživanja, te su sporednim putevima utrli put industrialu, trip-hopu i dubstepu, njihov status je za vrijeme samog postojanja bio posve marginalan i gotovo neprimjetan za širu javnost. Kao relevantan primjer odnosa tadašnjih snaga od 1978. do 1981. mogu poslužiti daleko uspješniji i razvikaniji istovremenici Gang Of Four, The Cure ili Public Image Ltd. koji su imali singlove i albume na top ljestvicama, a transparentnost im je za razliku od The Pop Group uz sav underground pristup bila velikih razmjera, te su nesmetano održavali turneje i punili dvorane.

Nadalje, dugo vremena su se povlačile različite priče, komentari, kritike i napisi po glazbenoj štampi što su i tko su ustvari The Pop Group, novinari su ih krstili kojekakvim žanrovskim smjernicama i ljepili im najraznovrsnije etikete (od eksperimenta i ezoterije do avangarde), te je ustvari sedma sila najzaslužnija za stvaranje mitskog i kultnog statusa o njima. Ne pretjerano brojna publika koja je dolazila na njihove koncerte i kupila jedina dva zvanična albuma ih je neizmjerno štovala, a dio njih je, ili osnovao vlastite bendove, ili ako su ih već imali, onda su mnogo toga od njih pokupili i utkali u svoju glazbu. Tek 25 godina nakon raspada, frontmen Mark Stewart je u jednom poduljem interviewu britanskom novinaru Peteru Kaemmereru naširoko iznio niz posve nepoznatih detalja koji donose jednu sasvim drugačiju sliku benda za kojeg se cijelo vrijeme smatralo da su nešto potpuno drugo od onoga što su u stvari bili.

Do tog interviewa je posve bio nepoznat podatak da su osnovani još 1976. (smatralo se da su počeli 1978), kada su bili tinejdžeri od 14-15 godina koji su polazili srednju školu u Bristolu (Grammar School). Od samih početaka postava je bila konstantna - Mark Stewart (vokal i tekstovi), John Waddington (gitara), Gareth Sager (gitara, synth, piano, saksofon), Simon Damion Underwood (bas) i Bruce Smith (bubnjevi i udaraljke). Kao klinci su redovito izlazili u diskoteke i slušali su isključivo funk, te su osnovali The Pop Group samo s namjerom da sviraju funk i pišu pop pjesme. Bili su očarani crnačkim plesnim beatovima, soulom ranih 60-tih, reggae i dub scenom Jamajke i htjeli su zvučati funky kao Kool And The Gang, a onda je Stewart otišao na svirku The Clash u doba kada su Strummer i ekipa još bili demo bend, te je pod snažnim impresijama koncerta odlučio da u njihov funk utkaju ponešto punkerske drskosti i angažirane tekstove. Pošto je Stewart još bio školarac, priznao je da nije mnogo razumio politiku, ali ga je impresionirala tekstualna punk snaga i sloboda izražavanja, te je mahom počeo posezati za parolama koje su mu zvučale drsko i aroganto smatrajući da će time bend skrenuti pažnju na sebe. Tek kasnije se njegov eskapizam pretvorio u pravi angažirani manifest koji je bio nadahnut idejama njemačke umjetnosti i Fluxusa s ekstremno eksplozivnim političkim nabojem reggea i refleksijama na doba vladavine Margareth Tatcher, tadašnjeg američkog predsjednika Jimmy Cartera i hladni rat između USA i SSSR.
[ 1980 - sa The Last Poets ]

1980 - sa The Last Poets

U to doba kada su The Pop Group bili demo bend koji je održavao probe u Stewartovoj garaži na izrazito negodovanje njegove majke, često su se družili sa ekipom iz Throbbing Gristle koja je otprilike u isto vrijeme kretala sa karijerom. Njihov vođa Neil Megson (kasnije samoprozvan Genesis P-Orridge) mnogo se družio sa Stewartom izmjenjujući ideje, te se iz svega toga izrodio neobičan artistički koncept u oba smjera. Genesis i Peter Christopherson (alfa i omega T.Gristle, a kasnije Coil) su se zalagali za eksperimentalnost punka koja je rezultirala industrialom i noiseom, posve novim oblicima izraslih iz punka, a nešto mlađi od njih, Stewart, je u globalu promatrajući njihov neobični ekscentrizam došao do spoznaje da se i sa opskurnim instrumentarijem i ne pretjeranim poznavanjem tonskog leksika, te sa mnogo mašte može napraviti uzbudljiva glazba. Sva zajednička iskustva su pretočena u The Pop Group, mada se nakon objavljivanja prvog albuma to uopće nije moglo primjetiti.

Na svojem prvom samostalnom koncertu uspjeli su okupiti 40 ljudi, a prije nego će objaviti debi album, nastupali su kao predgrupa Pere Ubu i Patti Smith. Između svojih autorskih skladbi znalo se tu pronaći i obrada poput James Brownove "Papa's got a brand new bag" i nemuštih improvizacija Kool And The Gang. Prvi pravi tekst o njima objavljen je u Melody Makeru 18.II 1978. kada je oduševljeni novinar Simon Kinnersley nakon koncerta u Londonu pred 600 iznenađenih posjetitelja obavio interview u kojem su mu rekli 'da će od sada pokušati svirati samo za novac'. Praktički od tada su postali vidljivi za javnost, a samo nekoliko mjeseci kasnije su uspjeli dogurati i do naslovnice New Musical Expressa premda su bili demo band.
[ 1981 - snimka s jednog od posljednjih nastupa ]

1981 - snimka s jednog od posljednjih nastupa

Bristol kao jedan od glavnih britanskih lučkih gradova bio je još od vremena industrijske revolucije meka za doseljenike koji su sa sobom donijeli tradicionalni duh različitih kultura. Prije samog r'n'r-a i popa iznjedrio je primjerice slavnog jazz klarinetista Acker Bilka koji je svirao sa Benny Goodmanom i Artie Shawom, te pianista Russ Conwaya, a jačanjem crnačke kulture, te općeprihvaćenom pojavom reggae, disca i funka 70-ih godina, Bristol postaje vodećim centrom britanske afro i multietničke kulture koja je mješala utjecaje doseljenika iz Jamajke, Perua, Kostarike, Barbadosa, Indije, Kariba, Afrike.... Tako su se pojavili reggae-roots bendovi Black Roots i Talisman, jazz-funk The Bohana Mouse Band i Pete Brandt's Method, r&b The Cortinas, dok rocka i nije bilo osobito mnogo (najpoznatiji su bili Wild Beasts, The Cougars i Robert Wyatt). Tek sa pojavom The Pop Group, scena Bristola se naglo počinje buditi i u roku od godinu-dvije, osnovano je preko stotinjak punk/ new-wave/ post-punk bendova koji su bili pod velikim utjecajem funka, reggaea i stila kojeg su iznjedrili Mark Stewart i ekipa, primjerice Maximum Joy, The X-Certs, Vice Squad, The Struts, The Agents, Candado Palado, Electric Guitars, Apartment, Art Objects, Chaos UK, Chaotic Dischord, Glaxo Babies... No, svakako najpoznatiji od sviju bili su jedno vrijeme veoma popularan soul-pop bend JoBoxers i Nik Kershaw na kojeg je mnogo utjecao upravo jazz-funk The Pop Group, te Graduate iz kojih su kasnije nastali Tears For Fears.

Naravno, kada je desetak godina kasnije Bristol ustoličio trip-hop kao novi glazbeni stil koji se izrazito komercijalno i uspješno plasirao u svijet, nepobitne su činjenice da je upravo cijela post-punk klima, kao i projekt-radovi Mark Stewarta nakon razlaza The Pop Group upravo pogodovali razvoju underground scene iz koje su sredinom 80-ih prvo isplivala četiri DJ-a pod nazivom The Wild Bunch (Robert Del Naja, Tricky, Grant Marshall i Andrew Vowles). A ono što se koncem 80-ih počelo rasplitati sa ova četiri momka kada su 1988. krenuli pod imenom Massive Attack, manje-više je dobro poznata i slavna priča za kojom su nedugo potom krenuli Portishead, Monk & Canatella i dance orijentirani Kosheen, Reprazent i Roni Size. Mark Stewart je s ponosom izjavio da su The Pop Group sve to radili još u 70-im kao organski živi bend na daleko sofisticiraniji način.
[  ]

THE POP GROUP - Y (1979, Radar Records)

Danas je teško povjerovati da je ovaj debi album napravila momčad od 5 tinejdžera koji jedva da su imali 17-18 godina. Kada se ploča pojavila (1.IV 1979), kritičari su smatrali da je riječ o bendu zrelih muzičara, moguće intelektualaca koji su ako ne studenti poput Gang Of Four koji su se pripremali objaviti svoj debi "Entertainment!" (izašao pet mjeseci kasnije, u rujnu 1979), onda barem možda koju godinu, ako ne i desetljeće stariji od njih. Na omotnici nije bilo slike benda o kome se gotovo skoro pa ništa nije znalo, te su novinari nesmiljeno prikačili najrazličitije komentare i kritike na album od toga da je The Pop Group eksperimentalni bend poput Captain Beefhearta, da namjerno izvrću kompozicije, sve do komentara da su ekstreman free-jazz poput Alberta Aylera ili pomahnitalog Tristan Honzigera.

Međutim, priča je bila posve drugačija. Stewart se ranije neprestano motao po punk i new-wave koncertima tražeći odgovarajući angažman za bend uspjevajući samo isposlovati studio u kome su snimili svoj prvi demo (snimci će se kasnije pojaviti na kompilacijama "We Are Time" i "We Are All Prostitutes"). Svi su im mahom govorili da je njihova glazba nedovoljno jaka i da treba pravu producentsku ruku, a i oni sami da moraju mnogo toga mjenjati u zvuku. Jednom prilikom kada je John Cale (ex-Velvet Underground) došao u Bristol kao tehničar na mikseti za potrebe nekog koncerta, Stewart koji je tada imao 16 godina priupitao ga je da li bi im htio raditi ploču. Vidjevši da ima posla s balavcem, Cale ga je 'otpilio' smatrajući da se nema zašto uplitati u rabotu sa tamo nekakvim prištavim školarcem. Također je pokušavao stupiti u kontakt sa King Tubbyijem, ali kako su ga svi redovito odbijali zbog mladosti, naposljetku se povezao sa doseljenicima iz Jamajke koji su u Bristolu mahnito počeli svirati reggae i održavati DJ tulume nedaleko njegove kuće. Svi oni su već imali nekakve angažmane po diskografskim etiketama, te su mu također govorili da bend mora poštovati neke zakonitosti show-biza jer im je demo djelovao kaotičan, nesimetričan i nesređen. Ustvari, nitko od njih nije imao pravo, sve te snimke su kasnije objavljene i pokazalo se da je bila riječ o iznimno zabavnim, duhovitim, poetičnim, a ponekad i o drskim protestnim pop pjesmama u žanru funkiranog post-punka.

Naposljetku je i sam Stewart odustao od bilo kakvog producenta smatrajući da album mogu napraviti sami bez ičije pomoći. No, budući da su demo materijali razaslani u mnoge diskografske etikete, nakon nekog vremena javili su mu se ljudi iz Radar Records koji su tada imali kao najjače ime Elvis Costella, te su mu ponudili reggae producente Vivian Jacksona i glasovitog Normana Whitfielda (radio za Motown i sa skupinom The Tempations), ali Stewart je isključivo tražio King Tubbyija kojeg nije dobio. Kada je već gotovo mislio odustati od potrage za producentom i prepustiti bend da ga nosi stihija bez ikakvih planova, čuo je dvije ploče koje je radio Denis Bovell - Blackbeard, tamnoputi doseljenik sa Barbadosa, inače gitarist i basist londonske reggae grupe Matumbi. Jedna od njih bila je dub-reggae adaptacija Elizabeth Archer & The Equators "Feel Like Making Love" koja mu se iznimno dopala zbog bas linija i dubova, te nakon što su se susreli, kaže Stewart da nije bilo apsolutno nikakvih presinga koje su mu ranije svi nametali. Otišli su u neki opskurni londonski studio koji čak nije imao niti ime u jednoj stambenoj zgradi i za sitne pare u svega par sati snimili prvi singl "She is beyond good and evil" koji je objavljen u ožujku 1979., mjesec dana prije samog albuma. Singl je pokazao prijatno lice mladog sastava u plesnom post-punk izdanju sa sklonostima ka klasičnoj pop pjesmi u koju im je Bovell na kratke gitarističke reggae fragmente unio dubove, prostornost, psihodeličnost i obilje neočekivanih eksperimenata, te vidjevši da Stewart nema melodičan, a niti dotjeran vokal, procesuirao ga je kroz filtere dodajući mu echo i delay efekte sa fade-out/ fade-in periodima koji će postati zaštitni znak ne samo benda, već i budućeg Stewartovog vokala. Ujedno, bila je ovo jedina zvanično objavljena klasična pop pjesma benda koji je htio biti pop bend.

Kako je snimanje odmicalo, Bovell je shvatio da sa bendom može slobodno raditi što ga je volja jer su momci samo željeli snimiti album. On im je sugerirao gotovo sve eksperimente i album opslužio nevjerojatnim tonskim eskapizmima u stilu lo-fi dubova 60-ih sa Jamajke, a kako je bend bio privržen funku (osobito basist Underwood) i imao stanovite jazz elemente (Gareth Sager ovdje osim gitare svira piano i saksofon), utkao im je niz neobičnih štoseva poput govornih samplova s traka, razdvojio produkciju na kompaktne zvukove bez linearnih linija i obojio svaki instrument s posebnim spektrom zvukova. U konačnici, album je unatoč nekoliko pop pjesama koje su kao takve bile zamišljene u kosturu i bend ih je do tada sasvim drugačije izvodio na koncertima, ispao nevjerojatno lucidan funk koji je eksplodirao u kaos psihodelije, napetosti, nemira i ekstremno bolesne atmosfere, osobito u komadima "Blood money", "We are time", "Words disobey me", sadističkoj "Don't call me pain" i ambijentalnom ekspresivnom free-jazzu "Savage sea" koji je inače bio zamišljen kao balada na pianu. U nju je Bovell ubacio jezovite pozadinske vokale kao da dolaze iz groba, krikove, synth i violinske dionice, čudnovate orkestralne samplove, a Stewarta je nagovorio da umjesto pjevanja, tekst šapuće i jeca što je pjesmu odvelo u skroz drugačiju dimenziju. Stewartovi stihovi su bili još donekle uvijeni u pop formate, no uz ovakvu iščašenu produkciju sa vokalima koji su dopirali iz pozadine i kulminirali u tonskim eksplozijama koje su ponekad dosezale visoke i vrištave noise frekvencije, smisao lirike se pretvorio u psihodelični košmar nabacanih slogana kakav do tada nitko nije zabilježio u rocku. U principu, gotovo da i nema nekakvih klasičnih ili normalnih rock tonova na ovome albumu koji iznosi nepunih 45 minuta; sve je posve izvrnuto gotovo do neslušljive arogantnosti, a pjesme su rastrgane, gotovo bez plesnih tempova, bez ikakvih gitarističkih riffova sa mnogobrojnim improvizacijama i neočekivanim tonskim tretmanima koji su nalikovali na eksperimentalni noise-industrial Throbbing Gristle (osobito u pjesmama "The boys from Brazil" i jezovitoj završnici "Don't sell your dreams" s atmosferom kakvu će pokušavati dozivati The Birthday Party nekoliko godina kasnije).

Mada su The Pop Group u početnoj ideji imali namjeru raditi plesni funk s primjesama punka, te su dio lirike napisali kao pop pjesme, ovaj neočekivani rezultat Bovellove produkcije ih je posve ošamutio. To nije bilo to što su očekivali, ali im se nevjerojatno dopalo kako je na kraju ispalo. Činjenica je da oni uopće nisu niti malo eksperimentirali, već je sva kreativna snaga nastajala u studiju i postepeno se razvijala kroz rad, a svi tzv. free-jazz elementi su došli sticajem trenutnih okolnosti.

Nakon objavljivanja albuma, grupu napušta Simon Underwood posve nezadovoljan zaokretom stila koji je isplivao za vrijeme snimanja i odlazi u kratkotrajno uspješan bend Pigbag (imali su hit "Papa's got a brand new pigbag", 1982, UK no.3), a mjenja ga Dan Catsis iz bristolskog post-punk sastava Glaxo Babies. Dennis Bovell više nikada nije radio s njima, no ovo mu je remek-djelo donijelo izuzetan rejting, pa se tako kasnije proslavio radeći sa post-punkerima The Slits i Orange Juice, ska zvijezdama Madness, te sa brojnim pop imenima popud Bananarame, The Thompson Twins, Sharon Shannon, te reggae/ world-music izvođačima Alpha Blondy, Fela Kutijem, Linton Kwesi Johnsonom, I-Royem...
[  ]

THE POP GROUP - For How Much Longer Do We Tolerate Mass Murder? (1980, Rough Trade)

Odmah po izlasku prvijenca, bend se baca na stvaranje novih pjesama imajući neponovljivo iskustvo sa Bovellovim radom. Nove pjesme su bile daleko proračunatije i zrelije, detaljizirane i usmjerene u svim pravcima s kojima su mogli baratati, te su samo 6 mjeseci nakon izlaska albuma iznenadili sa nevjerojatnim singlom "We are all prostitutes/ Amnesty International Report" objavljenim u listopadu 1979. koji je postao njihovo najpoznatije i najkontraverznije ostvarenje sa Margareth Tatcher na omotu. Prilikom remiksa iste, 2007. kojeg je Mark Stewart napravio u kolaboraciji sa Adam Sky-om, na omotnicu je postavljena Madonna čije je lice izljepljeno bijelim trakama.

Zahvaljujući hiperaktivnom debiju, odmah im se ponudio Rough Trade Records s daleko boljim uvjetima, te je na njihovo inzistiranje doveden violončelist Tristan Honsinger koji je tražio daleko veći honorar od njihovog bivšeg producenta Bovella. Priča kaže da bend nije pojma imao tko je on sve dok nisu u jednoj recenziji pročitali da imaju nekih zajedničkih točaka. Igrom slučaja, samo nekoliko dana prije snimanja singla, gitarist Gareth Sager je bio na njegovom koncertu i pričao da se radi o svojevrsnom free-jazz luđaku; odmah su nazvali Rough Trade i zatražili njegov angažman. Naravno, molba im se nije odbila, a rezultat je bio izniman singl pun neobičnosti. Pjesma "We are all prostitutes" je bila sastavljena od parola u kojima je Stewart napadao kapitalizam i potrošački svijet ('svatko ima svoju cijenu/ kapitalizam je barbarizam svih religija/ robne kuće su naše nove katedrale/ svi smo prostitutke/ naša djeca će ustati protiv nas/ ona će nam dati novo ime/ licemjeri, licemjeri, licemjeri'), a bila je fantastično ritmična i plesna, puna sirovog funka sa strugavim i zveckavim gitarama, te neuhvatljivim basovima, dok je Honsingerov aranžman uključivao pomahnitale ispade na violončelu u atonalnom obliku. Na sve su još ubacili dionice saksofona, te vrištave Stewartove vokale i skladan smisao za tempo s kojim su uhvatili pravu kontrolu ritma. "Amnesty International Report" (negdje se navodi samo kao "Amnesty report") je bila de-kompozicijski razbijene strukture bez melodije i ritma u kojoj je svaki glazbenik radio što je god želio, a Stewart je u njoj pištao, cičao i zavijao, te izgovorio kratke stihove s kojima se obrušio na britansku vojsku koja je mučila uglavnom zarobljenike i nevine ljude nakon demonstracija u Irskoj. Pjesma je imala i drugu, veoma plesnu varijantu, no bila je sasvim poremećenog tempa; kroz nepune 3 minute izmjenjivali su naoko neskladne i nesimetrične ritmične konfrontacije pune dinamike i neočekivanih tokova u skladu sa tekstom punom torture ('uljevali su hladnu vodu u uši/ plastičnu vrečicu stavljali na glavu/ bacali pod zid/ razbijali su lica/ savijali zapešća/ navlačili za uši/ gasili čikove/ razbijali zube...'). Sve tri pjesme pronašle su se i na kompilaciji "We Are All Prostitutes" objavljenoj 8 godina nakon raspada benda.

Uoči izlaska drugog albuma, u proljeće 1980. objavili su još jedan singl "Where there's a will there's a way", izuzetno plesan funk/ post-punk prepun nabacanih parola, tehniciranja, reskih disco-funk gitara i crnačkih višeglasnih arija s kojima su po posljednji puta pokazali koliko su im se Kool And The Gang i tvrdi plesni funk uvukli pod kožu. Singl je bio zajedničko split izdanje sa post-punk bendom The Slits koji su bili prisutni sa pjesmom "In the beginning there was a rhythm".

Kada je album konačno objavljen, gotovo da nije bilo konzumenta koji bi ostao ravnodušan prema ovom neobičnom djelu, dok kritičari jednostavno nisu znali šta sa njime da rade i kako uopće da se prema njemu postave. Bio je prepun Stewartovih čudnih distorziranih vokala koji su čas bili kreštavi i vriskavi do bola, a onda odjednom nježni, šaputavi i senzibilni; tekstovi su bili iznimno politički angažirani, puni parola i nabacanih riječi poput 'nahrani gladnog', 'politika', 'novac', 'kriminal', 'ubojstvo'..., a u naslovnoj pjesmi skraćenoj samo na "How much longer" spominju bivšeg američkog predsjednika Nixona i tadašnjeg kancelara Henry Kissingera koje optužuju za sve zlo u 70-im godinama na račun agresivnog širenja sumnjivog američkog biznisa s ciljem smanjenja broja stanovništva na zemlji. Pjesma je tekstualno najjači i najangažiraniji komad na albumu, a između ostalog kaže: 'tolerancija je maska apatije/ ovo je pakao s puno novca da se pokrene rat/ naša inercija prema njihovim ubojstvima i ropstvu nasilan je zločin/ Nixona i Kissingera treba osuditi za tajna bombardiranja Kambodže/ Muslimani se uzdižu - jihad! Sveti rat/ ... u našem neznanju ljudi su ubijeni/ u vašoj dekadenciji ljudi umiru/ sve što tražimo naš je vrt edenski/ a sve što smo dobili je vrt interbalističke rakete/ ... dovoljno je čuti da predsjednik Carter prijeti vojnom intervencijom/ američki nosači zrakoplova su tarifni broj za Iran'.

Devet pjesama bilo je izuzetno politički nabijeno sa veoma arogantnim i ekstremnim tekstovima obrušavajući se na policiju, političare, vojsku, terorizam i gotovo cjelokupnu društvenu infrastrukturu, pa su si priskrbili epitet drskih ljevičara. No, najveću enigmu predstavljala je glazba. Gotovo svaka pjesma kretala je sa plesnim funkom i bila uokvirena u neke prihvatljive forme post-punka, a onda bi se nakon izvjesnog vremena od minutu - dvije pretvorila u nevjerojatan kaos s promjenama ritmova, razbijanjem cjelokupne strukture i čudnovatim aranžmanskim preobraženjima sa neočekivanim eskapadama saksofona, piana i klavijatura. Pravi primjeri toga su uvodna "Forces of oppression", "Blind faith", poremećeni lagani psycho reggae/dub "There are not spectators", a najluđa od svih je "Communicate" u pomahnitalom free-jazz izdanju. Jedine pjesme koje imaju kakav-takav konstantan tempo od početka do kraja su uvrnuti funkirani dub "Feed the hungry", vrlo plesan funk "Justice" i neobičan završni plesni komad "Rob a bank" koji je jedini donio ono kako su ih kritičari običavali nazivati - punk funk. Pjesma sadrži mahnito hardcoreaško - punkersko repetiranje stiha 'opljačkaj banku', a neočekivano je odrezana u 'pola takta', te se pretpostavljalo da je samo uvodnik u sljedeći album koji je trebao biti discipliniraniji i komercijalno konkretniji.

Potpuno angažirani kao politički usmjeren bend, imali su itekakav njuh za relevantne underground trendove, pa su u pjesmi "One out of many" ugostili su čuvene njujorške praočeve hip-hopa, trojac The Last Poets za koje bijela publika tada uopće nije znala.

U principu, tek mnogo vremena kasnije uočilo se da je kompletan album čisti funk iščašen do boli sa nevjerojatno ekspresivnim instrumentalističkim izletima samo što je tada djelovao kao posve sirov otklon od standarda, primjerice James Browna, Sly And The Family Stone, War ili Parliament/ Funkadelic.

Turneja koja je obuhvatila i Ameriku uzrokovala je raspad benda 1981. Stewart je tom prilikom u New Yorku upoznao niz važnih funk i hip-hop autora, između ostalih Afrika Baambaatu, Zulu Nation, The Funky Four, Sugarhill Gang i Grandmaster Flasha, te je uvidio da sa The Pop Group ne radi dosljedno ono što su kao bend ustvari htjeli raditi - funk i reggae. Iz New Yorka je donio gomile ploča i različitih snimljenih matrica na trakama koje je počeo miksati i spajati u jedan novi zvuk benda koji se trebao okrenuti ka sofisticiranoj elektronici i hip-hopu. Međutim, njegovi prijedlozi za remont kompletnog zvuka nisu naišli na odobravanje ostatka ekipe, tako da se bend ubrzo rasturio pod teškim bremenom nezadovoljstva kako uopće nisu radili muziku koju su ustvari željeli raditi. Veliko neslaganje koje nije bilo vidljivo za širu javnost, eruptiralo je brojnim sudskim okršajima oko zaštite na autorska prava, te su se svi članovi ove posljednje postave u međusobnoj netrpeljivosti zakleli da više nikada neće raditi zajedno.

Nakon razlaza, Gareth Sager i Bruce Smith su osnovali čudnovati post-punk/ jazz/ afro/ experimental bend Rip Rig And Panic u kojem je kao povremena pjevačica karijeru započela Neneh Cherry, kasnije velika svjetska hip-hop zvijezda koncem 80-ih. Bend je radio samo četiri godine, objavio tri albuma i 1985. se razišao. Sager je potom radio sa Susie Hug, nekadašnjom pjevačicom ne pretjerano znanog sastava Katydids.

Mark Stewart je odmah oformio novi bend nazvan The Maffia s kojim je objavio 5 sjajnih electro-industrial/ hip-hop albuma i 8 singlova od kojih je "Hypnotised" 1985. dosegao indie UK no.9 i uz "This is stranger than love" (1987, indie UK no.7) postao njegovim najkultnijim hitom. U toj fazi od 1982. do 1990. Stewart je bio jedan od najavangardnijih autora britanske underground scene koji je hip-hopu, industrialu i pop glazbi udahnuo psihodeličan i eksperimentalan art oblik zahvaljujući suradnji sa Adrian Sherwoodom i Keith LeBlancom. U 90-ima nije bio osobito aktivan; prvo se preselio u Berlin, potom u Beč, te se potom vratio nazad u Englesku. Objavio je samo album "Control Data" (1996), te je diskografski pauzirao gotovo punu deceniju povremeno radeći sa Trent Reznorom, Massive Attack, Trickyijem, Primal Scream, Chicks On Speed... 2005. objavljuje remiksiranu kompilaciju "Kiss The Future" za Soul Jazz sa četiri The Pop Group i osam The Maffia kompozicija, a prvi pravi solo album izdaje tek 2008. pod naslovom "Edit" (Crippled Dick Hot Wax Records) koji je različito prokomentiran od strane kritike.

Na koncu, kada se sve sabere, prosto je nevjerojatno da je ovakav bend kao što su bili The Pop Group uopće i postojao. Mnogi tadašnji bendovi su se svim silama trudili da ih kopiraju i uzmu ponešto od njih, te su bili spremni dati, ono što se kaže i 'vlastiti bubreg', samo da zvuče ovako sirovo i originalno poput njih. Međutim, kao što je sam Stewart izjavio, glavna karakteristika The Pop Group je bila u tome da oni uopće nisu htjeli tako zvučati, već su oba albuma napravili kroz studijski uvrnute eksperimente koji su posve izobličili temeljne odrednice zvuka kakvog su imali na probama ili na koncertima. Ovaj posljednji album "For How Much Longer Do We Tolerate Mass Murder?" uopće nisu niti producirali, već su samo glavni master sa snimljenim instrumentima i vokalima miksali uz pomoć Dave Andersena, te su dobili šupljine, neočekivane praznine i lo-fi ispade gotovo po proizvoljnom sistemu
[  ]

THE POP GROUP - We Are Time (1980, Rough Trade)

Još u vrijeme kada je bend egzistirao, na nagovor etikete Rough Trade sredinom 1980. objavljena je ova kompilacija sa 10 neobjavljenih demo, živih i studijskih pjesama. U početku se smatralo da je ovo njihov zvanični treći album jer je zaokret u zvuku bio očit, ali posve je zbunjivao omot ploče koja je bila pakirana samo u crnu tanku papirnatu omotnicu sa izrezanim krugom u sredini, elem omotom u kakav se običava stavljati ploča. Nije bilo nikakvih tehničkih podataka jer je ploča bila samo namjenjena kao promotivni bootleg koji je štampan u vrlo malom tiražu od kojih je polovica bila sa bijelim, a druga polovica sa crnim etiketama.

Ovdje su The Pop Group zvučali po prvi i jedini puta onako kako su ustvari zvučali uživo i onako kako su u principu, donekle, željeli zvučati. Deset relativno umjerenih kompozicija nije se razlikovalo mnogo od primjerice tada kurentnih Gang Of Four, Au Paris i prvih radova The Cure. Malo funk basova, mnogo gitarističkih režavih shuffleova koje je vrlo lako bilo moguće zamjeniti sa Andy Gillovim specifičnim neurotičnim trzajima i škriputanjima, plesni ritmovi i obilje lepršavih pop melodija s vrlo malo eksperimenata proteže se kroz gotovo sve kompozicije koje unatoč debeloj starosti još uvijek zvuče trendly, poput primjerice Bloc Party, Rapture ili Yeah Yeah Yeahs.

U pjesmama koje su snimljene uživo ("Genius or lunatic", vrlo bijesnom funku sa plemenskim ritmovima "Spanish inquisition" i 7 minuta dugačkoj "We are time"), The Pop Group su ostavili svoj tada jedini dokumentarni zapis koji svjedoči o njihovoj koncertnoj formi. Stewartov režavi i vriskavi vokal, te solidna, no i ne pretjerano dotjerana svirka benda ništa nije mnogo bježala od primjerice spomenutih tadašnjih post-punk imena. Jedina razlika je prisustvo nervoznog zvuka Sagerovog saksofona. Studijske i demo snimke osim već ranije objavljene "Amnesty international report" su veoma pitke pop pjesme sa new-wave/ post-punk etiketom, pa je tako neke od njih vrlo lako moguće prispodobiti sa The Cure ("Colour blind", "Kiss the book"), a i sam Stewartov vokal je nevjerojatno uravnotežen, nalik na Robert Smitha. Nešto otprilike slično radili su Japan na prva dva albuma, tako da se publika doslovce iznenadila sa ovim 'pop' albumom koji je bio gotovo lišen bilo kakvih eksperimenata i lucidnih aranžmana. "Sense of purpose" je klasični Gang Of Four zvuk kojem je Sager dodao kraći klavirski intermezzo i prateće pozadinske 'uuuuu' glasove, a otprilike vrlo slična je i "Trap" samo bez klavira. Najdojmljivija od svih je snimka uživo "Theif of fire", nažalost tada jedini sačuvan zapis ove vrlo čudne pjesme za koju se punih 25 godina nije znalo šta ustvari predstavlja. Dok su se kritičari živcirali s njezinom tekstualnom mistikom s pravom se gložeći o njezinom značenju, pravo lice pjesme je otkrio Stewart u jednom interviewu kazavši da ona govori o Ikarusu koji dolazi preblizo suncu. Rekao je 'to jeste mistična pjesma. Tada sam imao punk stav prema svemu. Ništa nije zabranjeno. Nitko ne kontrolira istinu'. Sasvim nepotrebno, na album je uvršten kratki jednominutni komad "Springer" gdje se Stewart tekstualno i vokalno šegači poput klauna, a pratnju samo predstavljaju eksperimentalne Sagerove ekspresije na saksofonu i pianu.

1988. objavljena je druga kompilacija "We Are All Prostitutes" (Radar Records) sa retrospektivnim prikazom 10 najznačajnijih pjesama u njihovim klasičnim funk izvedbama. Jedini je izuzetak lagani psihodelični reggae/ dub "No spectators".
[  ]

THE POP GROUP - Idealists In Distress From Bristol (2007, Vynil Japan)

Još jedan zvanični bootleg "Idealists In Distress From Bristol" objavljen 2007. za Vynil Japan sadržavao je dvije verzije. Jedna je bila dvostruki cd sa albumom "For How Much Longer Do We Tolerate Mass Murder?" i kompilacijom "We Are Time", a druga iznenađujuće dugački materijal od 2 i pol sata gdje su fanovi benda uspjeli skupiti 34 raritetne žive snimke iz razdoblja od ožujka 1979. do listopada 1980.

Koncertni zapisi su izuzetno loše tehničke kakvoće, snimani su na kasetofone u publici, neke snimke su 'prežvakane', ali po prvi puta su pokazale kakav je The Pop Group bio bend uživo. Obično su koncert otvarali sa plesnim temama, a onda su se nevjerojatno poigravali sa živcima i strpljenjem publike ponekad ih dovodeći do ludila prilikom izvedbi pjesama poput "Don't sell your dreams", "Thief of fire" ili "How much longer". Jedan od abnormalnih primjera je snimak nastupa iz kluba Locarno Ballroom u Portsmouthu 8.III 1979. gdje su pobiješnjeli i revoltirani skinsi i punkeri uz gromoglasne ovacije 'anarchy' zaskočili na pozornicu i tokom izvedbe pjesme "The boys from Brazil" počeli urlikati u mikrofon prekinuvši koncert istjeravši bend sa bine.

No, cijelo brdo ovih piratskih snimaka koje su sakupljane desetljećima iz privatnih kolekcija audio-kaseta pokazuje nevjerojatnu fleksibilnost benda koji je sve one lucidne studijske eksperimente s jedina dva albuma umio prenesti u živu svirku, te pravovjerno pokazuje u nekim momentima koliko su oni ustvari težili ka klasičnom funku, osobito u fantastičnim plesnim izvedbama "Where there's a will", "Shake the foundations", "Crime of the evening", "We are all prostitutes", "Feed the hungry" koje nisu imale apsolutno nikakve zajedničke konotacije sa nevjerojatnim eksperimentima, noiseom i zvučnom ezoterijom. Neke pjesme se pojavljuju i po 4-5 puta sa različitim živim verzijama koje dokazuju da je bend svaki puta vraški improvizirao znajući podizati tenzije i dinamiku nastupa zavisno o feedbacku publike.
[  ]

THE POP GROUP - Live ATP Strange Days HMV Apollo Hammersmith 31.XII 2010. (2011, pirat net edition)

The Pop Group su se ponovno okupili gotovo 30 godina nakon razlaza, 24.V 2010. na ogromno zadovoljstvo uglavnom starih fanova koji su sa sjetom svih tih prohujalih desetljeća tražili idealnu zamjenu za njihov neobični ekscentrizam. Održali su dva povratnička koncerta 11. i 12.IX 2010. u Londonu (Garage) i jedan u Parizu, 6.IX 2010. na 'L'Etrange Festival' filmskom festivalu, zatim u Bologni (9.IX 2010), te su nastupili prilikom dočeka Nove godine u klubu HMV Apollo Hammersmith u Londonu sa Sonic Youth i Shellac. Po snimljenom materijalu koji je procurio na internetu kao vrlo loš piratski snimak može se zaključiti da The Pop Group tek sada zvuči onako kako su vjerojatno htjeli zvučati 1976.

Ova obnovljena postava sa Mark Stewartom na vokalu je posve funk-cionalna, ali za one koji nikada neće preboljeti znamen i kreativnost njihova dva jedina studijska albuma i frenetične ekspresivne ispade na koncertima, ne mogu biti posebno očarani. Jer naime, današnji The Pop Group više nisu onoliko eksperimentalni, već su gotovo uobičajeni post-punk bend koji je ipak uspio sačuvati ponešto od svojeg nekadašnjeg egzibicionizma. To se ponajprije odnosi na Stewarta koji je jedini tijekom ova 3 desetljeća bio aktivan, a ovdje je napravio najveći doprinos sa svojim osebujnim, atraktivnim i veoma moćnim vokalom kojeg je pojačao brojnim efektima echa, delaya i reverba tako da donosi ogromnu psihodeličnu dozu u cjelokupan zvuk. Svirka je gotovo pravi klasičan The Pop Group kakvoga se pamti sa one kompilacije "We Are Time", a repertoar od 45 minuta obuhvatio je 8 plesnih pjesama i samo jednu eksperimentalnu - "Words disobey me" sa čuvenog prvijenca "Y" koju su adaptirali u prilično promjenjenoj verziji. Iz pjesme je izbačen gotovo cijeli eksperimentalni dio sa filovima Sagerovih i Waddingtonovih psihodeličnih gitara koje se tek povremeno prisjećaju sjajnih egzibicijskih godina 1979-1980 u pjesmama "Thief of fire" i donekle u turobnoj "Don't call me pain", preteči no-wavea i sadističkog industriala Swansa. Početni dio koncerta je plesan ("She is beyond good and evil", "Colour blind", "We are all prostitutes"...), a onda počinju eksperimentalije i naglašeni vokalni psihodelični reverbi koji okončavaju u trijumfalnoj "We are time" sa prepoznatljivom gitarskom pop melodijom. Jedan od pokazatelja njihove obnovljene energije je pjesma "Forces of oppression" koja je izvedena na način James Brownove prateće ekipe, te se nevjerojatno razlikuje od onog originalnog ludila iz 1980.
[ 2011 ]

2011

U novoj postavi svira kompletna ekipa iz 1981. bez gitariste Johna Waddingtona kojeg je zamjenio neki nepoznati mladić. Na žalost, do objave ovog teksta premda je kontaktiran info servis The Pop Group, nismo dobili njegovo ime. Dakle, postava je: Mark Stewart (vokal), Dan Catsis (bas), Gareth Sager (gitara, klavijature, piano, saksofon) i Bruce Smith (bubnjevi).

Povratnički album "Alternate" najavljen je za jesen 2010., ali njegov izlazak je iz nepoznatih razloga odgođen do daljnjeg.

horvi // 06/03/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Revelations of the Mother Harlo

VITAM AETERNAM: Revelations of the Mother Harlo (2022)

| 19/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Lo-fi ispovesti

VELIBOR NIKOLIĆ: Lo-fi ispovesti (2022)

| 18/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Radiate Like This

WARPAINT: Radiate Like This (2022)

| 17/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Metal infekcija

KAMÄRADI: Metal infekcija (2022)

| 16/05/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Apologetica, EP

PATRISTIC: Apologetica, EP (2022)

| 15/05/2022 | marko šiljeg |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*