Konačno se na urbanim engleskim rock-njivama obraslim višegodišnjim korovom pojavio bend koji ima herbicidno djelovanje - The Chapman Family. Oni bi mogli (p)ostati nešto više od uobičajenog britanskog indie-rock imena.

Osnovani 2006. u Stockton-on-Teesu (prvincijski gradić na sjeveroistoku Engleske) gdje su iste godine održali prvi koncert 5.V u lokalu KuBar jer im je bilo 'dosta svih britanskih bendova koji su zvučali fucking isto kao i svi drugi', u vrlo kratkom vremenu su proširili svoj lokalni status do kultnih razmjera. Prilično arogantni u stavu, svoja prezimena su promjenili u Chapman naglašavajući mistifikacijsku opčinjenost fundamentalističko-radikalnim uvjerenjima. Ili, samo da to tako izgleda prema kultu Chapman ubojica (Mark Chapman ubojica Lennona, te niz različitih poznatih Chapmana serijskih ubojica)... U bendu su Kingsley Chapman (vokal, gitara), Paul Chapman (glavna gitara), Phil Chapman (bubnjevi) i Pop Chapman (bas) koji je 2007. zamjenio Lucy Chapman.

Odmah nakon odlaska Lucy, 8.X 2007. bend objavljuje prvi singl "You are not me/ You're think you're funny" za lokalnu etiketicu Don't Tell Clare Records. Svoj prvi veliki izlazak pred javnost imali su na Glastonbury Festivalu 2008., a onda su zaredali nastupe sa The Fratellis, We Are Scientists, Future Of The Left... Zahvaljujući drugom, veoma ekscentričnom i neurotičnom noise-rock singlu "Kids" objavljenom 27.IV 2009. s prilično čudnom mantrom 'klinci nisu u redu/ klinci nisu okey/ klinci nisu danas u redu/ klinci nisu danas okey' koja kategorički odvaja 'njihovu' publiku od 'ostale', singl je na veliko iznenađenje zapeo za uho šminkerima iz NME. Ovaj degutantni izrod nekadašnjeg velebnog i značajnog magazina im je organizirao turneju pod nazivom Samsung Radar na kojoj je u petnaestak gradova Engleske i Walesa predstavljen paket s novim snagama koji je sadržavao još i La Roux, Heartbreak i Magistrates. Premda bend tada još nije uspio isplivati sa svojim originalnim izrazom, u jesen iste godine objavljuju treći singl, smrtno laganu ledenu minimalističku ambijentalku "Virgins" u stilu psihodelije, shoegaza i post-rocka, te održavaju prvu samostalnu turneju po Britaniji koja je prošla potpuno nezapaženo. Na svu sreću, NME ih nije zaboravio, pa im je organizirao jedan koncert u USA kao dio oficijelnog britanskog 'Showcase' paket aranžmana koji američkoj publici predstavlja nova imena i nove nade. U Austinu su u proljeće 2010. održali samo jedan koncert zajedno sa Everything Everything i The Drums, te su nakon samo jednog provedenog dana vraćeni nazad u otadžbinu jer se nisu dopali američkim stočarima i drvosječama iz Texasa. U jesen iste 2010. objavljuju svoj četvrti singl "All fall", vrlo kratku i energičnu pjesmu s kojom su sada nešto jasnije profilirali svoj do tada vrlo čudnovat izraz. Pjesma je prožeta post-punk elementima s jasnim utjecajima Joy Division strukture koja je tek produkcijskim štosevima ušminkana da ne zvuči kao još jedna u nizu imitacija. Prostorni power-pop basovi su podebljani distorzijom, a gitare se pojavljuju tek nakon 45 sekundi i nastoje što manje kopirati čuveni Bernard Sumner - Peter Hook dvojac na žicama, a tek nakon druge minute frontmen Kingsley počinje izgarati u svojim repeticijama 'we all fall down'. Unatoč svemu, bio je ovo ubjedljiv i moćan singl zbog kojeg je valjalo obratiti pažnju na ovaj bend koji se na sve moguće načine tvrdoglavo i uporno gurao ka britanskoj underground eliti.

Početkom 2011. potpisuju ugovor sa uglednom Play It Again Sam etiketom, te im 31.I izlazi peti singl "Anxiety", do sada najmelodičniji komad gdje gitare osim melodija razvijaju i kraće solo izlete, a Kingsley glasovno sve više nalikuje Ian McCullochu (Echo & The Bunnymen). Pjesma pokazuje afinitet benda ka indie etici primjerice Interpol, White Lies i Editors, te ranim Bloc Party. Sam album je objavljen 7.III 2011. i vjerojatno će taj datum kroz tko zna koliko vremena postati obljetničko slavlje njihovih budućih obožavatelja ukoliko The Chapman Family ostvare ono čemu teže - da postanu kultni bend kakvog nije bilo u Britaniji još od Joy Division ili zaboravljenog prvijenca The Stone Roses.

Na albumu su uvršteni svi singlovi izuzev prvog "You are not me/ You're think you're funny" i to je sasvim u redu jer publici koja do objave albuma nije čula za njih može potpuno predstaviti praktički sve razvojne faze. Ostatak materijala kojeg čini još 6 pjesama je izuzetno autoritativan. Ne toliko pojedinačno pjesma po pjesma koliko kompletan opus kroz koji se tek sada može utvrditi originalnost benda. Kao prvo, tu je omot ne kome se dvoje mladih grle u okružju neuglednog izlaska iz nekog pothodnika išaranog grafitima, zatim buntovni naziv albuma, a potom image benda koji naglašava precizno dotjeran darkerski profil. Kingsley i basista Pop predstavljaju onaj istureni dio za tinejdžerke, obojica obožavaju uske hlače i neugledne teen frizure šišane na 'rajnglu', dok su glavni gitarist, ćelavo obrijani Paul sa naočalama i brčićima, te vitki i vrlo visoki plavokosi bubnjar Phil intelektualni dizajn koji djeluje kao iz vremena new-romanticsa Classics Nouveaux i artističkog poigravanja imageom poput Roxy Music i Simple Minds iz ranih 80-ih godina. Naposljetku, tu je i garderoba koja se uglavnom svodi na crni izbor tonova, kao i košulje zakopčane do grla, pa i kravate, sakoi, dugi kaputi, te cjelokupni popratni efekt kojim se želi stvoriti mističnost ili još bolje rečeno kult koji je domišljato profiliran da izabranoj kategoriji publike stvori osjećaj pripadnosti nečemu posebnome, a potom da 'proda' stvar. Nije to ništa loše. Image i cjelokupni dizajn imaju nekog artističkog smisla spram svih onih, uglavnom bezveznih brit-pop vizualnih stilizacija bendova koji se pojavljuju u trenirkama i nehajno izabranoj kežual garderobi kao da su umjesto pred kamere i na pozornicu izašli na pijacu kupiti grincajg za juhu. Kada pogledate Radiohead i nekadašnje Oasis, Supergrass, The Verve i Blur može se pomisliti da su momci maloprije došli s neke bauštele ili haklanja lopte na školskom igralištu i nisu imali vremena niti da se presvuku, već su odmah otišli do prvog puba na rundu pive.



Brže pjesme The Chapman Family su relativno jednostavnih minimalističkih formata naslonjenih na post-punk obrasce, ali ne onakve kakve bi čovjek očekivao pri spomenu samog žanra. Ponajviše od svega, tu ima Joy Division i Wire elemenata; specifični prostorni i melodični power-pop basovi, uglavnom jednostavan 1/1 tempo koji varira od skladbe do skladbe (ponegdje je galopirajući sa obilatim korištenjem indijanera), te punkoidne riffične gitare s međusobnim nadigravanjima koje ponekad zađu u vrlo dobre atmosferske improvizacije. Laganiji dio albuma ima svoju posebnu draž koja je zasnovana na elementima post-rocka sa dinamičkim aranžmanima i krešendima. Uz četiri već ranije objavljena singla, ovdje se kao potencijalni hitovi nalaze plesna "Sound of the radio" sa milozvučnom melodijom nalik na bisernicu i dinamična "Something I can't get out" u kojoj se mogu osjetiti natruhe ranih The Cure, tamo iz vremena hita "Hanging garden" i albuma "Faith", "Pornography", "The Top" i "The Head On The Door". Najoriginalniji dio albuma je kada The Chapman Family eksperimentiraju, odlaze u psihodeliju i stvaraju lagane, vrlo mračne teme poput uvodne "A certain degree", "1000 lies", "She didn't know" i misteriozne "A million dollars" koja je na neku čudnu foru epicentar čitavog albuma. Premda pjesma ima tri kratke kitice, nošena je glavnim mrzovoljnim i bijesno odpjevanim, a kasnije i vrišteće podivljalim stihom 'osjećam se kao milion dolara' kojeg Kingsley ponovi skoro 30-40 puta i mantrički uvlači slušatelja u značenje istog. Moram priznati da je i mene navukao premda uistinu ne shvaćam što on točno znači i što bi trebao predstavljati, ali mogu zamisliti, da ako The Chapman Family uspiju prodati svoju furku i ako se otkrije pravi smisao stiha jer nešto mora značiti, ovaj će citat urlikati publika na njihovim koncertima.

E sad, da li su to samo nabacane gluposti u njihovim tekstovima koji se uglavnom baziraju na čudnovato sročenim parolama i sloganima, pokazati će vrijeme, no vrlo dobro osmišljen glazbeni dio s burnim eksperimentima, agresivnim basovima i razvijenim krešendima razbijaju sumnju oko toga da je riječ o banalnim pjesmama. Sve skupa, album dočarava mračnu i mučnu ljudsku tjeskobu s mnogo turobne atmosfere u uglavnom jednodimenzionalnim pjesmama koje unatoč mističnosti i nedokučivosti zvuče veoma uvjerljivo. Možda je to sve samo ekscentrična fikcija, no imaju oni na vlastitoj web-stranici koja se zove 'the chapman family is not the cult' (zgodan trik!) dostupnu jednu pjesmu za free-download "All that's left to break" (ne nalazi se na albumu) u kojoj ozbiljno progovaraju o emotivnoj rastrojenosti pokazujući da ipak nisu šarlatani.

Za sada su velike nade britanskog rocka, album se pojavio i na oficijelnoj listi najprodavanijih, te je velika vjerojatnost da se pred njima nalazi veoma kreativna karijera.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/03/2011