Što ima novo od 'velikog magusa'? Prešli su u Nuclear Blast, na 6. studijskom albumu još malčice pojačali tempo i imaju novog bubnjara Ludwig Witta.

I uglavnom to je to.

Najavljeni koncert 6.IV 2011. u zagrebačkoj Močvari nije održan, pa se mi u metropoli još nismo uvjerili u njihovu stvarnu snagu žive svirke, no ako je suditi po konstantno odličnim albumima, na nedavno održanom Metalfestu Open Air Croatia moglo ih se dobiti u još jačem i čvršćem izdanju.

Na svojem novom albumu ponudili su 9 novih pjesama u kojima nastavljaju dotjeravati svoj stil - od nekadašnjeg tvrđeg i bržeg doom-metala definitivno su izrasli u tradicionalni heavy bend koji svoje nadahnuće crpi iz proto-metala 70-ih i klasičnog hard-rocka, tako da sve skupa zvuči kao mješavina Black Sabbath, Deep Purple, AC/DC, lakših Judas Priest, te natruha klasičnog NWOTBHM. S neizostavnim karizmatičnim JB-ovim (Janne Christofferson) vokalom koji sve više i više nalikuje na Coverdalea.

Od prve pa do zadnje kompozicije nastavili su graditi formulu odličnog prethodnika "Hammer Of The North" (2010) s možda tek jedinim izuzetkom - pjesmom "Storm king" koja odstupa s prilično neinspirativnim i učestalim refrenom. No zato se "Son of the last breath" izdvaja od svih njih kao najambicioznija u trajanju od punih 7 minuta u kojima se bend odvažio u akustiku, gudače i heavy galop pod primjetnim dozama kompleksnijeg aranžmana kakvog do sada nisu prakticirali.

Inače od pjesme do pjesme šetaju sa jednostavnim, ali vrlo privlačnim riffovima, klasičnim solažama i muzikalnošću, te uravnoteženošću u kojoj se ne osjeća nikakva usiljenost. Posve su dosljedni ideji da kao trojac (bubanj, bas i gitara) kompenziraju nekakav nedostatak napretka jer su se očito osigurali u ovoj zoni, no to nije ništa čudno u njihovoj glazbi.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/07/2012