Zabavni i rasplesani math-rock eksperiment sa gustim naslagama klavijatura i četiri manje-više iznenađujuće vokalne suradnje u kojima nalazimo Gary Numana i Kazu Makino.

Sa ovom njujorškom supergrupom nismo bili već godinama. Njihov stožerni trojac koji se kalio u Don Caballero, Helmet i Tomahawk, gitaristi Ian Williams i Dave Konopka, te bubnjar John Stainler su se od posljednjeg EP-ija "Tonto+" (2007) posvetili vlastitim projektima i matičnim bendovima, te ih je u međuvremenu 2010. napustio vokalist i klavijaturist Tyondai Braxton (sin čuvenog jazz avangardiste Anthony Braxtona) koji se fokusirao na solo karijeru.

Ponovno su se okupili kao trojac sredinom 2010. i odlučili da rade instrumentale, te da će ako osjete poriv za komponiranje vokalnih skladbi pozvati goste za mikrofon. Tako su se tokom radnog procesa u različitim intervalima priključili Matias Aguayo, Gary Numan, Kazu Makino i Yamantaka Eye što je rezultiralo sa 4 vrlo dobre vokalne kompozicije.

Za samu najavu albuma, u proljeće 2011. objavljen je zvrkasto čudnovati afro/math-rock singl "Ice Cream" sa argentinskim DJ-om Matias Aguayom na 'neuhvatljivom' vokalu, a sredinom kolovoza frenetično brzi i još čudniji "My machines" u suradnji sa Gary Numanom koji im je donio vrlo mračnu i sasvim neobičnu atmosferu djelomično zahvaljujući i tome što je Numan potpisnik stihova. Preostale dvije pjevane pjesme su slatkasti karipsko-funkirani 'Caribou/ Fang Island' indie-pop/rock "Sweet & shag" sa Kazu Makino, pjevačicom Blonde Redhead i završni rasplesani dub "Sundome" sa glasovnim ragga/reggae eksperimentalijama Yamantake Eye iz malo znanog benda Boredoms.

Ostatak materijala instrumentalne naravi proteže različiti leksik igrarija po math-rock principu gdje se ne zna šta je odsvirano na gitare, a šta na klavijature Ian Williamsa. Česte inverzije zvukova koji doslovce 'bježe niz dlaku' naslaga efekata basiste Dave Konopke slušatelju unose zbrku raspoznavanja jer Battles ovdje koriste vrlo malo klasicizma. Zvuk im je slojevit, gust i kompaktan, a nakon veoma ljepog 'špageti-western' uvodnika "Africastle" u blagom surf stilu slijedi rešetanje plesnim eksperimentima tokom čitavog albuma. Mnogo progressive aranžmana, previše pimplanja, prćkanja i nepotrebnog kompliciranja katkad sjeda preteško spram tehnički besprijekornog debija "Mirrored", no jasno je da su Battles kao istraživači neminovno vođeni konceptom promjene pod svaku cijenu. Igraju se frazama koje razvijaju, potopljenim zvucima orgulja ("Futura"), karipskim zvonima i šibaju kojekakve vragolije nesmiljeno iz pjesme u pjesmu.

Album ima mnoštvo impresivnih glazbenih relacija koje sežu recimo sve do utjecaja poliritmije Tortoise (primjerice u pjesmi "Dominican fade") i čistih eksperimenata koji su svrha samima sebi ("Toddler", "Rolls bayce", "White electric"), ali se pri tome izgubila ona energija sa "Atlas" EP-ija. To sve vjerojatno puno ima veze sa odlaskom Braxtona, pa su se Battles pretvorili u jednu pomaknuto-zvrkastu math-rock inačicu Trans Am. Sve u svemu, zabavni eksperiment.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/10/2011