home > mjuzik > Gold Cobra

kontakt | search |

LIMP BIZKIT: Gold Cobra (Interscope/ Polydor, 2011)

O tome koliko uopće ima smisla novi album nakon 6 godina studijske pauze reći će vox populi. Limp Bizkit ionako nikada nisu bili bend kojeg je simpatizirala kritika, a sudeći po vrlo loše primljenom posljednjem "The Unquestionable Truth (Part 1)" iz 2005. godine, njihova popularnost se još jedino može mjeriti s količinom nostalgije koju stara publika gaji prema njima.

I šta sad treba očekivati od benda koji je rasprodao impozantnih 60 milijuna albuma, iskoristio u svim komercijalnim pogledima masovni hype nu-metal trenda i spretnim marketinškim trikovima provalio i utopio vrlo lošu i arogantnu furku tinejdžerima koji su u Fredu Durstu vidjeli samog boga alternativne scene? Ako ćemo pravo, Durst je daleko pametniji tip nego što se predstavlja sa svojim opsceno blesavim, nastranim i bezrazložno agresivnim tekstovima, adolescentnom ponašanju i imageom balavca sa šiltericom okrenutom naopačke. Na vrijeme je shvatio da se valja povući sa scene u trenutku kada je popularnost benda još uvijek bila na zavidnoj razini, te se posvetio privatnom životu i glumi na velikom ekranu i u TV serijama snimivši 8 različitih filmova (dva je režirao) od čega mu je svakako najpoznatija uloga u horroru "Population 436" (2006). Također je i ponovno okupio bend nakon hiatusa u odgovarajućem momentu kada praktički u nu-metal fahu na vidiku nema nikakve jače konkurencije. Linkin Park su album objavili prije godinu dana koji je takav kakav jeste, a nu-metal definitivno više nije, dok nekih milijunski tiražnih bendova u sukladnom žanru uopće nema u blizini.
[  ]

A sad opet, evo, on i ekipa u nepromjenjenom sastavu su ponovno tu i čovjek bi pomislio da su ovih 6 godina pauze uložili u eksperimente, istraživanje vlastitih kreativnih mogućnosti i općenitoj želji da sam izraz benda podignu na zreliji nivo s određenom razinom kvalitativne dubine i konceptualnog pristupa. Ali definitivno "Gold Cobra" nema ništa od toga. Ako će se sad prići bespotrebnoj analizi ovog tek petog albuma u njihovoj karijeri, mrcvariti će se ionako loš sadržaj. Jedino što se promjenilo u zrelom pogledu jesu njihove godine. Oni više nemaju 30 kao u vrijeme megatiražnog "Chocolate Starfish And The Hot Dog Flavored Water", već 40 godina. Durst je i dalje ljuti repper, tj. nafurani metalac kao i na svakom prethodnom albumu, ali više ne prijeti sa motornom pilom, već sa sačmaricom i vitla s nožem. Ići u nekakva mušićava detaljiziranja o tome ima li kakvih bitnih pomaka u glazbi, stilu i tekstovima ne vodi ničemu jer je album od početka do kraja isti kao i svi prethodni. Nema ama baš nikakvog novog lirskog pristupa; sve su to i dalje arogantna Durstova mačo poziranja, a nema niti ikakvih bitnih novina u zvuku. Wes Borland i dalje šiba riffove na isti način s vremena na vrijeme poigravajući se atmosferičnim minijaturama, DJ Lethal fila scratcheve i samplove na isti način, ritam je nepromijenjen, a basovi standardni. Pjesme su doslovce preslika mnogih već odranije provjerenih klasika i jednostavno rečeno da "Gold Cobra" ne zvuči kao raniji albumi, to bi za Limp Bizkit bila izgubljena avantura. Jedina pjesma koja se izdvaja od ostatka materijala je "Walking away" koja doduše zvuči poput hita "Boiler" iz 2001., no ona je raritetan uzorak u kojoj je Durst arogantnu prepotentnost zamjenio sa neočekivanom iskrenošću. Prvi singl "Shotgun" sa imitacijama sampliranih glasova Phil Oakeya s posljednjeg The Human League albuma "Credo" iz uvodne pjesme "Never let me go" nije polučio ama baš nikakav rezultat, a niti drugi naslovni "Gold cobra" mada je za njega snimljen vrlo agresivan video spot u stilu holivudskog akcijskog filma. Objektivno gledajući, dvije ponajbolje pjesme "Shark attack" i elektronskim r'n'b tempom potkrijepljena "Bring it back" su preslabi zalogaji za visoki komercijalni domet kakvi su bili u vrijeme hitova "Take a look around", "My generation", "Rollin'" ili "My way". A nema čak niti nekakve laganice, inspirativnog Borlandovog trenutka akustike ili baladice kakve su s vremena na vrijeme znali isporučiti poput "Behind the blue eyes".

Sve je isto ko' i prije 10 godina. A vjerojatnost da će tako zvučati i za narednih 10 godina ovisi samo o tome da li će to više uopće imati komercijalni efekt. Ha-ha-ha, biti će veoma komično gledati Freda Dursta sa 50 godina kako se prenavlja, vrcka, skače i svima psuje mater. Klaun.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 10/07/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack

MATEJ KRAJNC: Od Studencev do Nove vasi, soundtrack (2020)

| 24/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: S&M2

METALLICA: S&M2 (2020)

| 22/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Støries Øf Undeniable Abhørrence

Abhorrent Cabaret: Støries Øf Undeniable Abhørrence (2020)

| 22/09/2020 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Here

GLIGOR KONDOVSKI: Here (2020)

| 17/09/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Vertigo

ZAKK SABBATH: Vertigo (2020)

| 16/09/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*