home > mjuzik > Diskografija

kontakt | search |

COIL: Diskografija (2010)

24.XI 2010. napustio nas je Peter Christopherson, jedan od istinskih genijalaca suvremene glazbe. Kao što je svoje posljednje radove sa Coil i Throbbing Gristle radio u relativno smirenom ambijentu, tako je i završio svoj život na najljepši mogući način - u snu.
[ peter christopherson 2009 ]

peter christopherson 2009

O liku i djelu Petera Martina 'Sleazy' Christophersona (rođen 27.II 1955. u Leedsu) trebati će uložiti tko zna koliko narednih decenija istraživanja i proučavanja da se dobije koliko-toliko pravilan uvid u njegov značaj na razini avangardne umjetnosti i općenite glazbene kulture. On je svojim inovacijama, eksperimentima, hrabrim istraživačkim potezima i gomilom neobičnih poduhvata gotovo puna 4 desetljeća krčio teritorije i otkrivao najsakrivenije kutove glazbe, zvukova i percipiranja istih u ljudskoj psihi ponekad se bazirajući na najbizarnijim temeljima.
[ throbbing gristle 1976 ]

throbbing gristle 1976

Počeo je još 1975. kao simpatični golobradi dvadesetogodišnjak u engleskom Throbbing Gristle, bez sumnje najvažnijem i najutjecajnijem avangardnom sastavu svih vremena gdje je bio glavni stručnjak za eksperimente i buku svih mogućih vrsta. Kasnije, kada je pustio brkove, cirka 1979., gotovo se više nije odvajao od njih (izuzev kratke faze s početka 80-ih), te su mu postali zaštitni image koji je odavao smirenog genija u kaosu ludila, ekscesa i najrazličitijih, često vrlo perverznih performansa koji su šokirali publiku. Radio je sa synthovima, gitarama, magnetofonskim trakama, različitim procesorima i elektronikom na način koji je do tada bio gotovo nepoznat u širokim glazbenim okvirima rocka. Bio je jedan od prvih glazbenika u oblasti tzv. 'pop' scene koji je koristio samplove radeći sa klavijaturama koje je sam adaptirao u pokretnoj loop tehnici prije prvog Fairlight samplera koji je stavljen u javni opticaj 1979. godine. Sam je kazao da su za njegov eksperimentalni pristup najzaslužniji utjecaji elektro-akustike Karl-Heinz Stockhausena, minimalisti poput Harry Partcha, La Monte Younga, Alvin Luciera i Arvo Parta, te kraut-rockeri Kraftwerk, Tangerine Dream, Cluster, Amon Duul II i Can, no interesirao se i za tamnu stranu rocka poput The Velvet Underground, Nico, Leonard Cohena i Captain Beefhearta. U vrlo kratkoj karijeri koja je trajala samo 6 godina, Throbbing Gristle su nakon finalnog 'sprovoda', koncertnog "Funeral In Berlin" 1981. neočekivano obzanili da prestaju s radom ostavivši iza sebe samo 6 zvaničnih albuma s kojima su definitivno promjenili svijest, tokove i budućnost rock kulture. Tek nakon utrnuća, narednih tridesetak godina su se pojavljivala mnogobrojna izdanja, piratske snimke, različiti live albumi, box-setovi i remiksirane edicije kojih pod njihovim imenom ima oko pedesetak. Ponovno su se okupili koncem 2004. nakon tragične smrti John Balancea (Coil) koji je nesretno pao sa drugog kata vlastite kuće 13.XI 2004. i objavili dva zvanična studijska albuma "Part Two The Endless Not" (2007) i "The Third Mind Movements" (2009) uz cijelu seriju live i remiksiranih albuma. U cijeloj karijeri su održali svega šezdesetak koncerata od kojih su oni povratnički u 21. stoljeću bili mjesecima unaprijed rasprodani. Iako su kao band i kao ime izvršili neprocjenjiv utjecaj na kompletnu rock scenu, nikada nisu bili tržišno isplativi band, a ta cijela karma neuspješnosti pratila je i samog Christophersona tokom čitavog života.
[ Coil - 1983 - transparent (omot) ]

Coil - 1983 - transparent (omot)

COIL & ZOS KIA - Transparent (1983/ 1984, Nekrophile Rekords)

Nakon razlaza Throbbing Gristle, Christopherson je kratko vrijeme sa bivšim ortakom Genesis P-Orridgeom 1981. osnovao Psychic TV i radio na njihova prva dva albuma "Force The Hand Of Chance" i "Themes" (oba 1982), ali je već iste godine odustao od suradnje i sa tada posve nepoznatim mladićem iz Mansfielda, John Balanceom (pravim imenom Geff Rushton) pokrenuo band Coil. Prvotna ideja bila im je da svu stečenu ekperimentalnost i inovacije pretvore u konkretniji i daleko šokantniji band sklon nesvakidašnjim egzibicijama. Premda su im pod imenom Coil prva zvanična ostvarenja bili 12'' EP-ijevi "How to destroy angels" i "Nightmare Culture" (u kolaboraciji sa Current 93), objavljeni 1984. za belgijsku etiketu Les Disque de Crepuscule (podlabel Laylah Antirecords), kasnije su isplivale rane snimke u obliku albuma "Transparent" kojeg su 1983. Balance i Christopherson uradili u kolaboraciji sa Zos Kia (John Gosling). Bio je to nevjerojatno kakofoničan album pun minimalistične analogne buke, psihodelije i repetativnih ritmova proizvedenih na gitarama, bubnjevima, synthu i kojekakvim priručnim alatkama, otprilike nešto vrlo slično onome što je Christopherson radio sa Throbbing Gristle, samo s razlikom što su ovaj puta kompozicije bile znatno kraće u okvirima nekakvog standardnijeg formata od 4-5 minuta. Također su korišteni i vokali, bilo kao spoken-word elementi ili kao krikovi, šapati ili pak čisti samplovi. Sasvim je jasno da su Blixa i Einsturzende Neubauten mnogo dugovali ovim pionirskim radovima Coil što će biti potpuno jasno na prvom zvaničnom Coil albumu "Scatology" (1984).
[ Coil - 1983 - transparent, live (omot) ]

Coil - 1983 - transparent, live (omot)



COIL & ZOS KIA - Transparent, live 1983 (1987, Nekrophile Rekords)

Prvi koncert održan je 08.04.1983. koji se dvadesetak godina kasnije po prvi puta pojavio kao nosač zvuka u trajanju od 44 minuta pod naslovom "1st Coil Show 08.04.1983". Bila je to nemirna psihodelična eksperimentalna seansa prožeta minimalističkim elektronskim ambijentom i mnogim neartikuliranim Balanceovim spoken-word recitalima. Po feedbacku kojega niti nema, može se zaključiti da je nastupu prisustvovalo možda tek šačica zgroženih znatiželjnika. Jedan od rijetkih snimaka, a možda i jedini koji je preostao iz faze sa Zos Kia, objavljen je samo kao audio-kaseta 1987. pod naslovom "Transparent Zos Kia/ Coil" za austrijski Nekrophile Rekords u samo 100 primjeraka. Sadržavao je snimak nastupa iz Berlina 3.XII 1983. i nekoliko zapisa sa londonskih koncerata i probi održanih 1982. i 1983.

Inače, Coil su tih godina održali samo 6 koncerata i prekinuli sa nastupima uživo narednih 15-ak godina sve do 1999. kada su 14.XI u Berlinu (Volksbuehne) izveli povratnički session u trajanju od samo 18 minuta kojim su predstavili svoj posve novi pristup koji je uključivao video projekcije i specijalne efekte, a band se pojavio u bijelim 'labaratorijskim' uniformama koje su im postale zaštitnim vizualnim znakom. Od starih živih video zapisa ostao je sačuvan abnormalo eskcentričan i šizoidno poremećen performance "Coil Live London Air Gallery" održan 24.VIII 1983. gdje su priredili šokantan nastup u kome su bili gotovo potpuno goli, mazali se krvlju, mokrili po pozornici, ubrizgavali si 'nešto' u vene, omotavali se žicama, rezali se noževima, krvarili i sadistički si nanosili različite ozlijede, te prisutnu publiku ostavili potpuno raspamećenu, preneraženu, zgoženu i bez riječi. Već tada se moglo uočiti da iza sve one čudnovate glazbe stoji još ekscentričniji i neurotičniji svjetonazor koji je unatoč svega ludila i kaosa predstavljao posve neobičan smisao za bizaran konceptualan art koji je otvorio vrata za mnoge ekscentrične i provokativne izvođače poput Borghesie, Laibacha, Einsturzende Neubauten, Test Depertment...

Za Coil karijeru važno je spomenuti da je band radio u četiri bitno različite faze. Prva, tokom 80-ih godina bila je uglavnom vezana uz industrial, druga, vrlo kratka za acid-house, treća za eksperimentalnu glazbu, a posljednja uz ambijentalne, drone i vrlo lagane elektronske dark-wave opservacije koje su sve više nalikovale na modernu klasičnu glazbu. Također je bitno naglasiti da su tokom karijere objavili samo 12 službenih albuma premda imaju još nekih 70-ak izdanja koja su mahom remiksevi, koncertni albumi, bootlegi, demo materijali, kompilacije, kolaboracije, video DVD-ovi ili su pak potpisani sa nekim drugim imenima poput Sickness Of Snakes, Black Light District, Time Machines, ELpH, Love's Secret Demise i Black Gold. Unatoč ogromnom broju diskografskih ostvarenja, Coil nikada nije imao plasmane na officijelnim top listama. Tiraži njihovih izdanja su često bili u ograničenim nakladama od po nekoliko stotina primjeraka do maksimalno 5-10.000 komada. Navodno je sav njihov asortiman iz 80 i 90-ih godina rasprodan, pa je danas do originalnih primjeraka ranih vinila i audio kaseta nemoguće doći. Neki od njih prodavani su putem interneta za pozamašne cifre od po nekoliko tisuća dolara.
[ Coil - 1983 - peter and john ]

Coil - 1983 - peter and john

Što se tiče zvučne strane, Coil su bili jedni od najvještijih majstora samplova 80-ih koje su prvotno snimali na magnetofonske trake, potom ih lijepili i loop tehnikom ih putem Fairlight samplera komponirali zajedno sa analognim instrumentarijem u kojem je bilo zaista svačega (gitara, živi bubnjevi, bas gitara, duhački i gudački instrumenti, klavijature, synth, vergl, ksilofon, razna priručna sredstva...). Kasnije su zvuk nadogradili elektronskim pomagalima paralelno radeći sa živim instrumentima i glazbenicima koji su u različitim vremenskim intervalima prodefilirali kroz sastav. Premda će se decenijama raspredati polemike šta su Coil odsvirali uživo na svojim studijskim radovima, a šta su samplirali, nepobitna je činjenica da su Balance i Christopherson baratali sa 5 osnovnih instrumenata: moduliranim synthom, moog-synthom, ANS foto-elektronskim synthom, thereminom i elektronskim šakuhačijem. A od živih instrumenata su posebno za određene prilike u band zvali glazbenike koji su tokom 22 godine karijere bili zvanični članovi u različitim periodima. To su Tom Edwards (marimba), William Breeze (električna viola), Ossian Brown (elektronika, synth), Thighpaulasandra ili Tim Lewis (synth, klavijature, radio sa Spiritualized, Elisabeth Fraser, The Waterboys, Julian Copeom), Danny Hyde (kompozitor, remiksevi), Drew McDowall (elektronika, remiksevi), Rose McDowall (vokal), Jim Thirwell aka Foetus (vokal, eksperimenti, znan po radu sa Nick Caveom, M.Manson, Front 242, RHCP, Lydiom Lunch, Kronos Quartet...) i Stephen Thrower (elektronika, različiti instrumenti).

Balance je bio glavni vokal koji je strahovito varirao od rane faze imitirajući Marc Almonda i Winston Tonga (prvi pjevač Tuxedomoon), sve do neuobičajeno lucidnih psihodeličnih noise egzibicija, spoken-word tehnike i gotovo sakralne mirnoće tokom 90-ih sve do smrti 2004. godine. On je imao velikih problema sa alkoholom, te su neki koncerti bivali otkazani zbog indisponiranosti, ali kada je imao 'svoj dan', umio je ostvariti nevjerojatan scenski i vokalni performance. Uzde u rukama je držao Christopherson koji je bio alfa i omega sastava, producent i najvećim djelom instrumentalist i kompozitor skoro cijelog opusa, te je posebno radio i na vizualnoj prezentaciji prilikom koncerata emitirajući video projekcije, animacije, slajdove i različite vizualne efekte, a brinuo se i dobrim dijelom za specijalne dekoracije koje su ponekad graničile sa bizarno šokantnim teatrom.

Kroz čitavu njihovu karijeru raspoznatljiva je jedinstvena osnova glazbenog kostura bez obzira u kojem stilu su se nalazili. Tu je uvijek bio prisutan minimalistički ritam konstruiran na najneobičnije načine; primjerice u industrial i acid-house fazi je bio plesan, a kasnije se gotovo pretvorio u melodiju koja je služila kao poligon za gradacije i umjetnički dotjerane skulpture. U svakom trenutku karijere Coil su u korijenu imali osnovne elemente rocka - ritam i energiju, bez obzira što su oni s vremenom počeli poprimati daleko tromije i opuštenije ambijentalne izraze koji su se gotovo pretvorili u klasičnu glazbu.

Igrom slučaja, za ovaj band sam saznao taman kada su objavili prvi album "Scatology". Bilo je ljeto 1985. i nalazio sam se u robnoj kući u Koprivnici kupovajući album "Zoolook" Jean Michel-Jarrea kada mi je prišao jedan mladi Englez, auto-stoper koji se odvažio proputovati Jugoslaviju uzduž i poprijeko sa vrećom za spavanje. Vidio je da sam kupio J.M. Jarrea, pa me pitao da li ima igdje u blizini kakav dućan sa alternativnom muzikom jugoslavenske scene. Naravno, nije ga bilo, pa sam mu preporučio da si uzme netom objavljeni album Borghesie koji se nalazio na polici, ali kako mu je ploču bilo nezgrapno nositi, zamolio me da mu je presnimim na audio kasetu, a on mi je za uzvrat iz svojeg walkmana izvadio Sony metalic kasetu od 90 minuta na kojoj je s jedne strane bio upravo debi Coil, a s druge Throbbing Gristle "20 Jazz Funk Greats". Momak je imao svoj moto 'kava mi je doručak, pivo mi je ručak, a cigareta večera', te smo se nakon 'ručka' koji je već zašao i u večeru oprostili i otišli svatko na svoju stranu. Moram priznati da nisam bio iznenađen sa Coil jer je već tada industrial nadebelo zakucao u moju privatnu fonoteku sa prva dva albuma Einsturzende Neubauten, znao sam za Foetusa, Chrome i Throbbing Gristle, a Tuxedomoon koji nisu bili striktan industrial band redovito su pristizali na moju trpezu putem radio emisije Ante Batinovića "Rock express" i "Po vašem izboru". Međutim, doći do ploča, pogotovo ovakvih poput Coil, bilo je gotovo nemoguće kao i u slučaju D.A.F., no na svu sreću, bilo je nekoliko freakova koji su putem magazina Džuboks koji je tada bio već na samrtničkoj postelji, snimali za relativno jeftine pare ovakve raritetne ploče na audio kasete. Prilično dugo sam s tim diskofilima ostao u kontaktu, oni su redovito, po 5-6 puta godišnje štampali svoje kataloge s popisom ploča koje presnimavaju, sve dok se u Zagrebu nije otvorio legendarni dućan 'Iz sve snage' gdje se konačno moglo pronaći ono što sam praktički na jedvite jade mogao nabavljati na kasetama.
[ Coil - 1984 - scatology ]

Coil - 1984 - scatology

COIL - Scatology (1984, Some Bizarre Records)

Vratimo se na temu. Coil, prvi studijski album "Scatology"... Mnogi glazbeni stručnjaci stavljaju ga u top-10 najvažnijih industrial albuma sa Throbbing Gristle, Neubautenima, Nine Inch Nails, Chrome i Cabaret Voltaire, te premda nosi sve vitalne odlike žanra, uvelike odskače od tadašnjih standarda 1984. godine. Album je posve raznolik i nije kao u većini slučajeva privržen klasičnim repeticijama grubih industrial ritmova, već sadrži 13 posve drugačijih kompozicija s kojima su Coil naglasili svoju glazbeno bogatu strukturu. Pjesma poput uvodne "Ubu noir" taman je bila Christophersonov odgovor na bivšeg kolegu Genesis P-Orridgea i njegov Psychic TV sa samplovima gudača i duhača u loop-tehnici, a iznimno plesna "Panic" relevantni pop koji se odnosio na tada kurentni elektronski funk Cabaret Voltaire, pa i Tuxedomoon i Marc Stewarta & Maffia. Uz cijeli niz industrial kompozicija koje su odreda različitih performansa (luđački plesni valcer "The spoiler", kratki pumpajući experimental-proto techno "Clap", veoma melodična Joy Division/ Gang Of Four "Aqua Regis"...), a sve mahom mnogo duguju post-punk nasljeđu, već tada se jasno uočilo da je Coil poseban izdanak žanra. Pjesme "Godhead=deathead" i "Cathedral in flames" deklarirale su Christophersona kao sotonistu, a taj mu je epitet stajao dobrih desetak godina sve dok nije progovorio 'da ne simpatizira kršćanstvo zbog religijskih dogmi'. S druge pak strane, dvije kompozicije su pokazale jedno daleko slojevitije lice banda koji se spremno suočio sa izletom u klasičnu modernu glazbu gdje su samplirali orkestralne instrumente, a neke poput prepariranog klavira i odsvirali (mračna ambijentalna "At the heart of it all" i "Tenderness of wolves" sa plačom djeteta). Specijalnost albuma bila je obrada velikog hita Soft Cell "Tainted love" u posve tromoj elektronskoj verziji, a odlika samog početnog veoma dobrog dojma bio je i poseban EP "Panic/ Tainted love" (1984) sa tri pjesme (treća je "Aqua Regis") koje su realizirane u posve drugačijim, gotovo ambijentalnim varijantama. Kroz cijeli album stiče se dojam da je band svirao klasične instrumente poput bas gitare, klavijatura, da se koristio gitarskim distorzijama, a u nekim slučajevima i živim bubnjevima, međutim, šta je u principu od svega odsvirano analogno, teško je zaključiti budući da je Christopherson ovdje napravio lavovski dio posla u produkciji koja je već tada bila iznimno avangardna futuristika koja i nakon velikog broja godina djeluje kao da je napravljena danas. Bezvremenski.
[ Coil - 1986 - horse rotorvator (omot) ]

Coil - 1986 - horse rotorvator (omot)

COIL - Horse Rotorvator (1986, Some Bizarre Records)

Drugi album "Horse Rotorvator" objavljen je 1986. godine također za Some Bizarre Records, te je njihov jedini komercijalni proizvod koji se, nažalost nikada nije pojavio na oficijelnim top-listama najprodavanijih. Some Bizarre im je navodno nakon uspješne prodaje keširao tada pozamašnih 10.000 funti, a onda je Coil neočekivano osnovao vlastitu etiketu Threshold House Records s kojom su potpuno izgubili početnu veoma dobru afirmaciju. Inače, sam album je jedno od najkompaktnijih izdanja sa nizom čudnovato melodičnih kompozicija koje su čak prolazile i na radio stanicama, poput mračnih Almondovskih electro-balada "Slur" i "The golden section", te plesnog spoken-word instrumentala "Penetralia". Sjećam se da je ove pjesme tada znao zavrtjeti Radio 101. Najveći dio albuma su vrlo sumorne teme oivičene s mnogo eksperimenata ("Circles of mania", luđački industrial sa sampliranim duhačima "Blood from the air" u kojem je Balance dosegao vrhunac vokalne lucidnosti, zatim spoken-word "Who by fire", "The first five minutes after death", limena glazba u kratkom instrumentalu "Herald"...). U nekim kompozicijama su definitivno izašli iz okvira klasičnog industriala, poput recimo simfonijske "Ostia the death of Pasolini" i završne elektronske "Ravenous" gdje je Christopherson nastavio onaj svoj poriv spajanja klasične glazbe sa undergroundom koji će vrlo brzo biti prepoznat pod novim nazivnikom neo-folk.
[ coil - 1985 - foto prije extremnog nastupa ]

coil - 1985 - foto prije extremnog nastupa

Sa ova dva albuma Coil su bez ikakvih lažnih predrasuda zadužili glazbenu kulturu podarivši iznimno visoke temelje za budućnost pop glazbe koja se tada, u drugoj polovici 80-ih okrenula u vrlo lošem smjeru zahvaljujući MTV-u koji je konstantno naglašavao komercijalizaciju iznad umjetnosti. Ovdje je bio glavni akcent na umjetničkom doživljaju i slobodi Christophersona i Balancea koji po ničemu nisu bili zarobljeni u nekakvim šablonima. Posebna je priča uvodna pjesma "The anal staircase" koja je zbog svojeg bizarnog teksta odbila široko mnoštvo koje je počelo otkrivati band nakon relativno vrlo sličnih radova njujorških Swans, te mračna fabula albuma nadahnuta sa četiri jahača apokalipse. Dok su tih godina 'darkeri' počeli bivati glavna senzacija poput The Sisters Of Mercy, The Mission, The Cure, Fields Of The Nephilim..., Coil su gradili vrlo blisku, ali daleko temeljitije izgrađeniju strukturu koja će svojim konceptom veoma mnogo utjecati na razvoj black/death-metala, te mnogih electro i industrial sljedbenika. Paralele sa Current 93 tada nisu bile sasvim očite, ali preko primjerice pjesme "Ostia the death of Pasolini" može se naslutiti tko je od koga 'maznuo' ideje...
[ Coil - 1987 - Gold is the metal (omot) ]

Coil - 1987 - Gold is the metal (omot)

COIL - Gold Is A Metal with Broadest Shoulders (1987, Threshold House)

U 'prelaznom' razdoblju karijere, Coil su ovjenčani prividnom slavom objavili 1987. kolaboracijski album "Gold Is A Metal" sa The Broadest Shoulders, smrtno dosadan rad na kome su se skoro pogubili u kreacijama i zagubili dobar dio industrial kredibiliteta. Velika većina pjesama je instrumentalnog karaktera jer je navodno Balance kome su tada bile svega 23 godine, toliko zaglibio u alkoholu da za vrijeme studijskih sessiona nije mogao pjevati, pa je čitav album navrat-nanos komponirao Christopherson koji se tada našao u jednom vrlo čudnom okružju postavši skoro pa one-man band koji se usput daleko više orijentirao na novonastalu etiketu koja se prvih 3-4 godine praćkala u neaktivnosti. Možda hladne glave, a možda i ne, propustio je priliku nadomak velike slave, ali džabe. Dok su već Neubauteni, Cabaret Voltaire, Front 242 i Nitzer Ebb bili velebno popularni svjetski bandovi, Christopherson se zbog indisponiranog Balancea zakopao u izolaciju iz koje više nikada nije izašao. Balance je na albumu otpjevao tek tri pjesme, u nekima se pojavljuju snimci njegovih pijanih svađa i praktički cijeli album se svodi na suludo, skoro bezglavo instrumentalističko interveniranje Christopersona koji je pokušao spasiti stvar. Na albumu nema gotovo niti jedne pjesme koja donosi barem imalo ranijeg Coil šliha, te je potpuno zagubljen u eksperimentima i besomučnoj trci sa koještarijama. Na albumu su još sudjelovali Alex Fergusson gitarist iz ex-Alternative TV, a tada član Psychic TV, zatim Billy McGee, studijski muzičar i pijanist Andrew Poppy koji je radio sa Erasure, Nitzer Ebb, The House Of Love, The The, te stalni članovi Coil - Stephen Thrower i Jim G. Thirlwell.

Album su slijedila dva dark-ambient/ drone singla "The wheal" i "The keelhauler" (oba 1987. za Normal Records). Također su objavili i soundtrack "The Unrelased Themes For Hellriser" (1987, Solar Lodge), za horror "Hellriser" režisera Clive Barkera, no to je bio još lošiji EP u trajanju od 17 minuta gdje je osnovicu materijala uradio Christopherson, ali tu se u svoj izgubljenosti dalo primjetiti da je težio ka nečemu drugome i da mu je pun kufer Balanceovih pijanki. Materijal nikada nije zvanično ušao u film budući da je potpisnik filmske glazbe bio Christopher Young, poznati holivudski kompozitor koji je između ostalog radio u filmovima "Spiderman 3", "Urban Legend", "Drag Me To Hell", "Tales From The Hood" i "Nightmare On Elm Street 2".
[ Coil - 1991 - Loves Secret Domain (Album Cover) ]

Coil - 1991 - Loves Secret Domain (Album Cover)

COIL - Love's Secret Domain (1991, Wax Trax!/ Threshold House)

Trebalo je raditi, kad je trebalo raditi. Danas je kasno za popravak povijesti. Klasični 'plesni' i nabrušeni industrial je definitvo umro u njihovom izrazu kada su objavili četvrti rad nadahnut LSD-om "Love's Secret Domain" (1991), album kojeg se dalo nabaviti u dućanu 'Iz sve snage'. Albumu je prethodio EP "Windowpane" (1990, Wax Trax!/ Threshold House) na kome su u originalu bile dvije istoimene pjesme u "12'' mix" i "Astral Paddington mix" plesnim verzijama. Ove varijante su očito bile namjenjene širokoj potrošnji s težištem na diskotekama, ali cijela promocija i distribucija je potpuno skrenula u drugom smjeru. To više nije bio onaj Coil sa prva dva albuma, već jedan plesni, ma nije niti plesni, već eksperimentalni kolaž psihodeličnih sampliranih zavrzlama. Balance se ne pojavljuje gotovo u niti jednoj pjesmi u svojstvu klasičnog pjevača, a i kada bi se pojavio, vjerojatno se niti ne bi sjećao što je otpjevao. Jedini izuzetak je spomenuta "Windowpane", mračna pjesma koja se nalazi na drugom dijelu albuma, dok je u spoken-word komadu "Things happen" vokalistica bila Annie Anxiety, a u laganoj ambient-industrial simfoniji "Titan arch" se čak pojavio i njegov uzor Marc Almond. Na albumu ima i nekoliko techno/house komada ("The snow", "Further back & faster") koji su doduše lijepi čak i 'art' dotjerani, ali više to nije bilo to. Ovdje je Coil gotovo totalno pao na zadatku koji se zove napredak glazbe, a izgubio se i veliki dio njihovih bizarnih sklonosti. Premda jesu to zvukovi i tonovi koji su zaobilaznim putevima utjecali na dub i house generaciju, Christopherson se uklopio u nju kao underground odmetnik kojeg nitko 'ne šljivi'. Što zbog staromodnih brkova, a što zbog imagea koji je unatoč nekim promjenama pokušavao biti transformiran u pop stilu, relativno plesni komadi "Disco hospital" (2001. ju je obradio Matmos na EP-iju "California Rhinoplasty"), "Teenage lightning I & II" (sa vokodiranim glasom) i dubovima prošarana "Where even the darkness is something to see" (sa digeridoo samplovima), nisu bili preveliki zalogaj za takozvanu acid-house scenu kojoj su se sasvim neočekivano pokušali dodvoriti, poput tada daleko uspješnijih Psychic TV i planetarno uspješnih Cabaret Voltaire koji su se vrtjeli na MTV. Tekst naslovne, umjereno plesne "Love's secret domain" bila je nadahnuta William Blakeovom poemom "The Sick Rose", a bilo je ponovno i nekoliko brojeva gdje se nastavio spoj moderne klasične i pop glazbe, poput "Dark river" i eksperimentalne "Chaostrophy".

U međuvremenu, do narednog zvaničnog četvrtog albuma "ElpH vs. Coil: Worship The Glitch" (1995), Coil su napravili cijeli niz različitih radova od kojih vrijedi izdvojiti - 12'' EP singl "The snow" (1991, Torso/ Wax Trax!) sa 6 različitih remikseva u acid-house tempovima, zatim 7'' singlove - neobično kakofoničan i eksperimentalan "Airborne bells/ Is suicide a solution?" (1993, Claw Fist Records) i acid-house "Themes for Derek Jarman's blue" (1993, Threshold House). Zatim, pojavila se kompilacija "Unnatural history II" (1995, Threshold House) i ponovno reizdanje ranijih singlova pod naslovom "Windowpane & The snow" (1995, Threshold House) na kome se nalazi 9 remikseva ove dvije kompozicije. Izdanje poput dark-ambient soundtracka "The Angelic Conversation" (1994, Threshold House) bilo je prenaporno u tom momentu, kao i Christophersonov rad na soundtracku "Blue" 1993. (oba filma je režirao Derek Jarman), ali je vidljivo ukazivalo da se Coil potpuno mijenjaju u zvuku tražeći sasvim nove konstrukcije zvuka. Također je objavljeno i remiksirano izdanje prvih singlova i raritetnih snimaka "How To Destroy Angels (Remixed and Re-Recordings)" (1992, Threshold House) sa 7 starih kompozicija od kojih je naslovnu remiksirao Steven Stapleton iz Nurse With Wound. Desetak godina kasnije isplivao je još jedan izdanak iz ovog perioda, zagubljeni EP "Protection" (Eskaton records) snimljen 1994. koji je bio jedan od njihovih posljednjih plesnih radova u relacijama elektronskog acid-housea. Naslovna skladba je bila plesna, a preostale tri dark-ambient instrumentali. Izdanje je poznato i pod imenom "Born Again Pagans".
[ christopherson i balance 1982 ]

christopherson i balance 1982

Također se pojavila i raritetna zbirka "Stolen & Contaminated Songs" (1992, Threshold House) sa 13 pjesama od kojih su neke u demo, live i remix varijantama, a datiraju još iz prve faze djelovanja, te su navodno bile pripremane za prva dva zvanična albuma. Velika većina pjesama nikada nije objavljena, a od ranije znanih kompozicija nameću se 11 minuta dugačka acid-house verzija "Nasa-Arab" i plesna "Love's secret domain (original mix)" s kojima su Coil definitvno promašili što ih nisu objavili kao solo singlove s kojima su se mogli komotno utrpati u prvi val inteligentnog techna jer su bliskosti sa tada velikim uspjehom The Orb bile na čvrstim plesnim psihodeličnim osnovama. Od 'zagubljenih' snimaka, kao specijalnost nametnula se "The original wild garlic memory" sa taktovima sampliranih gudača i mnoštvom sitnih eksperimentalnih zvukova koji su uklopljeni čudnovatim matematičkim sistemom na osnovama minimalizma Philip Glassa i Steve Reicha. Neki glazbeni stručnjaci tvrde da je ovdje riječ o jednom od ponajboljih Christophersonovih nikad realiziranih djela koje je prvotno, navodno, trebalo biti dio nekog performansa suvremene klasične glazbe
[ Coil - 1995 - Worship the glitch (cover) ]

Coil - 1995 - Worship the glitch (cover)

COIL - ElpH vs. Coil: Worship The Glitch (1995, Eskaton)

Četvrti album "ElpH vs. Coil: Worship The Glitch" označio je kratkotrajni prekid njihovog neuspješnog izdavaštva Threshold House i objavljen je 1995. na etiketi Eskaton u 2500 primjeraka. (Eskaton je također bila jedna od Coil etiketa, a pokrenuli su je 1994. godine). "Worship The Glitch" se smatra kolaboracijskim albumom na kojem su gostovali Drew McDowall i pjevačica Aliester Crowley, supruga Leah Hersiga koja je prisutna samo u uvodnoj temi "Dark start". Čitav album je posve lagan, miran i ambijentalan s povremenim elektronskim eksperimentima i neki mu pripisuju 'glitch' karakteristike. Sam termin 'glitch' već se počeo rabiti u elektronskoj glazbi zahvaljujući radovima futuriste Luigi Russola koji je u svojem manifestu The Art Of Noises termin definirao kao 'intonarumori' izradivši noise-generator, mada se sam izraz tek praktički počeo rabiti u Njemačkoj na temeljima Achima Szepanskog, banda Oval i britanskih imena okupljenih oko Warp Records (Aphex Twin, Autechre...). Coil su ovdje potpuno izašli iz bilo kakvih plesnih formata, te je Christopherson potpuno objedinio sve one svoje porive za spajanje moderne klasične glazbe s takozvanim 'pop' predlošcima, samo za razliku od ranijih opservacija koje su imale i stanovite melodije, ovdje se prvenstveno bazirao na eksperimentima i slobodnim improvizacijama, otprilike vrlo slično Brian Enovim ambijentalnim radovima od prije 15-ak godina.
[ Coil - 1996 - black light district. ]

Coil - 1996 - black light district.

COIL - Black Light District: A Thousand Lights In A Darkened Room (1996, Eskaton)

Naredni radovi su odreda bili prožeti snažnim eksperimentalnim izrazom. Već prvi takav, "Black Light District: A Thousand Lights In A Darkened Room", posve je doveo u red sve one ranije Christophersonove eskapade kroz 11 uglavnom instrumentalnih komada (Balance jedino pjeva u simfonijski dekoriranoj "Refusal of leave to land" sa šumovima vode, valova i veslanja, te u elektronski naglašenoj "Blue rats", kasnije objavljenoj na remix albumu "Foxtrot" 1998). Prvotno je album bio zamišljen da bude side-projekt trilogija pod naslovom Black Light District, međutim naredna dva nastavka se nikada nisu pojavila, tako da je kasnije ipak odlučeno da potpisnici budu Coil. Uz obilje eksperimenata, ambijenata i laganih tempova koji su bili oivičeni glitch tehniciranjima, band se po prvi puta poigrao humoreskama ("Red skeletons"), ali i ozbiljnijim radom po pitanju avangardne klasične glazbe koristeći preparirani piano u uvodnoj kompoziciji "Unprepared piano". U nekim brojevima se još mogu osjetiti natruhe ostavštine industriala, primjerice u najduljoj temi "Die wolfe kommen zurck" gdje su prisutni stanoviti ritmovi nalik na vožnju željeznicom ili elektronski glitch ritmovi adaptirani na industrial način u "Stoned circular 2" sa Balanceovim spoken-word naracijama, dok se u nekima može primjetiti i interes za folk srednje Azije (poput sampliranja table i citre u "Stoned circular 1").

U ljeto 1997. Threshold House objavljuje treći nastavak kompilacije "Unnatural History III" sa 10 raritetnih kompozicija koje su mahom bile raštrkane po različitim kompilacijama sa raznim izvođačima u periodu od 1984. do 1996. Tako se ovdje nalazi presjek svega i svačega što su radili, od prvotnog industriala ("Panic", "Neither his not yours"), preko acid-housea ("First dark ride", "Meaning what exactly"), sve do elektronike ("Music for commercials"), dubova ("Wrong eye", "Scope"), eksperimenata i ambijentalne glazbe ("Lost rivers of London"). Kao posebnost, nameće se skladba "Feeder" iz 1988. gdje se po prvi puta nakon razlaza Throbbing Gristle pojavljuju stari ortaci, Cosey Fanni Tutti i Chris Carter.

Po mnogima, jedan od najkreativnijih perioda, Coil je otpočeo sa EP-ijem "Spring Equinox: Moon's Milk Or Under An Unquiet Skull" (1998, Eskaton) iza kojeg su usljedila još tri EP izdanja na temu godišnjih doba. Bili su to "Summer Solstice: Bee Stings" (1998), "Autumn Equinox: Amethyst Deceivers" (1998) i "Winter Solstice: North" (1999, svi za Eskaton). Kasnije, 2002. sva ova četiri EP-ija su objedinjena na zajedničkom albumu "Moon's Milk (In Four Phases)" za Eskaton. Sva ova četiri EP-ija pokazala su relativno smirenu atmosferu u bandu, Balance se prilično koncentrirao na spoken-word izvedbe, a iz njegovog glasa nestale su one čudnovate i lucidne egzibicije. Glazba je u određenim trenucima počela poprimati gotovo sakralne dimenzije sa mračno obojenim pasažima ("Rosa Decidua", "Spring equinox part I & II", "Christmas is now drawing near"), a u nekim skladbama su se pojavili William Breeze (električna viola) i Rose McDowall (vokal) koji su znatno oplemenili prilično lelujav i eksperimentalan zvuk banda koji je posljednjih desetak godina očito šarao tragajući za nekakvom idealnom formulom od najzadrtijeg eksperimenta sve do neslavnog pokušaja komercijalizacije sa acid-house i techno stilizacijama. Također je i primjetno zanimanje za neo-folk ("Amethyst deceivers"), klasičnu glazbu ("Summer substructures"), komornu elektroniku ("A white rainbow"), a bilo je i sasvim neobičnih sampliranih eksperimenata punih elektronskog noisea ("A warning from the sun/ for Fritz"). Možda još najdotjeraniji ambijentalni rad prikazan je na posljednjem EP-iju "Winter Solstice: North" koji u nekim kompozicijama, primjerice u "Magnetic north" donosi duh avangardne atmosfere b-strane čuvenog Bowievog berlinskog albuma "Heroes" iz 1977. Međutim, uz sve kompozitorske pohvale Christophersonu koje su usljedile na račun ova 4 vrijedna EP-ija, nekako se nije mogao sakriti pomalo gorkasti dojam da su Coil počeli kaskati za svima onima kojima su praktički do jučer bili velikim uzorima. Bilo je ovdje mnogo insinuacija na Dead Can Dance koji su tada prestali s aktivnim radom, Tuxedomoon, Current 93, Nurse With Wound, te mnogo posezanja u prošlost što je samo bio znak da se Christopherson očito priprema na nešto avangardno, te da mu je ovo idealno poslužilo da dobro utaba teren.
[ Coil - 1998 - Time Machines Eskaton10 ]

Coil - 1998 - Time Machines Eskaton10

COIL - Time Machines (1998, Eskaton)

Posljednje oficijelno izdanje za Eskaton bio je drone album "Time machines" 1998. sa četri kompozicije koje su već po svojim naslovima sugerirale da je riječ o nekoj opakoj kemiji na narkotičko - halucinogenim osnovama. Imena skladbi su nazivi sintetičkih opijata, kemijski prilagođenih za otvaranje percepcija (telephatin, amfetamin, 5-MeO-DMT i psilocibin) koje je Christopherson očigledno koristio u kreativne svrhe, međutim, zvuk albuma u trajanju od 74 minute usporio je gotovo do psihičke neizdržljivosti. Četiri instrumentala koja se nalaze na njemu imaju dugačke uvode, veoma trome radnje s minimalističkim stepenastim gradacijama i isto tako dugačke završnice koje svaka ponaosob imaju različite učinke na ljudsku percepciju i nije na odmet spomenuti da je ovo upravo zbog predugačkih harmonija jedan od njihovih najteže probavljivih albuma za slušanje.
[ Coil - 1999 - Astral disaster ]

Coil - 1999 - Astral disaster

COIL - Astral Disaster (1999, Acme/Prescription, 2000, Threshold House)

Naredni, po mnogima jedan od njihovih najkreativnijih albuma "Astral Disaster" prvo je početkom 1999. u samo 99 primjeraka objavljen kao 12'' vinil za Acme/ Prescription, a potom je u 1000 komada objavljen za Threshold House, te se u nekim press materijalima navodi kao album iz 1999., a u drugima kao izdanje iz 2000. godine. Na njemu se uočava da je Christopherson shvatio kako je sa "Time Machines" pretjerao u usporenim radnjama, pa je tempo znatno 'ubrzao' uvođenjem koherentnih drone ritmova koji prate ambijentalni trip čudnovato disonantnih harmonija s tek povremenim eksperimentima. Jedan od fokusa albuma u tom fahu bila je 22 minute dugačka "The mothership & the fatherland" gdje je svu formu pretvorio u suptilnu laid-back atmosferu okrećući se kontra smjera pop glazbe kakvu su primjerice priuštili Kraftwerk u skladbi "Autobahn". Njegova fabula se ne svodi na konstantan ritam koji drži slušatelja tokom predugačke kompozicije, već na lagane improvizacije i eksperimente (klavijature, synth, elektronika) koji pričaju priču vjerojatno o njegovom djetinjstvu i odrastanju. Skladba ima i nekih veoma senzibilnih trenutaka kakvi su bili vrlo rijetki u opusu Coil, a može se i reći da nosi stanovite romantične elemente, osobito zbog nijemih ženskih vokala koji se pojavljuju u završnom dijelu. Klavijature koje prate atmosferski dio cijele priče neopisivo vežu asocijacije za Bowiev "Heroes" kada mu je ogroman ambijentalni plus donio Brian Eno. Balance se na vokalu pojavljuje samo u vrlo mirnoj spoken-word temi "The sea priestess" koja traje 14 minuta i u posve izvitoperenom psihodeličnom tripu "I don't want to be one" koji ponovno pokazuje elemente komorne klasične glazbe, ovaj puta na skoro relevantan način Tuxedomoon iz 80-ih godina. Još jedna, predugačka tema "MU-UR" (skoro 23 minute) bila je smjesa različitih Christophersonovih interesa od neo-folka, avangarde, ambijentalne glazbe i nezaobilaznih eksperimenata u minimalističkom izdanju. Tematika albuma oslanjala se na ekologiju i angažman oko zaštite vode i mora što je osobito do izražaja došlo u ovoj posljednjoj temi.
[ Coil - 1999 - Musick to play in the dark vol1 ]

Coil - 1999 - Musick to play in the dark vol1

COIL - Musick To Play In The Dark vol.1" (1999, Chalice Records)

Točno 60 minuta dugačak "Musick To Play In The Dark vol.1" (1999), po mnogima je jedan od najboljih Coil albuma u karijeri kojeg slijedi, možda još i bolji "Musick To Play In The Dark vol.2" (2000). Kako god, oba su vrhunac njihove ambijentalne faze rada na kojima su se Balance i Christopherson pokazali najprisebnijim u cjelokupnoj karijeri gdje su sva stečena iskustva, znanje i eksperimentalne sposobnosti pretvorili u dva izbrušena dijamanta suvremene glazbe na prelazu dva stoljeća. Objavljen za njihovu treću etiketu Chalice Records (pokrenuta 1998), ovdje je više uistinu teško govoriti da je riječ o industrialu ili nečemu što ima nazivnik rock i sve oko njega. Naime, Coil je konačno izašao iz nekakvih striktnih žanrovskih okvira, ali je još uvijek imao onaj elementarni poriv - ritam i energiju, doduše na razblaženi način poput pijuckanja skupocjenog konjaka u otmjenom pariškom lokalu. Neke od najupečatljivijih kompozicija poput veličanstvene elektronske simfonije "Red birds will fly out of the east and destroy Paris in a night" donose onaj senzibilitet kojeg su Kraftwerk i Tangerine Dream neumitno ispucali početkom 80-ih, tj. donose najidealniji predložak kamo je takva glazba ustvari trebala otići a da ne zaglibi u banalnost izraza Mike Oldfielda ili Jean Michel Jarrea. Sjajan psihodelični techno-drive kojim je oivičena ova kompozicija jedan je od vjerojatno najkreativnijih elektronskih dometa Christopersona u cijeloj karijeri. Baziran na velikoj raznolikosti, "Vol.1" je prošaran različitim temama u kojima je Balance dobio mjesta za spoken-word kompozicije "Are you shivering" nadahnutoj MDMA, poznatijem kao ecstasy, smrću opčinjenoj "Broccoli" i sjajnu jazz-cabaret "Red queen" s kojim su Coil iznimno podigli cijelu svoju dotadašnju underground etiku na šminkerski nivo najrafiniranijih mondenih macana iz vrhunskih noćnih art klubova. Iznenađenje je bilo tim veće jer Christopherson nikada ranije nije pokazivao interes za jazz, dok je ovdje osnovnu instrumentalnu liniju prepustio Tim Lewisu, odnosno Tightpaulasandri koji je izveo nevjerojatan set prekrasnih klavirskih piano-bar melodija s mnoštvo improvizacija na prepariranom klaviru. Pjesma vjerojatno kod mnogih gothic/ post-industrial ljubitelja žanra spada u sam gornji dom nekakvog top-10 svih vremena i kao takva je relevantno nastavljena u još jednoj, vrlo bliskoj sjajnoj temi "Rabbit snare" Throbbing Gristle na njihovom povratničkom albumu "Part Two The Endless Not" (2007). Album sadrži i iznimno uzbudljiv eksperimentalan komad "Strange birds" koji je uzet iz stihova Aliester Crowleya, a završava ga lagana plesna skladba "The dreamer is still asleep" o njihovoj neprestanoj inspiraciji, britanskom književniku William Blakeu, koja doduše pokazuje stanovite pop elemente, ali na razini koja je tek samo na momente bila prisutna na ranijim radovima. U ovoj Balance po prvi puta 'pjeva', ali na način otmjenog romatničnog gothičara koji je prošao sve i svašta i više mu ne treba nikakav doping da ga ubaci u potpuni artistički senzibilitet. Uistinu, tada je to sve prekrasno izgledalo...
[ Coil - 2000 - a Musick to play in the dark vol2 ]

Coil - 2000 - a Musick to play in the dark vol2

COIL - Musick To Play In The Dark vol.2" (2000, Chalice Records)

Ovaj album po mnogima je vrhunac Coil opusa. Oslobođeni ranijih klasičnih eksperimenata, ovdje su zašli u strukture razrađivanja budućnosti pop glazbe na avangardnim osnovama bez ikakve jasne definicije kako bi taj pop trebao izgledati. Međutim, vrlo bliska budućnost će pokazati da su postojale itekakve osnovice za takvo nešto. Neće proći dugo, a tim stopama će krenuti mnogi autori koji su svoj kruh tražili u novim smjerovima, poput David Sylviana koji se gotovo pogubio u 90-im godinama, ali i otvoriti put za one koji su svoj izraz nalazili u modernoj glazbi bez prevelikog retro djelovanja. Na momente ovaj album djeluje kao post-techno/ glitch (kompozicija "Paranoid inlay"), a u nekima zbog nježnog vokala Rose McDowall (u pjesmama "Am emergency" i "Where are you") na neo-folk. Najveći dio materijala od 57 minuta bio je ambijentalnog i eksperimentalnog oblika (uvodna "Something" i odjavna spoken-word "Batwings/ A liminal hymn" u minimalističkoj sakralnoj atmosferi) s povremenim neo-klasičnim formatima (12 minuta dugačka "Tiny golden book" koja zamiriše na spoj starih Kraftwerk i Tangerine Dream) i natruha jazza ("Ether").

Nekoliko mjeseci ranije, točnije u travnju 2000. realiziran je album "Queens Of The Circulating Library" (Eskaton Records) koji je sadržavao samo jednu, 50 minuta dugačku istoimenu kompoziciju u dark-ambient formatu s povremenim eksperimentima. Kompletan lirski opus napisao je Balance, a kao gošća pozvana je Dorothy Lewis, majka Tightpaulasandre koja je čitala stihove nadahnute starim britanskim horrorom "Noć demona" iz 1957. godine. Samplovi koji se koriste u ovoj elektronskoj simfoniji uzeti su iz pjesme "Hounds of love" Kate Bush s istoimenog albuma iz 1985. godine, ali po ničemu se ne mogu otkriti iz kojih dijelova su uzeti. Istovremeno sa "Musick To Play In The Dark vol.2", objavljen je prvi zvanični live album "Coil Presents Time Machine" (Eskaton Records) koji je snimljen 2.IV 2000. na Cornucopia festivalu u londonskom Royal Alber Hallu. Tri kompozicije koje su uvrštene na njega nemaju veze sa albumom "Time Machine" iz 1998.
[ Coil - 2000 - Constant shallowness leads to evil ]

Coil - 2000 - Constant shallowness leads to evil

COIL - Constant Shallowness Leads To Evil (2000, Eskaton)

Po nekom nepisanom pravilu, ovaj album smatra se studijskim radom premda je snimljen kao i "Coil Presents Time Machine" iste večeri na Cornucopia festivalu 2.IV 2000. Naime, u svojem tadašnjem nastupu Coil su izveli set novih skladbi koje su odvojili od "Time Machine". Uz pet instrumentala "Higher beings command", "I am the green child" (jedina u kojoj je Balance na vokalu), "Beige", "Lowest common abominator" i "Free base chakra", album sadrži 23 kratke skladbe pod naslovom "Tunnel of goats" za koje je nejasno zašto su tako 'izrezane'. Neke od njih iznose svega dvadesetak sekundi, a sve izuzev dvije posljednje koje traju jedva više od minute, spojene su u jednu kompoziciju od 26 minuta sa eksperimentalnim techno minimaliziranjima poput beskrajnog 'brojenja ovaca'.

Materijal je vrlo eksperimentalne prirode gdje im se priključio Tom Edwards na marimbi s kojom je donio čudnovato komornu atmosferu u "I am the green child" koju tokom većine prvih pet skladbi prati putujući elektronski 'valoviti' noise pun sitnih frekvencijskih glitch oscilacija. Bio je ovo do tada jedan od njihovih najčudnijih albuma posebno zbog spomenute "Tunnel of goats".

U narednom periodu, Coil su ostvarili cijelo brdo različitih snimaka koje su počele da se rađaju još 1993. kada su se u studiju Trent Reznora (Nine Inch Nails) u New Orleansu pripremali da album "Backwards" po prvi puta objave za veliki label (Nothing/ Interscope Records). Zbog tko zna kakvih razloga album nije nikada objavljen, ali je ipak u 21. stoljeću uspio procuriti na internet, a 2008. je adaptiran u novom remix formatu pod naslovom "The New Backwards". Krenemo li redom, za 1999. vezane su kompilacije "A Guide For Beginners Silver Voices" i "A Guide For Finishers Golden Hair" objavljene za rusko tržište pod drugim nazivima na ćirilici (Feelee Records) povodom njihovog prvog nastupa u Moskvi, zatim remix singl "Obsidian Monarch (Thread)" i side-project EP "ElpH-Zwolf (20' to 2000)", a onda je krenula cijela serija albuma uživo. Navedimo samo neke od njih, budući da će vjerojatno tokom vremena još procuriti neki slični zapisi: "Live In Moscow" (2001), "Live In New York City" (2002), "Live One", "Live Two", "Live Three" i "Live Four", te "Megalithomania" (svi 2003), "Selvaggina, Go Back Into The Woods" (2004), te "...And The Ambulance Died In His Arms" (2005) sa snimkom koncerta iz 2003. A bilo je tu još i desetak video i DVD live zapisa, te nekoliko studijskih radova pod naslovima "The Restitution Of Decayed Intelligence" (10'', 2003), 3 box-seta "The Key To Joy Is Disobedience" (2003), trostruki "ANS" (2004) sa 7 bezimenih drone instrumentala od kojih neki traju i po 30 minuta i "Duplais Balance" (2006), zatim EP kolaboracija "Love Uncut" sa COH (2001), potom "The Plastic Spider Thing (Black Sun Production)" i "The Remote Viewer" (oba 2002). Na koncu, u različitim terminima od 1999. naovamo još je isplivalo nekih dvadesetak snimaka sa nastupima po radio stanicima, interviewima, nepotpunim zapisima nekih koncerata, remiksevima i demo materijalima od kojih neki datiraju još iz vremena prije prvijenca "Scatology".

Što se tiče live snimaka, oni su svi odreda specifični po tome što se potpuno razlikuju. Kako po sadržaju, tako i po koncepciji. Rijetko se događalo da su ponavljali koncept, a još rijeđe da iste kompozicije izvode na identičan način. Uvijek su se trudili da donesu nešto novo na pozornicu premda su gledali da atmosfera ostane dosljedno jednaka koja je redovito bila obavijena snažnim katarzičnim performansima. U svojoj najplodnijoj fazi karijere od 1998. do 2004. kada su gotovo svaki održani koncert navodno i snimili, rijetko su izvodili kompozicije iz razdoblja bučnog industriala 80-ih i plesnog acid-housea s početka 90-ih, već su se orijentirali na ambijentalan, minimalistički i eksperimentalan repertoar u kojem je gotovo izostao bilo kakav doprinos plesnih taktova ritam mašine. A ako bi se i pronašao poneki broj poput "Slur", "Ostia", "Blood from the air", "Teenage lightning"..., redovito bi bio izveden u mirnijoj komornoj atmosferi. Jedni od rijetkih 'plesnih' komada našli su se na "Live Three" (2003) kada su izveli do tada neobjavljenu "Backwards" u izvedbi od punih 15 minuta i kompoziciju "A.Y.O.R." i to u 7 minuta dugačkom industrial-trance tempu (originalno se nalazi na kompilaciji "A Guide For Finishers Golden Hair", 1999. u trajanju od tri i pol minute, a kasnije je objavljena na "The New Backwards"). Na "Live Four" (2003) jedina plesna skladba je završna "An unearthly red".

Za nastupe, koji su doduše bili vrlo rijetki (održali su ih svega 60-ak), posebno su pripremali koreografiju i vizualni dekor čime su potpuno izbjegli klišej banda koji na jednoj turneji pruža konstantno isti repertoar od koncerta do koncerta, tako da se uistinu nikada nije moglo predvidjeti što bi se od njih moglo očekivati. Svi performansi su stoga bili poseban doživljaj o čemu najbolje govore različiti DVD zapisi. Na nekima je čak publika i sjedila u gotovo kazališnoj atmosferi, ali svaki nastup je bio prožet izuzetnim umjetničkim segmentima koji su svojim dekorom davali do znanja da je unatoč svim promjenama tokom 90-ih godina band iznikao iz okvira rock kulture (obilje dimnih zavjesa, provokativne video projekcije, često bučan zvuk, ekscentričan Balanceov scenski nastup, katarzična atmosfera, ponekad prisan kontakt s publikom...). Neki nastupi su bili potpuno perverzni, bizarni i agresivni do šokantnih krajnosti sa dvojicom statista koji su potpuno goli znali gotovo tokom čitavog koncerta držati okrenutu stražnjicu publici šireći čmar aludirajući na analni odnos
[ Coil - 2002 - live foto from London ]

Coil - 2002 - live foto from London

COIL - Black Antlers (2004, Threshold House)

Između svih ovih koncertnih ostvarenja, u lipnju 2004. Coil su objavili svoj posljednji studijski album prije tragične Balanceove smrti. Bio je to ustvari adaptirani rad od nekoliko starih kompozicija u novom formatu i dvije obrade, te je album zamišljen kao prelazna faza ka novom koraku do kojeg, nažalost nije došlo. Uvodna ambijentalna laganica, 11 minuta dugačka "The gimp (sometimes)" prvotno je bila snimljena za ekscentričnu londonsku radio voditeljicu i DJ-icu Vicki Bennett (People Like Us), odnosno njenu kompilaciju "Hate People Like Us" iz 1999., dok je pjesma "Sex with Sun Ra (part one - saturnalia)" objavljena kao skraćena verzija na kompilaciji "Rough Trade Shops: Counter Culture 04". Na ovom albumu produljena je u varijantu koja iznosi 9 i pol minuta, te je donijela stanoviti pomak od svih onih eksperimentiranja ka melodičnom ambijentalnom post-techno/trance zvuku, a tekstualno govori vrlo smirenim Balanceovim spoken-word i polumelodičnim glasom o utjecaju Sun Ra na jazz kulturu. Zahvaljujući marimbi Tom Edwardsa, "All the pretty little horses" je veoma melodična obrada Current 93 sa istoimenog albuma iz 1996. na kome je gostovao Balance, ali u tri posve drugačije kompozicije (na istom albumu je gostovao i Nick Cave). Također je obrada i pjesma "Black antlers (where's your child?)" posve nepoznatog acid-house projekta Bam Bam iz 1988., a ovdje je priređena u iznimno zanimljivoj poluplesnoj minimalističkoj electro-techno seansi. Preostale dvije teme, letargično troma i poluplesna u electro-glitch stilu "The wraiths and strays (from Montreal)" sa bržim tempom u završnici je snimljena u Montrealu prilikom nastupa na festivalu Canada in Mutek (29.V 2003), a sa gitarskim staccato i fingerpicking dionicama, te marimbom i klavirskim melodijama "Teenage lightning (10th birthday version)" je samo nova adaptacija istih tema sa onog neuspješnog acid-house Coil albuma "Love's Secret Domain" iz 1991. godine. Na albumu se uočilo da band teži ka plesnim ritmovima i nešto manje eksperimentalnom pristupu s daleko većom dozom melodioznosti i lakših tema koje su im očito manjkale za žive nastupe na kojima su dobrano znali zamarati publiku. Sve pjesme su samo mjesec dana kasnije objavljene kao live verzije na albumu "Selavaggina, Go Back Into The Woods" (2004, Threshold House) koji je snimljen 11.VI 2004. u Jesi (Italija).
Uz Balancea, Christophersona, Thightpaulasandru i Tom Edwardsa, bandu su se ovdje pridružili Cliff Stapleton i Mike York.

Drugo izdanje "Black Antlers" albuma izašlo je 2006. u obliku dvostrukog cd-a sa još dvije bonus pjesme "Departed" i "Things we never had", te skraćenom verzijom "Sex with Sun Ra" sa sufixom "Part two - sigillaricia".
[ Coil - 1983 - jedan od prvih foto.jpg ]

Coil - 1983 - jedan od prvih foto.jpg

John Balance je umro 13.XI 2004. kada je pao sa drugog kata vlastite kuće u Bristolu. Christopherson, koji se tu večer našao zajedno s njime u kući opisao je podulje ovu tragediju. Kaže da je u ranim večernjim satima (oko 19h) sjedio uz TV, a da je John tog dana popio mnogo votke, dok je pojeo tek nešto malo juhe. Iznenada je čuo ogromnu buku i kada je potrčao prema predvorju imao je šta za vidjeti. John je očigledno pao preko ograde sa drugog kata i ležao je licem okrenutim na drvenom podu uz vrlo teško disanje. Odmah je pozvao hitnu pomoć koja je pristigla za 7 minuta, te je prebačen u bolnicu, ali tokom naredna dva sata stanje se neprekidno pogoršavalo. U 21.20h je proglašen mrtvim. Pokopan je deset dana kasnije, 23.XI 2004. na mjesnom groblju Woodlands uz stotinjak prijatelja među kojima su bili Ossian Brown, Bill Breeze, David Michael i njihova domaćica Marilyn.

Nedugo potom je obzanjeno da Coil kao band definitivno prekida sa aktivnim radom i u travnju 2005. je objavljen još jedan živi zapis, ovaj puta sa "All Tomorrow's Parties" nastupa održanog 4.IV 2003., a nazvan je "...And Ambulance Died In His Arms". Dvije teme sa ovog albuma poslužiti će za naredni posthumni rad. Odmah nakon Balanceove smrti Christopherson je ponovno okupio Throbbing Gristle nakon 23 godine pauziranja.
[ Coil - 2005 - The ape of naples (omot) ]

Coil - 2005 - The ape of naples (omot)

COIL - The Ape Of Naples (2005, Threshold House)

Mada su Coil završili karijeru, Balance je ostavio još tko zna koliko neobjavljenih kompozicija na kojima je pjevao, pa je ovaj prvi posthumni album realiziran kao stanovita kompilacija balada i vrlo nježnih, naoko senzibilnih pjesama iz razdoblja od 1993. do 2004. Album je netom prije njegove smrti imao radni naslov "Fire of the mind" za koju je snimljena naslovna kompozicija koja je stavljena da otvara ovaj 65 minuta dugačak 'in memoriam'. Premda je materijal bio tek u fazi komponiranja i Christopherson je imao samo neke skice, ipak nije htio odustati od ideje da se Coil okrene ka lakšim i manje eksperimentalnim, takoreći 'pop' formatima. Zato je najveći dio materijala sastavio od nanovo prearanžiranih pjesama koje su već bile objavljivane ili su snimane za neke specijalne prigode, a naslovi "I don't get it" i "Heaven's blade" su uzeti sa neobjavljenog albuma "Backwards" kojeg su 1993. pripremali kod Trent Reznora. Ove dvije pjesme su doživjele stanovite promjene koje su nadopunjene sa "Spastiche", skladbom sa istog albuma odakle je uzet Balanceov vokalni dio. Također sa istog materijala je uvrštena "It's in my blood" koja je posve nova obrada pjesme "A.Y.O.R.".

"The last amethyst deceiver" je prerada sa EP-ija "Autumn Equinox: Amethyst Deceiver" koju su često izvodili na svojim nastupima u različitim varijantama. U živim verzijama može se pronaći na "Live In New York City" (2002), "Live One", "Live Two", "Live Three", "Live Four" (svi 2003), "Selvaggina, Go Back Into The Woods" (2004)... "Triple sun" je miksani komad sa dvije istoimene kompozicije koje su objavljene na živom albumu "...And Ambulance Died Ih His Arms", dok je "Cold cell" prvotno bila objavljena za kompilaciju "Wire Tapper 11" magazina Wire. Ista se pod naslovom "A cold cell" pronašla na živom albumu "Live Three". "Teenage lightning 2005" je tko zna koja adaptacija istoimenih tema sa "Love's Secret Domain" albuma, a posljednja "Going up" je obrada "Are you being served?", naslovne teme istoimene britanske TV serije koja se emitirala od 1972. do 1985. i imala je 69 nastavaka. Temu su napisali David Croft i Ronnie Hazelhurst, a za ovu priliku otpjevao ju je Francois Testory koji se pojavio kao gostujući vokalist na posljednjem Coil nastupu u Dublinu 23.X 2004., samo tri tjedna prije Balanceove tragične smrti. Francois je upravo tu pjesmu izveo veoma upečatljivo što se može vidjeti i na popratnom DVD-u "Coil Live Dublin City Hall"... Lista ljudi koji su radili i dorađivali ovaj album je jedna od najproširenijih u cjelokupnoj Coil karijeri sa 10 umjetnika. Uz Christophersona, Balancea, Thighpaulasandru (klavijature) i Tom Edwardsa (marimba), ovdje su još svoje učešće dali Cliff Stapleton (vergl), Mike York (gajde, duduk), Ossian Brown (synth), Danny Hyde (komponirao i producirao četiri pjesme), Francois Testory (vokal) i Ian Johnston (omot i fotografija).
[ Coil - 2008 - New_backwards ]

Coil - 2008 - New_backwards

COIL - The New Backwards (2008, Threshold House)

Drugi posthumni rad sastavljen je od remikseva kompozicija koje su bile snimljene za nikad objavljeni album "Backwards" kod Trent Reznora u New Orleansu 1993. Na originalnom snimku nalazilo se 11 pjesama, a ovdje ih je iskorišteno 9, s time da je na vinilnu LP verziju uvršteno samo 6 naslova. Svim pjesmama su promjenjeni naslovi, a kompletan remiks uradili su Danny Hyde i Christopherson u Bankoku 2007. gdje se preselio Peter i od 2005. je počeo raditi kao oneman band pod imenom The Threshold HouseBoys Choir objavivši dva albuma "From Grows Rampant" (2007) i "The Threshold HouseBoys Choir Amulet Edition" (2008).

Jedina originalna kompozicija sa starog "Backwards" materijala je "A.Y.O.R." koja se ranije zvala "The march of time", dok su u preostalim brojevima Hyde i Christopherson odigrali jednu prilično dosadnjikavu partiju. "Careful what you wish for" je sastavljena od zvukova i kojekakvih dodataka u melodičnom dark-ambient formatu, "Paint me as a dead soul" je formatirana sa eksperimentalijama, a u "Nature is a language", "Algerian basses", "Copacabbala" i "Princess Margaret's man in the D'Jamalfna" su se malčice ozbiljnije posvetili plesnom podiju podarivši neke ublažene taktove ritam mašina koji su trebali donijeti djelićak underground duha electro/techna i plesnog post-industriala kroz različite atmosferske oblike s pop elementima. Međutim, dojam kojeg je album ostavio bio je prilično eklektičan, a za mnoge fanove i razočaravajući; sve ovo daleko bolje bi 'leglo' u onoj acid-house fazi s početka 90-ih o kojoj je Christopherson nerado govorio. Ipak, u jednom od rijetkih interviewa koje su Coil davali, Christopherson je izjavio kako dugo vremena nije niti samom sebi htio priznati da su sa tom nesretnom acid-house fazom upali u velike kompromise iz kojih su se jedva izvukli. 'Bilo mi je grozno kada smo objavili "Love's Secret Domain" i singlove "Windowpane" i "The snow". Uplašili smo da će postati hitovi, a mi da ćemo se poput Cabaret Voltaire pretvoriti u disco band koji će nastupati za pop publiku. A nikada nismo htjeli zvučati kao pop band, te smo odlučili da nikada nećemo izdavati radove u velikim tiražima. Iz istog razloga smo povukli ideju o realiziranju "Backwards" albuma za Interscope Records'.

Ipak, ovaj barem za sada posljednji Coil album ih je prikazao gotovo u pop maniru s naravno, underground predznakom. No, teško je za pretpostaviti da će se pojaviti još poneki 'studijski' rad budući da je Peter Christopherson umro u snu 24.XI 2010. u svojoj kući u Bankoku. On je bio alfa i omega, motorička, kreativna i svjesna snaga Coil, dok se u ovako ranoj fazi nakon njegove iznenadne smrti preostali članovi posljednje postave još nisu izjasnili šta će i kako dalje, te ima li smisla prekapati po arhivama i moguće još nešto podariti pod imenom Coil. Ossian Brown je i dalje ostao u svojem solo okruženju pod nazivom Cyclobe, a radio je i sa Current 93 na albumu "Aleph At Hallucinatory Mountain" (2009), Thighpaulasandra je nastavio vlastitu karijeru (ima 9 solo albuma), povremeno se pojavljuje kao gost kod Spiritualized (album "Songs In A&E", a Danny Hyde uz remikseve održava svoj solo projekt Aural Rage.
[ peter christopherson 2009 ]

peter christopherson 2009

Mada je Christopherson, a i band Coil bio marginalno prisutan na tržištu sa svojim vrlo niskim nakladama i još lošijom distribucijom istih, ipak su kao umjetnici s ograničenim financijama uspjevali živjeti. Koncerti su im donosili solidan materijalni priliv, na nekim nastupima su znali okupiti i po nekoliko tisuća ljudi, te mada su povremeno dobivali ponude velikih labela za reizdavanjima albuma, nikada nisu pristali na nikakve marketinške kompromise. Njihov utjecaj na cjelokupnu glazbenu scenu je nevjerojatnih razmjera i razgranat je u nebrojeno mnogo pravaca i žanrova kojima su udahnuli bit i smisao postojanja. Kroz sve one metamorfoze stilova izniknulih na temeljima industriala i noisea, elektronske, ambijentalne, moderne klasične i eksperimentalne glazbe, te kroz čudnovate puteve, tunele i tko zna kakve sve rukavce, njihov utjecaj seže sve do black/death/doom/drone metala, hip-hopa, world-music i neo-folk scene. Reći da su utjecajni poput Einsturzende Neubauten ili Sonic Youth je prešturo; o njihovom značaju tek će vrijeme pokazati dokle su doprli njihovi smioni eksperimentalni poduhvati. U globalu gledajući, njihova važnost i bez obzira na potpuni underground status je u rangu Elvis Presleya, The Beatles, The Rolling Stones, Kraftwerk i Throbbing Gristle. Mnogi današnji autori koji rade sa samplerima i elektronikom nisu niti svjesni odakle su sve te ideje proizašle, a kao valjani dokaz može vjerodostojno poslužiti i čitav niz obrada i remikseva koje su uradili njihovi sljedbenici od Nine Inch Nails, Matmos, Schaft, Scorn, Slag Boom Van Loon, Mount Vernon Arts Lab, Esplendor Geometrico, Futon, Tactile... sve do Depeche Mode i Bill Laswella. A od onih početnih Coil eksperimenata, industrial buke i ambijenata do primjerice "Hidden" These New Puritans, "Tron Legacy" Daft Punk i neo-folk albuma Rundek Cargo Trija "Plavi avion" (2010), uistinu je nemoguće pronaći sve kanale po kojima je njihov utjecaj i metoda rada zašla i u mainstream produkciju.

horvi // 24/12/2010

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija
  • Scatology (1984)
  • Horse Rotorvator (1986)
  • Love's Secret Domain (1991)
  • ElpH vs. Coil: Worship The Glitch (1995)
  • Black Light District: A Thousand Lights In A Darkened Room (1996)
  • Time Machines (1998)
  • Astral Disaster (1999)
  • Musick To Play In The Dark vol.1 (1999)
  • Musick To Play In The Dark vol.2 (2000)
  • Constant Shallowness Leads To Evil (2000)
  • Black Antlers (2004)
  • The Ape Of Naples (2005)
  • The New Backwards (2008)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*